SUZE IZ KOJIH JE POTEKLA PJESMA HERCEGOVINI: Bolovala mlada Vinka, rodom Pivljanka

SUZE IZ KOJIH JE POTEKLA PJESMA HERCEGOVINI: Bolovala mlada Vinka, rodom Pivljanka

  • Lijepa pjesma je kao živa voda. Ne možeš je ustaviti u volji da poteče, u srce da se ulije, iz grla da se prelije… Ko je prihvati i njome dušu povije toga osvježi i odmori. Malo je tih „živih“ pjesama, baš koliko i živih vrela u planinskom bespuću. Treba dobro prežednjeti i dan hoda hoditi dok se voda ne ukaže i pjesma ne ispjeva. Ali kad je Gospod među duše dopusti, narod je odmah prepozna, od prve je počne usnama prenositi kao vaskršnji oganj u Jerusalimu; sa voska na vosak, iz ruke u ruku. Pjesma je narod, narod je pjesma.

„Djevojka iz okoline Trebinja u hercegovačkoj narodnoj nošnji“, autor Beta Vukanović

U Hercegovini su izvorne narodne pjesme natopljene jakim emocijama, oslikane jarkim bojama postojanja, u njihovim stihovima život je sabijen kao nuklearne silnice u atomima… Dok se slušaju ove pjesme bole, uz njih se zaplače. Oči suze, a milo ti da plačeš.

U urbanom muslimanskom okružju razvile su se orijentalne gradske romanse, prefinjene ljubavne melodije, pravi zvučni filigrani preliveni čulnošću kao šerbetom. Sevdalinke, iz sevdaha kao ljubavnog bola, pjevane su u svim hercegovačkim čaršijama.

Pravoslavni su pjesmom sebe u ropstvu hrabrili, u trpljenju sa njom prkosili, glasnoćom napjeva Boga dozivali. Planinski vrhovi i sela u kamenu, nizovi kuća oko crkava i manastira rađali su eho višeglasnim gromovitim nadpjevavanjem, bistrim ženskim glasovnim prepletima, tako da je snaga i odvažnost junačkog duha postala osnovom ovog pjevanja. Mudrost i bogatstvo stihovnih tkanica nošeni su kroz visove iz hajdučkih grla. A kada bi narodi Hercegovine pjesmom žalovali, jednako je svakog boljelo.

Jedna od najljepših pjesama pravoslavne Hercegovine spjevana je u Pivi. Pravilnije je reći prvo je proživljena, pa je onda iz života rođena. Ove pjesme je najteže utjeloviti. Sve drugo je lako. Poslije ih narod glasom prenosi kao svoj skupi ukras, ponosno ih kazuje, njima se kiti i ne da im da se više ikad zaborave.

Piva je stara oblast Hercegovine, umetnuta među gorskim visovima i riječnim usjecima; omeđena planinama, sve ljepšom od ljepše, Maglićem, Durmitorom i Golijom. Napojena Komarnicom, koja rađa mladu i odvažnu Pivu, a koja hukom žuri u zagraljaj nemirnom planinskom vrtlogu Tare. U tom sudbonosnom sudaru njih dvoje porađaju silovitu Drinu. Drinu, srpsku grudobolju.

JEDNA OD PRESTONICA HERCEGA STEFANA VUKČIĆA KOSAČE

U Pivi je obnovljena prednemanjićka srpska država, tu je naš drevni državotvorni temelj, naša prva životna podina i žitno gumno. Najslavniji komad svoga postojanja Piva je provela kao Humska zemlja, a kasnije Hercegovina. U Pivi je bila jedna od prestonica hercega Stefana Vukčića Kosače. To je Soko-grad uzdignut baš na spoju Pive u Taru. Po hercegu se to mjeste i danas zove Šćepan polje. Pamteći sve ovo u Pivi će hercegovački mitropolit, a potonji patrijarh srpski Savatije Sokolović, podići u 16. vijeku čudesni manastir Pivu, a dopustom i bratskim zagovorom Velikog vezira naše otete krvi, Mehmeda-paše Sokolovića. To je jedan od najljepših i najčudesnijih srpskih manastira, toliko krasan da su u njemu molitve lake kao udisaji. Zapravo, Sokolovići su gradili Pivu kao novu srpsku Patrijaršiju u srpskoj Hercegovini, a kada Metohija provre od arnautskog zločinstva. To je bio prvi zbjeg srpske Patrijaršije. Drugi će postati Sremski Karlovci. Treći je do danas u Beogradu.

Jovan Cvijić je prvi ukazao na potrebu da se naučno i studijski istraži prostor Pive, kao jedinstvenog etnografskog, jezičkog, kulturnog i duhovnog „džepa“ srpske narodnosti. Studija je utvrdila – „Pivljani su čisti tip Hercegovca, dinarskoga čoveka; koji je u planini živeo, sam se razvijao i sam sebi svoju kulturu stvarao. Pivljani polako idu, polako ali zrelo misle, polako govore, i sve je kod njih odmereno i kao sa nekom nategom.“

Od Vidovdana 1389. godine sa Kosova su krenuli zbjegovi, iz Metohije se uspinjalo u Prokletije. Piva je bila jedan od najsigurnijih predaha našem pokrenutom narodu. U slobodnom hercegovačkom gorju zbjeg se oporavljao, zanavljao svoju mladost, a onda nastavljao ili sjeverno u ravnicu ili zapadno u latinluk. Bilo je i obratnog sljeda. Zulum i kuluk u donjoj Hercegovini i Primorju gonio je Srbe nazad u Pivu. Iz Mostara, Stoca, Dubrovnika i Trebinja brojni rodovi koji nisu pristajali na poniženja i prevjerenja sklanjali su se u ovaj zaklon slobode i srpstva. Piva je čuvala dušu Zahumlja i kada je srpska država odavno propala, a hercegov grob se obrvao. Znali su to i poturčenjaci, kada u Pljevlja preniješe prestonicu Hercegovačkog sandžaka.

BERLINSKI KONGRES PIVU PRISAJEDINIO KRALJEVINI CRNOJ GORI

Tek na Berlinskom kongresu 1878. godine Piva će biti prisajedinjena Kraljevini Crnoj Gori. No i dan danas Pivljani za sebe kažu da su rodom iz Stare Hercegovine. Skoro sam sreo jednog uglednog i na ponos Pivljanina. On je osnivač i urednik jedinog književnog časopisa na srpskom jeziku u rasijanju. Dr Radomir Baturan uređuju u Kanadi književni časopis „Ljudi govore“. Za sebe veli da je Srbin iz Pive, kome je danas Republika Srpska jedini ponos i osovina narodnog pripadanja. Nažalost, savremena Crna Gora postala je grdna dušmanica izvornoj Pivi.

Sve ovo je potrebno pomenuti da bi se razumjelo u čijem krilu je rođena pjesma o kojoj govorimo, čiji duh nosi i zašto je volimo kao nešto organsko svoje.

ĆERKA BLAGOJA I DANICE KOPRIVICE

U selu Nedajnu u Pivi, u domu Blagoja i Danice Koprivice ljubav je nagrađena bogatim i zdravim porodom. Tri sina i tri kćeri ispleli su vijenac bračne odanosti i pripadanja. Djeca sva pretila i bistra brzo su rasla i jedno drugo sustizalo. Sinove je zbog školovanje put odveo u Beograd, a kćeri su se već počele udavati. Roditeljima je najmilije postalo ono najmlađe čedo, što je radost u kući čuvalo kad su ostali odlazili. No i Vinka je brzo rasla uz planinske potoke, bijela stada i mirisnu borovinu. Prvi zadjevojčeni rumen odavao je ljepotu kojoj će biti sklono mladićko oko. Školovala se u rodnom selu i obližnjim Plužinama, družila se sa djevojkama i rodicama, brala mirisne bukete na Cvijeti, sabirala janjce po planini, pjevala kad vjetar duva i glasove nosi… Bila je to mlada planinska ruža, srećna u svom bezbrižnom cvatu. Roditeljima na radost, braći i sestrama na milost.

Već je imala dvadesetak godina kada se obećala momku iz susjednog sela. Maštala je o udaju, zajedničkom životu, novim radostima. No najednom djevojka osjeti nagli umor, sustizala ju je neka staračka nemoć; osjećala je bolove u zglobovima i blagi otok u laktovima. Naglo crvenilo kože pretvaralo se u ranice. Niko nije umio reći šta je zadesi. Kao da je urokom bila pokošena. Braća odmah isposlovaše uput kod najboljih beogradskih ljekara. Profesori su je pregledali i saslušali. Tjelesni znaci bili su jasni, nije moglo biti sumnje.

BOLEST KOJOJ DO DANAS MEDICINA NIJE NAŠLA LIJEKA

Teška bolest kojoj nema lijeka ukazala se kao kob nad lijepom djevojkom. Bolest je potvrđena pod latinskim imenom Lupus (lupus erythematosus sistemicus). To je autoimuna bolest, koju medicina do danas nije razumjela i otkrila joj ishodište. Ona u imuni sistem unosi takvo rastrojstvo da organska odbrana počinje razarati organe koje je bila dužna štititi. Tako bi se najprostije mogla objasnita izmjenjena logika ovog oboljenja. Posljedice su zapaljenje perifernih krvnih sudova, rane na koži koje se otvaraju u krvave čireve. Upravo je izranjavljenost kože asocirala stare ljekare na ranjenika koga su napali vuci, pa je i nazvaše po zamišljenim vučijim tragovima (lupus je na latinskom jeziku ime za vuka). Medicina oboljelim od lupusa predviđa vrijeme života od 5 do 15 godina. Čim su ljekari bolest početno zaliječili Vinka je tražila da joj dopuste da se vrati u svoju Pivu.

Više puta je odlazila u Beograd i vraćala se kući. Majka Danica najviše je tugovala i bdila nad njenom posteljom. Otac je ćutao i muku gutao. Cijela Piva već je bila čula za mladu djevojku koja kopni pod ranama. Proljeće već bijaše ogrijalo katune, mladi janjci su se igrali, dan je jačao, život se snažio… A u planini su djevojačke oči izmučene gasnule.

Jednog popodneva dok je majka Danica prala karlice od mlijeka čula je glas kćeri koji je doziva. Pritrčala je postelji iz koje su je oči željno gledale. Vinka zamoli majku da je zagrli i pridigne. I kao što pjesma veli majka ju je hrabro tješila i bodrila. No djevojka joj odlučno reče da je došlo vrijeme rastanka i da njenom vjereniku prenese iskrenu ljubav. Imala je tada 25 godina. Sa planine su se stada spuštala torovima kada Danica zaplaka i ožali kćer bolnim glasom. Planina prihvati eho i niz rijeku ga posla moru i svijetu.

PIVA IZGUBILA DJEVOJKU, ALI VASKRSLA PJESMU

Momir Koprivica, Vinkin brat, u danima žalosti napisaće tekst o smrti svoje sestre i predati ga pjevaču narodne muzike Božidaru Ivaniševiću. Tekst usklađen sa muzikom biće predstavljen javnosti na ilidžanskom festivalu narodne muzike 1967. godine. Pjesma je nagrađena kao originalan izraz, a narod ju je odmah prepoznao kao živi planinski izvor. „Pivljanka“ je postala jedna od onih pjesma za koje možemo reći da je istinski narodna, tj. da narod kroz nju prepoznaje sebe. Ona zvuči drevno iako je relativno mlada, a to je znak njene besmrtnosti.

Istaknuti izvođač narodne muzike Staniša Stošić kada je oko 2005. godina pjevao na gradskom trgu u Trebinju, koncert je počeo „Pivljankom“. Tada je sa publikom podijelio da je ovu pjesmu prvi put čuo u bilećkom garnizonu dok je bio na odsluženju vojnog roka i da mu je od tada postala jedna od najmilijih.

I kao što život počinje bolom porođaja i ova pjesma poteče iz roditeljskih suza. Iz želje jedne porodice da nezaboravom sačuva svoju kćerku i sestru. Piva je izgubila djevojku, ali je vaskrsla pjesmu. Jedan djevojački grob u Nedajnu nosi natpis – Ovdje počiva Vinka Koprivica – Pivljanka. Jednoj pjesmi raduje se duša Hercegovine, baš kao što se i Piva raduje zagrljaju sa Tarom.

Goran Lučić

 

 

 

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru
  1. Pingback: Bolovala mlada Vinka, rodom Pivljanka – Bileća.rs

  2. Maxim Reply

    Prijestonica nikad nije bila na Sokolu. To je u doba H Stjepana bila nj vojna postaja. Herceg je bio bonvivan i on kao i Sandalj stric imali su palatu u Dubrovniku. Sta bi radio gore? Na onom cuviku jedva da si mogo dvije koze drzati. A nije lud da gore zivi kad je bio osvojio i Bar i divne varosi. To je isto narodni mit kao i mljekovodi. Samo je mit o mljekovodima Hercegovim jos gluplji – kako je moglo teci mlijeko da ne prozukne…. Za one koji vole nauku nek potraze u srpskoj istoriji fakte o tri slovenska plemena koja tvore Staru Hercegovinu : TRAVUNIJU, ZAHUMLJE I NERETLJANSKU OBLAST. U Beogradu je stampano vise izdanja ISTORIJSKOG ATLASA gdje je to lijepo prikazano. Danasnja prica o prostoru Stare Hercegovine je pametna koliko i ovi mljekovodi.

  3. Pingback: Bolovala mlada Vinka: Tužna pesma krije priču o nesrećnoj devojci iz Pive - Opanak.net

Ostavite komentar