VLADIKA SERGIJE NA OSVEŠTANJU HRAMA U DONJIM RUJANIMA: Bez pokajanja nema izmirenja Istoka i Zapada!

VLADIKA SERGIJE NA OSVEŠTANJU HRAMA U DONJIM RUJANIMA: Bez pokajanja nema izmirenja Istoka i Zapada!

  • U Donjim Rujanima, opština Livno, vladika Sergije sa sveštenstvom Eparhije bihaćko-petrovačke, osveštao hram Pokrova Presvete Bogorodice

Vladika bihaćko- petrovački Sergije, uz sasluženje sveštenstva ove Eparhije, predvodio je u subotu 13. oktobra svečani čin osveštanja hrama u Donjim Rujanima posvećenog Pokrovu Presvete Bogorodice. Vladika Sergije je nakon čitanja Jevanđelja pozdravio prisutni narod i pohvalio hrabrost, borbu za opstanak i pravoslavlje, u ovom mučenom i postradalom kraju.

U Donjim, kao i susjednim Gornjim Rujanima, više nema srpskog življa. Hram, groblje i brojne jame sa srpskim kostima, kao i razrušene kuće ostaju svjedoci da su ovdje vijekovima živjeli Srbi. Nažalost, oni su zatrti u posljednjim ratovima i pogromima. Svečanom činu osvećenja hrama prisutvovalo je oko stotinu vjernika iz ovog kraja i raseljenja, a skupu je, na poziv vladike Sergija, prisustvovao i Miodrag Linta predsjednik Odbora za dijasporu i Srbe u regionu Skupštine Srbije.

Prilikom osveštanja hrama episkopu bihaćko –petrovačkom Sergiju sasluživali su protoprezviter-stavrofor Željko Đurica (Eparhija zvorničko-tuzlanska), protonamjesnici Srđan Belenzada, Miloš Crepulja i Mitar Kerlec, prezviter Savko Plavšić, đakoni Nemanja Reljić i Dejan Grčić.

U selu Rujani, danas, nema pravoslavnih vjernika. Malobrojni Srbi koji su preživjeli stradanja Drugog svjetskog rata su se uglavnom iselili tokom 70-ih godina prošlog vijeka, a zadnja srpska porodica je izbjegla 1991. godine iz Rujana Gornjih. Međutim, potomci okupljeni oko Udruženja Ognjena Marija Livanjska obnovili su svoju crkvu i sabiraju se u njoj jednom godišnje povodom crkvene slave.

RUJANI – SELO BEZ SRBA

Rujani su selo smješteno podno Dinare na ivici Donjeg livanjskog polja. Do njega se stiže kada nakon 20-ak kilometara od Livna skrenete sa magistralnog puta koji vodi prema Bosanskom Grahovu. Kažu da je ime dobilo po grmolikoj biljci koju mještan zovu „ruja“. Dijele se na dva dijela Gornji i Donji Rujani. U ovom drugom nalazi se i crkva posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice, do koje stižemo asfaltnim putem.

Većina mještana okolnih srpskih sela Čaprazlija, Prova, Gubina i Sajkovića, ali čini se još više onih iz raseljenja, već se okupila u sada lijepo uređenoj crkvenoj porti, gdje se nalazi i mjesno groblje.

Na jednoj od grobnica zatičemo i Vladimira Maljkovića dok pali svijeće na grobovima. Njegova majka Milica je jedna od rijetkih koja je sa još trinaestero mještana uspjela da se izvuče iz jame nakon nekoliko nedelja.

Kod groba Marka (Markice) Boškovića započinje jednu zanimljivu priču o ovom čovjeku sa osamnaestero djece. Vlado je započeo, a do kraja nam je ispričao Nikola Bošković, Markičin blizak rođak.

-Markica je dobio dojavu da se sprema pokolj Srba, došao kući i rekao ženi i djeci da se spemaju da bježe. Imao je sedam sinova i kćer. Žena je rekla da se on skloni, jer će im samo vjerovatno zreli muškarci biti na tapetu. Nažalost nije bilo tako, a epilog je bio strašan. Dva sina su zaklana u Prologu, a četiri sina zajedno sa ženom i kćerkom bačena u jamu Donji Dolac. Ovaj monstruozni čin učinjen je od strane najžešćih ustaša iz Kovačića i Livna koji su zajedno sa Pavelićem, prije Drugog svjetskog rata, bili na obuci u Mađarskoj. Jedini preostali sin se vratio iz Njemačke 1942. godine, našao opustošeno selo i načet ranijom bolešću iste godine preminuo. Markica se već te godine ponovo oženio, sa udovicom čiji je muž takođe bio ubijen i koja je imala tri kćerke. Već 1943. godine dobili su prvu kćerku Ružu, 1945. godine dobili su Veljka, Božidara 1947. godine, Vojina 1949. godine, Todora 1952. i Momčila 1954. godine. Zanimljivo je da je Markica novorođenim, davao imena ubijenih sinova – priča nam Nikola.

Nikolina kuća, kao i njegovih bližih rođaka, udaljene svega stotinjak metara od crkve, potpuno su uništene, tako da im se danas ni temelji ne vide. Njegov otac je bio i posljednji srpski stanovnik sela Donji Rujani. Otišao je kod sinova u Beograd 1987. godine kad se već razbolio.

Nikola kaže da su u Donjim Rujanima, prije 1941. godine, bila 33 srpska domaćinstva, a da ih je nakon rata ostalo jedva desetak.

Da Srba nema potvrđuje i zvanični popis iz 1991. godine. U Gornjim Rujanima je 1991. godine bilo 489 stanovnika, od čega troje srpske nacionalnosti, 485 hrvatske nacionalnosti i jedan ostalih nacionalnosti.

U Donjim Rujanima je bilo 445 stanovnika, od čega nijedan srpske nacionalnosti. Nije ni čudo kada se zna šta se sve događalo u ovom kraju, naročito 1941. godine. Po dostupnim podacima iz Udruženja Ognjena Marija Livanjska tokom Drugog svjetskog rata, ustaše su 1941. godine u Gornjim Rujanima ubile 144 lica srpske nacionalnosti čija su tijela zakopana u masovnoj grobnici u Prologu ili  su bačena u jame: Ravni Dolac, Provalija i Razvala.

U isto vrijeme, u Donjim Rujanima ustaše su ubile 216 Srba, čija su tijela zakopana u masovnoj grobnici u Prologu ili bačena u jame Ravni Dolac i Propunta.

O tome svjedoče i rijetki pojedinci koji su uspjeli da se izvuku iz tih jama bezdanki. Kosti ubijenih i bačenih u jame su 1991. godine, najvećim dijelom ekshumirane i prenjete u kriptu smještenuu okviru crkvene porte u Livnu.

CRKVA DVA PUTA RUŠENA I OBNAVLJANA

U međuvremenu, pred crkvu dolazi i vladika Sergije, gdje ga ljubazno dočekuje Miloš Damjanović, jedan od najzaslužnijih za obnovu ove svetinje. Zanimljivo da Miloš vuče korijene iz ovog kraja samo po svojoj baki po majci, rodom od Gligića, a daje neprocjenjiv doprinos radu Udruženja i drugim aktivnostima vezanim za livanjski kraj. Ispred ulaza u crkvu pozdravio ga je paroh livanjski otac Predrag.

Crkva u selu Rujani, kako kažu hroničari, je mučenička crkva koja je proživjela strahote zajedno sa pravoslavnim vjernicima ovog sela. Za nju bi se moglo reći da je te strahote i preživjela, mada je dva puta rušena, 1941. i 1992. godine, što se nažalost ne može reći za 360 njenih vjernih članova koji su bačeni u jame Ravni Dolac, Propunta, Prolog i ostala gubilišta.

Trebalo je mnogo truda i odricanja kao bi se crkva ponovo obnovila, nakon devastiranja u posljednjim ratnim događanjima na ovim prostorima. Tačna godina izgradnje i osvećenja crkve nije poznata, ali poznato je da je ideja, ali i molba ocu Risti Ćatiću, tada parohu Gubinskom, da pomogne i odobri gradnju ove crkve krajem dvadesetih godina prošlog vijeka.

Sem želje i inicijative, vjernici iz Rujana Gornjih i Donjih i susjednih Lištana i Čaprazlija su u podizanje ove crkve uložili i rad i sredstva. Jedva nešto više od jedne decenije nakon što je izgrađena, crkva je doživjela svoje prvo stradanje. Tokom 1941. godine, ustaše su zapalile i uništile ovaj hram. Veliko stradanje su doživjeli i njeni vjernici, pravoslavni Srbi Donjih i Gornjih Rujana, Čaprazlija i Lištana.

VLADIKA SERGIJE: Najveći grijeh srpskog naroda je što je povjerovao petokraki
„Na ovim prostorima je mnogo krvi proliveno, mnogo je glava posječeno kroz decenije i kroz vijekove. Svakakva su se zvjerstva dešavala na ovim prostorima… Stradanja i zatiranja od bratske ruke. Jer Kain ubi Avelja brata svoga. Svaki čovjek je brat drugom čovjeku jer smo od jednoga oca i od jedne majke. Jedan je Bog otac, a jedna majka crkva koja nas sve rađa duhom svetim kroz Isusa Hrista. Zato treba da se sjetimo prvo tih žrtava i neka im je vječna slava i pokoj. Smatram, da svim tim žrtvama, posebno onim zvjerski mučenim, ne treba činiti pomen, parastos, njima se treba moliti. Zato sam ove godine dao na Sabor SPC prijedlog da se oni uvrste u red mučenika, ali oni su tu u kalendaru božanskom i bez nas. Sve i jedan koji je postradao na ovim prostorima od Livna do Grahova i Šipova, i glamočki su tu i drvarski i ostali mučenici. I oni koji su postradali u Bihaću, a ima tamo od 12 do 18 hiljada Srba pobijenih od strane naše braće katolika i naše braće muslimana. Ali i mi smo ubijali….

I mi smo bili neposlušni i mi smo griješili i prema njima i prema samima sebi. Najviše smo se ogriješili kada smo poslije Drugog rata ostavili Boga. To je bio najveći grijeh srpskoga naroda, jer do tada je postojala koliko toliko klimava država nemanjićka. Povjerovali smo više u petokraku, nego u krst koji je spasavao srpski narod od propasti od mnogobožštva od bezboštva od nesloge i svega drugoga. Pa se pitamo šta se sa nama dešava, šta nas nema ovdje u ovom selu? Da li je zato kriv neko ko nas ne voli ili mi sami? Neka to pitanje ostane istoričarima, ali hajdemo se mi potruditi, koliko je u nama i do nas, da učinimo da se u duši osvježimo. Zato danas ovo osvećenje hrama osvježava dušu svakog od nas. Onima što imaju veze sa ovom crkvom, ovim mučenicima, nasljednicima njihovim i sa mnom koji nemam nikakve rodbinske veze, ali imam duhovne veze sa vama koje neraskidivo želim da sačuvam do kraja svog života“, rekao je, između ostalog, vladika Sergije u svojoj besjedi rekavši da se i sam vratio u ove krajeve iz Njemačke, radi ovog naroda, ali i grobova, jer srpskih grobova ima više nego živih na ovim prostorima.

Svoju prvu obnovu crkva je imala 1972. godine, zahvaljujući naporima malobrojnih rujanskih Srba i tadašnjeg livanjskog sveštenika, oca Mirka Jamedžije, a uprkos aktivnom protivljenju tadašnjih komunističkih vlasti. Međutim, stradanje ove crkve se ponovilo 1992. godine, tokom građanskog rata, kada je ponovo zapaljena.

Iako u ovim selima danas mahom samo grobovi svjedoče o prisustvu Srba, ona ipak nisu zaboravljena od svojih nekadašnjih stanovnika i njihovih potomaka.

Zahvaljujući ovoj činjenici i naporima tadašnjeg paroha livanjskog, oca Željka Đurice, od 2008. godine počela je druga obnova u kratkoj istoriji ove crkve. Postavljen je novi krov i krst, zamjenjeni prozori i vraćena vrata.

Za „Srpsko kolo“ otac Željko je ispričao da se na ove prostore vratio 2001. godine u Livno i da je bilo opasno prolaziti kroz srpska sela, ne samo zbog mina kako su pričali, već i zbog realne opasnosti za život. Kasnije je došao ovdje, vidio da crkva nije u toliko lošem stanju i da je treba restaurirati. Veliki posao je bio pred njim i mještanima srpskih sela, ali i Srba u rasejanju, ali je obnova počela. Nastavljena je tokom 2011. godine, bakrom je prekrivena i polukružna oltarska apsida. Zbog nedostatka sredstava, sa radovima se ovdje i stalo.

Pod okriljem Udruženja Ognjena Marija Livanjska avgusta 2014. godine u Surčinu održan je sastanak nekadašnjih stanovnika sela Rujani i njihovih potomaka kome su prisustvovali i pojedini stanovnici susjednih Čaprazlija i Prova. Skup posvećen obnovi rujanske crkve Pokrova Presvete Bogorodice, kome je prisustvovalo 22 ljudi, blagoslovio je otac Mirko Jamedžija, bivši paroh livanjski.

Na sastanku je dogovoreno da se što prije krene sa nastavkom obnove crkve. Kako su prilozi vrlo brzo prikupljeni, radovi su počeli već tokom septembra mjeseca. Urađeni su zemljani radovi oko crkve, postavljeni su oluci, izvršena je zamjena kamenog rama oko ulaznih vrata, ugrađena je sajla za zatezanje zidova, izvršeno malterisanje zidova, pod je prekriven keramičkim pločicama, a ispod krovne konstrukcije urađena je lamperija. Nakon toga, nabavljeno je zvono, čiji je donator bio Nenad Kozomara, sređen ikonostas, obnovljen je zid oko crkve i postavljena ulazna kapija. Kada su završeni svi ti radovi stekli su se uslovi da može da počne osvećenje crkve.

OSVEĆENJE I ARHIJEREJSKA LITURGIJA

Odavno crkva u Donjim Rujanima nije bila punija, ali ni uređenija. Vladika Sergije uz sasluženje sveštenika Eparhije bihaćko –petrovačke, dan uoči praznika Pokrova Presvete Bogorodice, predvodio je svečani čin osvećenja hrama.

Po završetku osvećenja hrama vladika Sergije je rekao: „…da iako u Donjim Rujanima nema srpskog življa, jer su oni koji su ovdje vijekovima živjeli zatrti u posljednjim ratovima i pogromima našeg naroda, bitna je nada i molitva u Boga koji nas nije ostavio, i njemu se molimo da se u ovim krajevima obnovi život, uz molitveno zastupništvo i pomoć naših svetih Mučenika“.

Razjasnio je i zašto se mi hrišćani radujemo i kada stradamo.

Mi, danas, braćo i sestre, imamo dvostruku radost, radost zato što smo stradali, jer znamo zašto smo stradali. Pogotovo na ovim prostorima, ne samo proteklog rata, već posebno 1941. godine. Znamo svi dobro koliko je u jamama naših mučenika, koliko je krvi proliveno ovdje zarad nekih ljudskih ideala. I gdje su ti koji su pobjedili tada nas? Prokleti su dovijeka i oni i njihova pokoljenja, dok se ne pokaju. Izmirenje istoka i zapada biće kada dođe pokajanje. Kada se dva čovjeka zavade, izmirenje dolazi kada dođe pokajanje, izmirenje lično naše sa Bogom, dolazi kada dođe pokajanje, a to je moguće onda kada vjerujemo. Drugi narodi imaju svoje stradalnike i mučenike i njima treba dati počast, ako su stradali radi pravde i istine. Mi smo stradali sigurno zbog toga što se nazivamo pravoslavnim hrišćanima i opet ćemo stradati, ako treba, ali nećemo i ne smijemo dozvoliti da našu vjeru zatremo, nego ćemo čvrsto držati krst Gospodnji u našim rukama, i uvijek govoriti evo sluge gospodnje Gospode, neka mi bude po riječi tvojoj –rekao je, u svoj besjedi, vladika poželivši svima srećno i blagosloveno osvešćenje ovog hrama.

KUMOVI

Kumovi hrama su Dragomir i Aleksandra Bošković. Dragomir je rođen u Donjim Rujanima, trenutno živi u Njemačkoj od 1990. godine. Nije zaboravio svoj zavičaj i rado se odazvao pozivu da pomogne u obnovi crkve.

„Osjećam se uzbuđeno i velika mi je čast što sam danas kum slave. Puno mi je srce kada vidim danas ovako obnovljenu crkvu, postavljenu ogradu i kapiju, ovoliko ljudi. Zahvaljujem se na ukazanom povjerenju i nadam se da će slijedeće godine na ovaj dan ovdje biti još više ljudi“, priča za Srpsko kolo, ovaj mladi, simpatični, skromni čovjek za koga se može reći da je mnogo bolji na djelu nego na riječima. Dragomir je kumstvo predao po starim srpskim običajima Dejanu Kozomari. On će naredne godine biti kum slave Pokrova Presvete Bogorodice u istoimenom hramu u Donjim Rujanima, a vrijedi istaći da je Dejan to zaslužio time što je donator crkvenog zvona.

Episkop Sergije je zatim predvodio Svetu Arhijerejsku Liturgiju na kojoj je poslije zaamvone molitve osvećen slavski kolač i koljivo. Po završetku i ovog svečanog čina livanjski paroh Predrag Crepulja se zahvalio episkopu Sergiju i sveštenicima i vjernom narodu što su izdaleka došli da uveličaju ovaj svečani čin i pozvao ih sve na Trpezu ljubavi koja je pripremljena u porti Hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Gubinu.

POBJEDNICI U RATU, GUBITNICI U MIRU

Kada je kolona brojnih vozila krenula put Gubina, jednog od srpskih sela Donjeg livanjskog polja, do 1991. godine nastanjenog sa gotovo hiljadu Srba i nekoliko desetina Hrvata, čekalo nas je neprijatno iznenađenje. Čim smo prošli posljednje hrvatske kuće u Rujanima, dočekao nas je bijeli makadamski put ka prilazu srpskom selu Čaprazlije. Iako je ovo bio partizanski kraj, tadašnja komunistička vlast nije imala želje ili hrabrosti da oslobodiocima olakša život na ovim prostorima. Nažalost, mnogi od njih su kolonizovani, neki otišli u škole i u gradove gdje je bilo osnovnih uslova za život i nikada se više nisu vraćali nazad. Kao da je to nekima i odgovaralo, ali se postavlja zdravorazumsko pitanje: „Kako to da Srbi pobjednici u ratu, po ko zna koji put postaju gubitnici u miru“? Kako to da oni koji su bili žrtve u ratu, ne zaslužiše bar isti, ako ne bolji tretman, od onih koji su ih klali i žive u jame bacali?

U takvim razmišljanjima stižemo i do Hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Gubinu. Za vrijeme „Oluje“, koja je „zakačila“ i ovaj kraj, još ranije nego onaj u RSK, većinsko srpsko stanovništvo je izbjeglo u Srbiju, dok je samo naselje potpuno razoreno. Poslije rata se u Gubin vratio samo manji broj izbjeglica, u životne uslove gore nego poslije Drugog svjetskog rata. Ništa bolje nisu prošla ni srpska sela Čaprazlije, Provo i Sajković, kao ni on sa suprotne strane puta Bosansko Grahovo – Livno, Bogdaše, Vrbica, Radanovci, Bojmunte i Čelebić. Ova priča ostaje otvorena, a o drugim navedenim selima i gradu Livno, odnosno o onima Srbima koji tamo žive, ali i onim mučenicima čiji život skonča pod kamama i u jamama, opširnije ćemo pisati u narednom broju Srpskog kola.

MIODRAG LINTA: STRADANJE NAŠIH MUČENIKA NAS ZAVJETUJE DA SE OVOJ ZEMLJI VRATIMO

Miodrag Linta predsjednik Odbora za dijasporu i Srbe u regionu u Skupštini Srbije, u svom obraćanju, pozdravio je sve prisutne, a posebno se zahvalio preosvećenom vladiki Sergiju, što mu je ukazao čast i pozvao ga da prisustvuje ovom svečanom činu.

„ Donji Rujani danas nemaju Srba, ali imaju Hram Pokrova Presvete Bogorodice, koje je nepobitno svjedočanstvo o viševjekovnom postojanju srpskog naroda u ovome kraju. Danas sa ovog mjesta se šalje poruka da se Srbi ovoga kraja nikad neće odreći svojih korijena i svog porijekla i da nikad nećemo zaboraviti svoje stradale sunarodnike, svoje mučenike, ubijene tokom genocidne države Hrvatske samo zato što su bili Srbi pravoslavne vjere. S druge strane, mi takođe šaljemo poruku da želimo mir i saradnju sa većinskim narodom. Naš odbor za dijasporu i Srbe u regionu želi, da koliko je to god moguće, pomogne ovaj kraj. Sa nekim, kao što je Udruženje Ognjena Marija Livanjska i njenim predsjednikom Nikolom Petrovićem, već imamo blisku saradnju i znamo koliko je to udruženje posvećeno svom kraju i koliku pomoć pruža u obnovi hramova, grobalja, kuća… Posebna zahvalnost pripada SPC, odnosno Eparhiji bihaćko – petrovačkoj, vladiki Sergiju i sveštenstvu koji takođe čine sve što je u njihovoj moći da obnove hramove, ali i da naš narod opstane na ovim područjima. Posebno je bio inspirativan govor vladike i smatram da svima nama taj govor treba biti ideja vodilja u narednom periodu“, rekao je Miodrag Linta dodajući da je ovo naša zemlja i da se nećemo nje odreći i uvijek ćemo joj se vraćati.

Međutim, u porti crkve dva spomenika opet nas vraćaju na istu temu. Dvije ploče sa poginulim u Drugom i ovom posljednjem ratu, kome mnogi ni ime ne dadoše. Na čelu onih iz Drugog rata nalazi se prota Riste Ćatić, isti onaj koji je dao blagosov za izgradnju crkve u Donjim Rujanima koji je sa još osmoro njih 6. juna 1941. godine zvjerski ubijen i bačeni u jamu Rubića Dolac iznad Suhače kod Livna. Na drugom spomeniku stoje imena 49 žrtava odbrambeno-otadžbinskog rata od 1992-1995. godine, kako ga sad ovdje zovu.

NAJVIŠE ĆU SE MOLITI ZA POVRATAK LJUDI

U nešto prijatniju i veseliju atmosferu vratilo nas je KUD „ Grahovo“, čiji su nas mladi članovi još jednom podsjetili na korake gluvog kola, ali i na muziku i igru iz Srbije.

Nakon toga prisutnima su se obratili Miloš Damjanović, kum Dragomir Bošković i Miodrag Linta. Svi oni su izrazili osjećanje ponosa što se nalaze ovdje i što svojim prisustvom i dijelima pomažu u održanju srpskog naroda na ovim prostorima. U sličnom tonu u svoj završnoj besjedi govorio je vladika bihaćko –petrovački Sergije.

-Posebno bih se zahvalio našem bratu Miodragu Linti što podržava ovaj narod, kao što ga podržava Republika Srbija, predsjednik Aleksandar Vučić i Vlada Srbije. Pozdravio bih i načelnika opštine Bosansko Grahovo Duška Raduna, ministarku Livanjskog kantona Vasiliju, kao i druge predstavnike vlasti. Nismo mi kao SPC politički opredjeljeni, nama je najbitnije jedinstvo, a kad nas što nas je manje, ono je sve slabije. Što nas je manje mi sve nesložniji, a trebalo bi biti suprotno. Ja ću uvijek govoriti, da treba da se slažemo, da se volimo i da opraštamo jedni drugima. Da se borimo za svaki pedalj svoje zemlje, svakog našeg čovjeka… Najviše ću se moliti da se iz dijaspore vrate ljudi na ove naše prostore, tako da većini vas koji ste danas ovdje ne gine povratak –  zaključio je svoju besjedu vladika Sergije još jednom zahvalivši se svima prisutnima što su prisustvovali ovoj svečanosti, poželivši im svako dobro.

TEKST : Željko ĐEKIĆ
Fotografije: Željko ĐEKIĆ i Udruženje Ognjena Marija Livanjska
Izvor: Srpsko kolo

 

 

 

GRAMATE ZASLUŽNIM ZA OBNOVU HRAMA


Vladika Sergije, cijeneći nesebičnu ljubav i bezrezervnu duhovnu i materijalnu pomoć oko obnove hrama je proglasio Dragomira i Aleksandru Bošković kumovima hrama Pokrova Presvete Bogorodice. Vladika Sergije proglasio je Iliju Boškovića i Milu Boškovića iz Donjih Rujana dobrotvorima hrama.

Vladika Sergije arhijerejskom pohvalnicom odlikovao je Miloša Damjanovića iz Beograda, Gordanu Dostanić iz Sremske Mitrovice, Miodraga Vješticu iz Sajkovića, Dragomira Boškovića iz Dizeldorfa (Njemačka), Dejana Kozomaru, Vladimira Maljkovića, Božidara Boškovića, Biljanu Bošković i Todora Boškovića iz Donjih Rujana i Nikolu Đurana iz Čaprazlija.

Episkog Sergije je odlikovao arhijerejskom pohvalnicom Predraga Crepulju, paroha livanjskog i administratora gubinskog, kao i protojereja-stavrofora Željka Đuricu paroha livanjskog od 2001-2017. godine.

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar