MENE SVE RANE MOGA RODA BOLE: U Beogradu obilježeno 150 godina od rođenja Alekse Šantića (VIDEO)

MENE SVE RANE MOGA RODA BOLE: U Beogradu obilježeno 150 godina od rođenja Alekse Šantića (VIDEO)

  • U subotu, uoči Pedesetnice, 2018. godine i velikog jubileja – 150 godina od rođenja velikog Alekse Šantića, ispred njegove biste na Kelemegdanu, okupila se grupa Hercegovaca, da se na skroman, ali dostojanstven način poklone svom najvoljenijem pjesniku.

Okupljenima se najprije obratio inicijator ovog neformalnog skupa, Goran Lučić, kolumnista Slobodne Hercegovine, koji je upoređujući ovo vrijeme sa Šantićevim vremenom, zaključio da je srpski rod ponovo na istom – porobljen, rasparčan i odnarođen, dok se srpsko školstvo polako, ali sigurno pretvara u datost imućnim i snalažljivim.

– Šantići su porijeklom iz slobodarskog i slavnog Nevesinja. Po predanju oni su plemenitaši, srpskog, humskog roda. To njihovo staro plemstvo ponajprije pojašnjava otkud u Aleksi urođena i živa želja da svoj narod prosvjeti, oslobodi i ukrasi. Samo iz nečeg može procvjetati uzvišenost; iz ničeg ne može uzrasti ništa! – rekao je Lučić i dodao da je Aleksa htio da “srpski težak bude slobodni domaćin, da srpski đak uči, da spozna sebe, da bude na slavu i korist rodu; htio je da srpske ustanove u Hercegovini uzdigne i najljepše ukrasi”.

– U njegovo vrijeme Mostar je bio najvažnije srpsko kulturno i prosvjetno središte u Bosni i Hercegovini; uz Beograd najbodrija žila srpskog narodnog bila. rekao je Lučić, navodeći da su „Gusle“ osnovane da bi se srpska omladina u Hercegovini podučavala svom kulturnom i istorijskom naslijeđu.

ŠANTIĆ SE UKLANJA IZ ČITANKI
Lučić je napomenuo da je u ovoj godini jubileja upriličen samo jedan književni događaj u Klubu književnika u Beogradu, na kome su naši mladi književni kritičari rekli da je došlo vrijeme u kome se vrši dekanonizacija Alekse Šantića.

– Šantić se izbacuje iz udžbenika i čitanki. Njegovi stihovi više nisu popularni za učenje u školama, ne recituju se. Danas se u bibliotekama Srbije književni fond obnavlja Harijem Poterom, ali Šantića više nema. U procesu je njegovo razobličenje kao velikog srpskog pjesnika i stvaraoca, a sve zato što je Šantić bio jasan u svom nacionalnom opredjeljenju. – zaključio je Lučić.

– Ko se prvi u Hercegovini obradovao oslobođenom Kosovu i Metohiji 1912. godine ulaskom Srpske vojske u stari Prizren?! Tek što su stigle vijesti u Mostar da su srpski konjički eskadroni ujahali u carski Prizren, Šantić je gordo zapjevao! – naglasio je Lučić.

ODNOS BEOGRADA PREMA ŠANTIĆU

Goran Lučić je vrlo slikovito objasnio odnos Šantića i Beograda.
– Da li je Beograd dovoljno prepoznao Šantića i da li ga je ljubio onako kako je on njemu pjevao i klicao?! Zasigurno nije! Bilo je to krijući, bilo je to nekako nedostojno čistote hercegovačke duše koja je stradala za Srpstvo, Neretvu bojila krvlju i punila kostima jame. Međutim, ima jedan podatak koji kaže da kada je Šantić došao u Beograd bio je zadivljen što su sve radnje na beogradskim trgovačkim ulicama ispisane ćirilicom. Danas 150 godina poslije možemo zasigurno reći da ćete na prste izbrojati radnje koja su označene ćirilicom. Sve su latinične, a to znači i da Šantićevog radovanja u Beogradu nema!- rekao je Lučić koji se potom osvrnuo na istoriju Šantićevog spomenika na Kalemegdanu.

– Ovaj spomenik ispred koga se nalazimo podignut je na stogodišnjicu rođenja Alekse Šantića. Odlučeno je da vajar koji će uraditi bistu na veliki jubilej bude docent na Akademiji umjetnosti u Beogradu. Spomenik je otkrio Skender Kulenović, a na prelijepoj bisti simbolično je istaknuta mašna po kojoj je Šantićevo gospodstvo bilo poznato.  rekao je Lučić navodeći da su pjesnika Nevesinjci sretali u Sabornoj crkvi i pamteći svečanu mašnu i štap.

– U Trebinju nema Šantićevog spomenika i zaista bi bilo prilično da se preko puta Dučićevog spomenika nađe i Šantićev.  rekao je Lučić i naveo još jednu zanimljivost koja odslikava odnos Beograda i Šantića.

– Ministarstvo prosvjete Kraljevine Srbije 1904. godine raspisalo je konkurs na kome su učestvovali najveći srpski pjesnici toga vremena. Pozvan je i Aleksa Šantić, koji se odazvao za razliku od Jovana Dučića koji je izbjegao učešće na ovom konkursu, bio je već politički vješt, znao je da politika nikada ne može zadovoljiti njegov pjesnički ego. Aleksa je iz Mostara poslao divnu pjesmu koja je i pobjedila na ovom konkursu. Međutim, nekim germanskim uticajima tog vremena smetalo da se ispod srpske trobojke pjeva tako jasna pjesma koja će Srbe vječno opominjati na ono što jesu i čemu moraju ići. – rekao je Lučić i pročitao stihove „Srpske narodne himne“ koja je 1904 . godine pobjedila na konkursu u Beogradu.

– Ko je, iako teško bolestan, pozdravio vojvodu Stepu Stepanovića i oslobodilačku vojsku sa Kajmakčalana dok su ulazili u slobodni Mostar?! Ko je pjevao Njegoševoj Crnoj Gori i njenoj vjekovnoj žrtvi za srpsku slobodu; ko je Lovćenu pleo lovor i smilje?! Niko u Hercegovini tako odvažno kao Aleksa! Pamtio je to i kralj Nikola Prvi Petrović-Njegoš kada je crnogorskoj vojsci naređivao da Srpstvo bezuslovno mora izaći na lijevu obalu Neretve i osloboditi Šantićevu rodnu kuću! – istakao je Lučić, koji se potom osvrnuo na sadašnji trenutak Srba u Mostaru.

– Malobrojna srpska djeca u Mostaru školuju se na hrvatskom i bosanskom jeziku, studiraju na hrvatskom i bosanskom sveučilištu, treniraju u klubu koji je oformio Prvu ligu ustaške NDH… Danas je Šantiću Mostaru prije svega duhovni emigrant. Prokaženi došljak i tuđinac koji se mora iseliti na šizmatički istok! Pjesnikov nadgobni spomenik ranjen je gelerima kada je HVO (Hrvatsko vijeće odbrane) rušio mostarsku Sabornu crkvu. Patrljak jedne mostarske ulice Aleksa Šantić dijeli sa baštinikom ustaštva Tvrtkom Milošem, a ova ulica se ukršta sa prometnicom kardinala Stepinca. Spomenik mu je u ratu strijeljan pa obrušen u Neretvu, gimnazija preimenovana u gimnaziju fra Grge Martića, onda u Mostarsku gimnaziju, narod raseljen, istrijebljen i prevjeren (i prevjerava se)… – rekao je Lučić koji je iznio još jedan frapantan podatak, a to je da rodna kuća Alekse Šantića na Brankovcu u Mostaru, nažalost više ne pripada Srbima ni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, već je u tišini 2017. godine prodata Evangelističkoj crkvi.

– Šantić je prisutan u nama i više nego što to naoko izgleda. Življi no i jedan drugi srpski pjesnik! Neumrlo traje, jer je iskreno volio svoj narod, a poštovao i pomagao druge, nepritvorno volio humski zavičaj više od tuđe zemlje, srpski jezik ljubio jače od onih koji su se školovali po bijelom svijetu, snažnije bio privržen hercegovačkom žitu no tuđinskoj pogači… I mi to nepogrešivo osjećamo. – rekao je Lučić navodeći da Šantićeve stihove naizust znaju Srbi, ma gdje se oni nalazili.

– Šantić je zlatna nit srpske poezije kojom su protkana naša srca; ona ih je ukrasila, omekšala, rodoljubljem uresila. Bez Alekse srpski narod bio bi manje zajednica ljudske pitomosti i patriotske brižnosti. rekao je Lučić koji je pozvao da ovogodišnji jubilej treba da obilježimo tako što ćemo naučiti novu Šantićevu pjesmu, posjetiti njegov grob u Mostaru ili upaliti voštanicu tamo gdje živimo, održati pjesničko veče i istorijski čas ili bilo šta drugo dostojanstveno i lijepo.

Okupljenima se obratio i hercegovački pjesnik i filozof Božidar M. Glogovac.

– Dok je Dučić bio zabranjivan svima nam je bio dostupan pjesnik Aleksa Šantić čije smo stihove znali naizust. Ako se malo bolje zagledate u ove biste vidjećete da dva velika pjesnika imaju sjetne i nevesele poglede. A kako i ne bi kad odnekle znaju da Crna Gora kani poslati vojsku „onamo, namo, za brda ona“, kad znaju da krvari naša živa rana Kosovo i Metohija, a plemenita rijeka Drina opet je međa. Podjele u srpskom rodu u cijeloj istoriji bile su onaj kamen preko koga se spotičemo do današnjih dana. rekao je Glogovac kazujući stihove Šantićeve pjesme posvećene Stevanu Sremcu „Mi znamo sudbu“.

Vrlo emotivnu besjedu održao je student Fakulteta političkih nauka, Gačanin Rade Crnogorac koji se, pominjući Šantića, pozvao na riječi umnog Pera Slijepčevića, “Krv junačka, duša djevojačka…”
– Aleksa je, doista,  kako je Dučić govorio, bio najbolji spoj mediteranca i dinarca, a to je Hercegovac. Zašto? U njemu se epsko-patrijarhalni i tradicionalni momenat spojio sa mediteranskim odlikama duše koje su dolazile u njegov Mostar uz Neretvu sa onom toplinom i blagošću koja je pomilovala u nekoj ulici jednu Eminu, koja je kružila  Mostarom i zauvijek iz njega otišla sa 20.000 izbjeglih Srba preko Neretve. rekao je Crnogorac.

On je nekadašnji Mostar opisao kao mjesto u kome je sloga objedinjavala mlada pokoljenja u borbi protiv okupatora.

– Bez Mostara nema Hercegovine, jer Neretvljani su bili staro srpsko pleme koje Mlečićima nije plaćalo harače, a danas ih nema.  – rekao je Crnogorac napominjući da su mnogi svjetski osvajači iz humske zemlje otišli „krnjavih zuba“.

– Hercegovina  i Mostar, u kome se nalazi grob Mitropolita Leontija Radulovića na kome piše prvo slovo „stazama mučenika za srpstvo i slobodu“, blagodarni su mnogim našim herojima, kao što smo mi i mi danas blagodarni najsrpskijem srpskom pjesniku Aleksi Šantiću. On je čistog srca, bez ikakvih interesa, utkao svoje lirsko pletivo u srce i dušu Hercegovine. – zaključio je Crnogorac.

Okupljene je pozdravio osnivač i urednik portala Slobodna Hercegovina Trifko Ćorović koji je naglasio da Srbi iz Hercegovine moraju njegovati sjećanje na Aleksu Šantića
– Šantić je svojim perom na najbolji način iskazao patriotizam i rodoljublje kojim je zadojena srpska Hercegovina. Ma gdje živjeli danas, naša je obaveza da tu ljubav prenosimo na naše potomstvo. poručio je Ćorović.

 

 

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar