GOSPOD GA JE VASKRSAO TRI PUTA: Neobična životna sudbina Srbina iz Lijevna

GOSPOD GA JE VASKRSAO TRI PUTA: Neobična životna sudbina Srbina iz Lijevna

  • Nisam čuo da je Gospod tri puta vaskrsavao, ali jesam da je praštao 77 puta i još 77 potom.  Ali ni da se negdje ljepše svetilo teškom zločinstvu i bezdušju kao u starom Lijevnu.

 

To je ovo današnje Livno, strašni grad iz pojanja slijepog guslara Filipa Višnjića, koji pjesmom slavi i žali velikog harambašu Starca Vujadina, a koga Turci „biše i mučiše, vadiše mu svijetle oči čarne“, povrh Lijevna u bijeloj kuli. No, izdržao je, ne izdade mlade krčmarice koje su ga vinom napajale, ni jatake što mu zaklon bjehu.

Lijevno je prvi naziv ovog mjesta, izveden iz staroslovenske riječi „hlijevno“, mjesto gdje se sliva zemaljsko blago. To je prevažan grad za srpsko trajanje i postajanje u Bosni i Hercegovini. Inače, teško je odrediti kome po naravi ono pripada, nije li Bosna, nije li Hercegovina, jes` manje Bosna, a više Hercegovina. Ponajprije je Imocka krajina, drevna čest srednjovjekovne župe Imote, kasnije stolica Kliškog sandžaka. No, od kada je Lijevna nad njim je i srpska sjena. Najbogatije srpske trgovačke porodice Bosne i Hercegovine živjele su u Lijevnu sredinom 19. vijeka, a najsposobniji među njima bili su Kujundžići koji se iz Hercegovine ovdje naseliše. Tada je polovina lijevanjskog naroda bila srpska, oko 10 000 pravoslavnih duša.

Jovan Kujundžić je 1840. godine od sultana na Bosforu izmolio Carski ferman koji osigurava srpskom pravoslavnom miletu u Lijevnu da Boga štuje po svome zakonu i volji. Lijevanjski Srbi podigli su među prvim zanovljeni Saborni hram poslije vjekovnog ropstva.
U Lijevnu je zasnovana i prva srpska pravoslavna škola u Bosni i Hercegovini. Zgrada Srpske škole i danas je jedno od najljepših zdanja u gradu na Bistrici.
U Lijevnu je rođen najpoznatiji i najplodniji srpski pjesnik druge polovine 19. vijeka, Jovan Sundečić, jedini Srbin kome je Matica hrvatska objavila zbirku izabranih pjesama. I nije to bilo bezbeli, već što je Sundečić bio uticajan diplomata, pozivao je na slovensko jedinstvo srpski i hrvatski narod, a radi borbe za slobodu od azijatskog ćeifa.
Latini su znali da im je korisnije biti s nekim, nego ni s kim. Zato će se Sundečiću odužiti poslije 10. travnja 1941. U Golinjevu, rodnom selu slavnog Sundečića, a koji je napisao i jednu od himni Kraljevine Crne Gore, nije preteklo srpskog grla ni oka. Ustaše su ih sve pobacale u jamu na Kamešnici. Tada je najduža dalmatinska rijeka Cetina krvava potekla moru, jer baš izvire iz ovih ponora.

Tih armagedonskih dana u Lijevnu je Gospod probao vjeru Marka Boškovića, baš kao što je i praoca Avrama gledao dok žrtvuje sina. Imao je Markica oko 50 godina, veliko životno iskustvo i još veći ugled u cijelom Lijevnu. Katolici su znali dok je Markice u životu, nisu se riješili „grko-istočnjaka“.
Iz dva braka imao je 7 sinova i jednu kćer. Prva mu žena umrije mlada, a radi male djece oženio se po drugi put i prirodio drugi porod.

1941. na slavu Svete Marine, među Srbima zvane Ognjena Marija posestrime Svetog Ilije, hrvatske i muslimanske ustaše odvedoše ženu i sav porod Marka Boškovića na gordu Dinaru, pobiše ih maljevima i nožima, te baciše u jamu Ravni Dolac.
Kao pravednog Lota Gospod samo njega sačuva i stavi ga na muke kao pravednog Jova.
U praznoj kući koja do juče bi puna mladosti i ljepote ostale su bile samo gusle uz ikonu. Ovaj Srbin iz Lijevna tad gorko zakuka uz jeku struna, zakuka i otplaka sve dok ne zapjeva. Sjetio se starog Vujadina i izvađenih očiju čarnih, kao što i njegovi sinovi i jedina kćer bjehu. Ali i svete časti koju harambaša na muci nije izgubio!
Tada je odlučio da će se svetiti životom! To je zločinu najgora kazna.
Poslije rata našao je u Lijevnu srpsku udovicu, a kojoj takođe sve bi poklano i u bezdan sahranjeno.
Njemu 52 godine, njoj 31.

Rodili su zajedno nove sinove i kćeri, nazvali ih istim imenima koje im zločinac uze.
To je Marku bila treća žena i treći porod.
Njegovo 17. dijete bio je Todor Bošković, sin iz trećeg poroda, koga je nazvao po svome ocu.
Potomstvo Marka Markice Boškovića izbjeglo je kasnije u Majku Srbiju i danas žive u okolini Beograda.
Todor Bošković ima dva sina, Ljubomira i Nemanju, a Nemanja je pravoslavni sveštenik, zavjetovan od svih Boškovića da zahvaljuje za milost života Gospodu.

Imao sam čast i radost upoznati Todora Boškovića i sa njim snimiti prednovogodišnji razgovor vjere, nade i ljubavi. Slušao sam riječi trećeg vaskrsenja Marka Boškovića iz Lijevna, čovjeka u kome Bog vidje silu, ljepotu i ljubav srpskog roda.
Nek` se priča i pripovjeda da Gospod vjernog Srbina tri puta vaskrsava!

Goran Lučić

 

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar




* Zakon o javnom informisanju – član 38: Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo.

Mišljenja iznijeta u komentarima privatno su mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Slobodna Hercegovina