BILEĆKA TRILOGIJA: Ilinkina vremena

BILEĆKA TRILOGIJA: Ilinkina vremena

  • Nekad je ovdje život proticao u izobilju i raskoši, ispunjen ljubavnim idilama i dramama uz obilato pražnjenje novčanika imućnih trgovaca, činovnika i oficira, da bi se zatim poigrao sa sudbinom dviju samohranih žena koje se u ruinama nekadašnjeg hotela bore za goli opstanak.

vojo-nova1

Odmah nakon oslobođenja neko vrijeme stanovao sam u kući u kojoj je nekada bio hotel „Balkan“, mjesto provoda i uživanja predratnog oficirskog kora, bogatih trgovaca i zanatlija. Tu su zabave trajale noćima uz jelo, piće, muziku i žene. U sali za ples, koja je bila u prizemlju kuće, svojevremeno smo držali sijeno. U produžetku su bila dva „apartmana“ koja su nekad korištena uz visoku cijenu. Sada nagrizeni zubom vremena bili su dostupni jedino za smještaj nezbrinutih osoba. Svoje posljednje prebivalište tu su našle dvije samohrane žene.

Nekad je ovdje život proticao u izobilju i raskoši, ispunjen ljubavnim idilama i dramama uz obilato pražnjenje novčanika imućnih trgovaca, činovnika i oficira, da bi se zatim poigrao sa sudbinom dviju samohranih žena koje se u ruinama nekadašnjeg hotela bore za goli opstanak.
U jednoj od tih odaja tada je stanovala Ilinka Đedović Ika provodeći svoje treće životno doba sa sjetom na dane svoje mladosti provedene u Beču u službi kod bogate bečke gospode. Nije se udavala te je doživotno sačuvala epitet gospojice. Kao takva bila je poznata kao prva žena koja je u to vrijeme zahtijevala da se oslovljava kao gospođica, a ne drugarica Ika.

bankan

Iako nije mogla da održi ljepotu svoje mladosti, u poodmaklim godinama sačuvala je mnoštvo svilenih haljina, čipkanih bluza, šešira, bižuterije, pa i nešto zlatnine. I nije propuštala nijedan narodni ili državni praznik da prošeta gradom sa šeširom širokog oboda, u čipkanoj bluzi, lakovanim cipelama, ukrasnim broševima i čipkanim rukavicama. Izazivala je kod tadašnjeg življa, oskudnog odjećom i obućom, podozrenje, podsmijeh pa i podrugivanje, ali to joj nije smetalo. Kada bi je pitali da li je bila u Gracu, Pešti, Zagrebu…, uvijek je priupitala je li to u Austriji.

U drugom „apartmanu“ stanovala je Todora Kapor, invalid bez jednog stopala, s jedinim izvorom prihoda od bakšiša za održavanje čistoće u državnom klozetu koji je bio u susjednoj ulici. Za one prilike bio je pristojan, sa dvije kabine, vodokotlićima i pisoarom. I dok je jedna od njih još osjećala dane prohujale mladosti i prkosila vremenu i okolini, druga se borila da skromno proživi ostatak života. U stvari, obje su živjele od tuđe pomoći.
Ilinka nije imala neki posebno vrijedan namještaj, ali je imala neobičan zidni sat, fino rezbareno drvo, s mesinganim klatnom. Svaki dan pomjerala bi kazaljke unazad da bi joj vrijeme što sporije prolazilo.

Vlastima je bila mnogo poznatija po tome što je na prvim izborima za narodnu vlast ubacila kuglicu u ćoravu kutiju, pa su je svojevremeno držali pod prismotrom.Sve im to nije smetalo da dožive duboku starost.

Izvor: Slobodna Hercegovina

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar