130 GODINA OD ROĐENJA PERA SLIJEPČEVIĆA: Svijeće i cvijeće na grobu najznamenitijeg Gačanina

130 GODINA OD ROĐENJA PERA SLIJEPČEVIĆA: Svijeće i cvijeće na grobu najznamenitijeg Gačanina

  • Zavičajni klub Gačana na dostojan način obilježio je 130 godina od rođenja velikog srpskog rodoljuba Pera Slijepčevića.

Poštovaoci lika i djela Pera Slijepčevića okupili su se na beogradskom Novom groblju i u crkvi Svetog Nikole zapalili svijeće u pomen na dan rođenja Pera Slijepčevića.  Nakon toga su otišli do groba jednog od najumnijih i najznamenitijih Gačana u 20. veku.

Tu su, u ime zavičajnog Kluba vijenac položili Petar Bumbić, Milutin Jegdić i Slobodan Boban Drašković.

 

Predsjednik Kluba Gačana Svetozar Crnogorac zahvalio se članovima porodice, kao i svim ostalima koji su došli da obilježe ovaj jubilej, a potom se osvrnuo na životni put Pera Slijepčevića koji je rođen u gatačkom selu Samobor, od oca Đurice i majke Riste.

– Kao najbolji učenici u gatačkom srezu, dvije gimnazijske stipendije dobijaju Pero Slijepčević i Jovan Starović, oba iz Samobora i odlaze u mostarsku gimnaziju, koju završavaju sa najboljim ocjenama. Pero sa lakoćom nastavlja i završava studije germanistike i filozofije u Beču a onda i doktorira na univerzitetu Frajburg u Švajcarskoj – rekao je Crnogorac i dodao da je Slijepčević nezaobilazno ime u svome i današnjem vremenu i na širem prostoru, posebno kad se radi o prosvjeti, kulturi, književnosti i rodoljublju.

– Nosio je u sebi sve najbolje osobine hercegovačkog podneblja i bio po svemu, istinski moralni vitez prvoga reda. Biti član ,,Mlade Bosne“  i sekretar ,,Prosvjete’’ i saradnik ,,Bosanske vile’’ i bečke ,,Zore’’ … za njega je bilo sasvim prirodno, očekivano i normalno. Rijetka je i za priču njegova skromnost. Nikad se nije otimao za titule, položaje, privilegije, o nekom karijerizmu – da i ne govorimo. Nikome se nije priklanjao, pa je ponekad zbog toga bio u nemilosti u obje Jugoslavije. Odbio je da uđe u Akademiju 1956. godine, ali i ponudu ,,Geteovog instituta’’ da mu plati liječenje u Nemačkoj ,, jer mu to ne da Kragujevac’’, kako je on zborio. Poznata je i Andrićeva izjava, još pre Drugog rata: „Mene je stid što sam ja akademik, a jedan Pero Slijepčević – nije!“ – rekao je Crnogorac iistakao riječi akademika Zoran Konstatinović koji je rekao: ,,Mnogo sam velikana i grandioznih umova u svetu i kod nas video, ali sve nadvisuje lik mog pokojnog profesora Pera Slijepčevića, čoveka velike kulture, koji je pripadao Mladoj Bosni’’.

– Pero je dobrovoljac u balkanskim ratovima, posebno svjedok i učesnik bitke za Skadar, svjedok i učesnik mnogih događaja u Prvom svetskom ratu. Ondašnja Vlada ga je, kao izuzetno obrazovanog i kao znalca više svetskih jezika, zajedno sa Vladimirom Gaćinovićem poslala u diplomatsku misiju, da širi u Americi istinu, skuplja dobrovoljce i pomoć za vojsku i porodice nastradale u veleizdajničkom procesu. Zamislite dvojicu hercegovačkih mladića sa samo dvadeset pet – šest godina kako krstare po Americi tražeći Pupina i ostale ugledne naše ljude, kako bi olakšali muke svom narodu.Nedovoljno se zna da je ovaj, svakako najveći gatački intelektualac održao ubjedljiv ciklus predavanja o Prvom svetskom ratu, koji je trajao neprekidno skoro dva mjeseca na prepunom Kolarcu. Bila je to najpouzdanija usmena istorija Velikog rata, koja nažalost izgleda nije ostala zapisana – rekao je Crnogorac napominjući da bi se Slijepčević najprirodnije mogao porediti sa sa čuvenim profesorom Milošem N. Đurićem koji nam je približio staru grčku kulturu prevodeći Homera i Eshila i pišući o Platonu, Aristotelu, Sokratu…

– Nešto slično uradio je Pero Slijepčević, inače osnivač katedre za njemački jezik u Skoplju i Beogradu. Studijama i raspravama pisanim njegovom rukom približio nam je Getea, Hajnea, Šilera, Tomasa Mana i druge velikane nemačke kulture, a pisao je i o humanizmu, renesansi, prosvetiteljstvu, o klasici i humanizmu. On je zadužio i njemačku kulturu pišući oglede o nemačkoj književnosti, između ostalog i o Budizmu u nemačkoj književnosti, na toj temi je i doktorirao – rekao je Crnogorac koji se potom osvrnuo na Slijepčevićevu prosvjetiteljsku misiju.

– Slijepčević je lucidno pisao eseje, o fruli i guslama, o Marku Kraljeviću, o članovima Mlade Bosne, portrete o Ristu Raduloviću, Petru Kočiću, Vasilju Grđiću, Jovanu Cvijiću, Njegošu, Aleksi Šantiću, Jovanu Dučiću, Milanu Rakiću, Vladimiru Gaćinoviću, Isidori Sekulić, Veljku Petroviću, Tomašu Masariku, Stevanu Mokranjcu…, ali on takođe rado piše i o operskim kompozicijama. Možda je nesvakidašnje za Gačanina, ali muzika je za njega je ostala najveće uživanje cijelog života. Moram reći da je za Slijepčevića narodna epika najviša manifestacija srpske patrijahalne kulture i duhovnosti, zanimljivo je da je njegov otac Đurica znao je Gorski vijenac napamet, a majka Rista bila jedna od najpismenih žena tog vremena – rekao je Crnogorac koji je potom izdvojio nekoliko detalja.

– Neka sudbina je htela da upravo Pero zabilježi poslednji razgovor sa Aleksom Šantićem u jednoj sarajevskoj bolnici, nekoliko mjeseci prije smrti našeg velikog pesnika. Svog prijatelja i saborca, Vladimira Gaćinovića, izuzetno nadarenog i obrazovanog mladog čoveka, posjetio je u jednoj švajcarskoj bolnici, nekoliko dana prije njegove misteriozne smrti. Među poslednjima koji su za života razgovarali sa Petrom Zimonjićem u Sarajevu, bio je upravo Pero Slijepčević. Ubeđivao ga je da pred ustaškom najezdom i nemogućim uslovima napusti Sarajevo i sačuva živu glavu. Tada Mitropolit dabrobosanski, kasnije velikomučenik i svetac, rekao mu je da on neće, ni po cenu života, ostaviti svoju crkvu i njene vjernike – rekao je Crnogorac i napomenuo da je Slijepčevićev rad i nacionalno djelanje bilo u zapećku.

– Srećom, nedavno su Akademija nauke i umjetnosti Republike Srpske i ,,Svet knjige’’ štampali njegovo kompletno djelo u deset tomova i time osvijetlili i približili lik i djelo ovog svestranog stvaraoca i uglednog univerzitetskog profesora. Srpska kultura, a posebno Beogradski univerzitet, mogu biti ponosni što su u svojim redovima imali našeg velikog Pera Slijepčevića. Mi Hercegovci, mi Gačani, sigurno smo najponosniji što je naš zavičaj podario srpskom rodu takvog velikana, prosvjetitelja i uzor – čovjeka. Možda je najvažnije od svega, Pero je čitav život ostao narodni čovjek i zato mu svakako pripada nemjerljiva zahvalnost i poštovanje, a njegovo obimno djelo obezbijedilo mu je nezaborav u srpskoj naciji i kulturi – zaključio je Crnogorac.

Potom se u ime porodice obratio unuk Pere Slijepčevića Branko. On se zhvalio svima koji su došli da uveličaju ovaj jubilej i pročitao pismo Perove ćerke Vesne, koja se u pismu zahvalila Klubu Gačana u Beogradu, a posebno njenom predsjedniku Svetozaru Crnogorcu.
– Pero Slijepčević bi najljepše umio da primi i osjeti vašu pažnju i da vam se svima zahvali, a vi to razumijete i znate. Mi ćemo se vaše pažnje uvijek sjećati, čuvati vaše riječi kojim se uzdiže ne samo ime Pera Slijepčevića, već i sve ono što krasi Hercegovinu – poručila je na kraju pisma Vesna Matićević.

Nakon toga okupljenima se obratio hercegovački filozof i pjesnik Božidar M. Glogovac.

Poštovaoci lika i djela Pera Slijepčevića još dugo su pričali o ovom velikanu, a među njima je bio i predsjednik beogradske „Prosvjete“ dr Milimir Mučibabić.

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar