MILOŠ MARKOVIĆ: Riječ je moja zadužbina! (VIDEO)

MILOŠ MARKOVIĆ: Riječ je moja zadužbina! (VIDEO)

Dijete je tek naučilo da sisa sa majčinih grudi kada otac ustade i britko reče da se pakuju! Veli, ujutru krećemo za Hercegovinu! Džaba zemlja, bez sevapa kuća, zalud trud… Utvarna ravnina Banata ispijala mu je dušu kao čamotinja, grizla ga je poput grijeha, jeo ga je svaki zalogaj te beskamene zemlje. 
Majka bez riječi povi dijete, uveza zavežljaj i krenuše nazad prema moru. 
Iza njih je ostajala beskrajna ravnica, taj ostatak ispite vode. Oni su tražili njenu puninu.

 

 

Rođen je na granici država, naroda, jezika. Svijetova.
Na međi gdje karakter čuva svoje zrno časti da se ne odlomi u ništa.
Život će ga prokazati kao duhovnog graničnika, nesalomivog svjedoka „ubijanja Boga u narodu“, beskompromisni glas istine sa drevnih izvora srpskog postojanja.

Ovo je kratka priča o Milošu Markoviću, uglednom, dugogodišnjem novinaru Radio Beograda i Televizije Srbije.

Rođen je u Međi u Banatu, na samoj granici Srbije sa Rumunijom, a gdje se Srbi iz Hercegovine, tačnije iz Gacka, naseliše poslije Drugog svjetskog rata. Ukazom su dobili pusta imanja podunavskih Švaba.
Međa je do 1924. godine pripadala Rumuniji, onda je nagodbom vraćena Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Staro ime sela bilo je Pardanj, posrbljeni toponim od mađarskog Párdány.
Kolonisti iz Hercegovine selo preimenovaše u Međa, jer ono je to i bilo – karaula, graničnik, ivica našeg naroda i države.

Pošto nije mogao podnijeti ravnicu Milošev otac se sa porodicom vratio u Hercegovinu. Nastanili su se u jednu nagorelu štalu u okolini Mostara. Hercegovina će ga oblikovati, udahnuti mu dušu.
Zemlja narod goji, zemlja dušu poji.

U Sarajevu je diplomirao na Katedri za srpski jezik i književnost. Tada je kao student prvi put uživo sreo Iva Andrića, a tokom jedne od piščevih posjeta Sarajevskom univerzitetu.
„Nisam ga smio ništa pitati, ali se sjećam da me je tada snimila kamera, bio sam prvi put na televizoru!“

Želio je da postane učitelj, da djeci tumači stihove, vaja rečenice, u njima sije velike ideale.
Kratko je „učiteljovao“ u Čajniču, u istočnoj Bosni.
Kaže mi: „Tu sam razumio šta je ona kasaba iz Andrićevih pripovjetki.“
Miloša je gušila provincija, želio je damar Sarajeva.
Otvorala se izazovna prilika za posao na Radio Sarajevu. Odazvao se i tu je započeo njegov svijet ozbiljnog novinarskog staža.
Kasnije prelazi na Radio Beograd. Bio je posvećen kulturi i dokumentarnom programu, onome što je duša i srce svakog kvalitetnog medija.
Pravio je izvještaje iz zemlje i inostranstva, razgovarao sa ministrima i patrijarsima, posjećivao značajna mjesta srpske kulture i duhovnosti…
Ali je gledao i kako u Televiziji Beograd sve programe uređuju Hrvati, Slovenci i ini. Urednici Dnevnika uvijek su bili nesrbi. I tako se lomio duh Srbije.

A onda se ukazala velika meta!
Odabran je da bude zvanični izvještač sa Gazimestana na Vidovdan 1989. godine, kada su Srbi slavili Šest vekova Velikog Boja.
Pitam ga kakvo je iskustvo kada milion Srba kliče iza tebe, a ti se moraš pred kamerom sabrati za milione koji su pred televizorom.
„U meni je vrela krv, što od ponosa, što od napetosti, svaka žila mi je tukla, ali sam se umirio, odmjerio glas i bez greške poslao izvještaj Televiziji Beograd, tada najvećem i najgledanijem programu bivše Jugoslavije.“

Miloš će 90-ih prvi izvjestiti Beograd i Srbiju o hercegovačkim jamama i genocidu koji je besčasno skrivan 50 godina.
Tada je primio prve uvrede i prijetnje iz Zemuna.
Kasnije postaje i urednik večernjeg Dnevnika.
Na toj odgovornoj poziciji zatekao se i one noći 1999. godine kada je granatirana zgrada RTS-a.
Bio je dežurni urednik. I on je bio žrtvovan sa kolegama koji su te noći poginuli.
„Sve se unaprijed znalo, namjerno smo izloženi ognju.“
Poslije okupatorske Petooktobarske revolucije smijenjen je po nalogu američkog ambasadora kao „veliki nacionalista“.

Danas živi skromno, ali časno. Boli ga opšta propast i nestajanje srpskog naroda i države, muči ga to i ne da mu da diše, ali je svjestan da je ovo put na kome moramo sagorjeti. Poslije svega u kalupu vremena saliće se zlato našeg Duha.
Riječ je još živa u Milošu Markoviću, posljednjem velikom i istinskom srpskom novinaru, a koji pamti šta je nekada značila ta uticajna profesija. Urednici Radio Beograda bili su doktori nauka, a ko je želio biti novinar morao je uz diplomirani fakultet poznavati bar jedan strani jezik. Danas nacionalnu televiziju vode propali srednjoškolci.

26. decembra 2018. godine u Klubu književnika Srbije u Beogradu, promovisana je knjiga
„Crkva Svetog Petra Zimonjića u Danićima“.
Ovo je svjedočanstvo o jednom časnom zadužbinaru i njegovoj zadužbini.
Miloš Marković jedan je od njenih koautora.

Razgovarali smo o zadužbinama i zadužbinarima, svetinjama, Hercegovini i njenoj vjeri u vaskrsenje.
Na kraju pitam Miloša da mi kao profesionalac da primjedbu i savjet.
Kaže mi: „Da imam televiziju odmah bih te zaposlio, ali bi morao još neko vrijeme da me slušaš!“

Goran Lučić 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar