• Nije sjeverac, ali ništa manje ne prodire do kostiju ljudskog tijela ovaj hladni vjetar sa jugoistoka, koga smo svi zvali jelovštak ili vremenštak.

Taj vjetar koji, kada utihne, redovno donosi kišu, onu dosadnu jesenju, koja povremeno prelazi u snijeg. Žuna, sa svojim prodornim kliktavim glasom, najavljuje takve vremenske prilike.

Juče su graktale vrane, a sa prvim pahuljicama i hladnim sjevercem javljaju se prehlade. Mraz steže zemljinu koru, venu jesenje ruže. Vrapci skakuću i cvrkuću, mačka žuri što bliže šporetu fijakeru – znak je da ciča zima dolazi.

Uskoro će Sveti Nikola. Veliki post je  već počeo, tako da se miris zaprške od luka, bijelog i crvenog, osjeća u svakoj kući.

Baka Dostinja se tome raduje, uštedjeće kajmak i sir, a đed Ignjat zadovoljno trlja bradu, jer će mu se lijepo osušiti opaša. Postu se raduju sva kućna čeljad, znaju da je Sveto Hristovo rođenje na putu, da će đed skinuti sa tavana odimljenu i osušenu pečenicu, narezati dosta ovčije stelje i svinjskog pršuta, biće izobilja jagnjećeg pečenja, biće u bukari crvenog vina od koga će na Božić i djeca popiti gutljaj-dva. Baka će načeti mješinu kajmaka, skuvati cicvaru i ispeći pitu gužvaru.

Djeca već broje dane i mole polaznika, za koga sa sigurnošću znaju ko će biti, da ne kasni jer će sa njim doći Božić, pa će svi uživati u jelu i piću.

Đedov i bakin miljenik, petogodišnji unuk Zdravko, koga su svi od milja zvali Zdraviša, već sada sve vidi u svojoj glavici, svaki dan računa, ali i upita: „Kad će Božić? Bako, koliko ću još puta leći poslije večere i koliko puta ujutro ustati dok stigne Božić?“

Baka mu je blago govorila da se strpi; Božić će sigurno doći, ali do tada treba da nauči Vjerovanje, Oče naš i pjesmu Ide Božić bata.

Bilo je to previše za njega, još nije naučio sva slova i nije znao da čita, već je svaki dan molio nekog od starije čeljadi da mu sve to pročita, a on bi svaku riječ upijao kao što sunđer upija vodu.

Baka i đed su mu svako jutro do tančina objašnjavali šta će se sve dešavati, a on im je bezrezervno vjerovao. Napravili su mu četrdeset dva ljeskova štapića dužine njegovog pedlja, a on je svako jutro kad ustane po jedan štapić bacao u vatru i tako znao koliko je dana ostalo do Božića.

Znao je Zdraviša da prije Božića treba da stignu i Badnjaci, ali se suzdržavao i nije još i sa tim htio da dosađuje đedu. Mislio je: dok god nema velikog snijega, dok đed ne oštri sjekiru, ne sprema vuneni šal koji će motati oko glave, ne sipa žito u šarenu torbu naramenjaču i u nju stavlja flašicu rakije, nije se primakao Božić. A i broj ljeskovih štapića mu je to potvrđivao.

Prošao je i dan kada je baka kuvala varu, bili su i Đetinjci i Materice, dani kada se mora otkupiti da ne bi bili vezani: jedne nedjelje djeca, a druge majka i baka. Doći će i Očići, pa će đed i otac morati biti darežljivi kao i mi.

U Zdravišinoj glavici se vrtjela misao: hoće li ga đed probuditi kad dođe Badnji dan? Imao je u njega povjerenje. Jedno jutro, kada je ostalo još malo štapića i kad je snijeg napadao toliko da se Zdraviši na tek probijenoj prtini jedva vidjela glava pokrivena nekom starom đedovom šubarom, zaključio je: stigli su Badnji dani. Nakon večere legao je na asuru slamaricu, a baka ga je zašuškala guberom. Vatra je pucketala u šporetu. Pored njega je ležala baka Dostinja, a đed je ležao u gornjoj kući pored ognjišta, leđima okrenut vatri. Širom je otvorio oči, upinjući se da ga slučajno ne prevari san. Znao je: sutra je Badnji dan. Strahovao je da će se uspavati i da ga neće probuditi da ide sa đedom u Badnjake. Čak je posumnjao da je baka nagovorila đeda da ga ne vodi po ovakvom nevremenu.

Čuo je đeda kako hrče. A kad je čuo da pjevaju pijevci, znao je: zora je, brzo će svanuti!

Oprezno, da ne probudi baku, izvukao se ispod gubera, navukao na sebe toplu odjeću, obuo vunene čarape i kožne opanke, stavio šal i kapu, navukao rukavice što mu je oplela tetka Ruža, uzeo šaku pšenice i tako čekao đeda da krenu u Badnjake.

Đed Ignjat se iznenadio kada ga je takvog ugledao. Nije mu ništa rekao, samo ga je blago pomilovao i poljubio u glavu. Nakon što se i on opremio krenuli su u šumu po Badnjake. Naprijed je išao đed praveći Zdraviši prtinu. Za njima su išli pas Žućko i mačak Toša. Pijevcu je promukao glas od kako je počeo da najavljuje zoru i svanuće.

U šumi su izabrali nekoliko najljepših Badnjaka i sve uradili kao i prošle godine: zasuli ih pšenicom, nazdravili rakijom, posjekli ih, pokupili i u torbu stavili iverke koji su odskočili prilikom sječe. Njih će dati baki da ih loži kad se vari mlijeko, kako bi se kajmak bolje zametao.

Bože, kako li ćemo odnijeti ovolike Badnjake do kuće, mislio je Zdraviša. Uto je ugledao kako im se približava stric Anto koji je prtinom išao ispred volova, Rudonje i Zekonje, koji su vukli saonice. Brzo su natovarili Badnjake, na njih popeli Zdravišu i veseli krenuli kući.

Kada je đed iz svoje kubure tri puta opalio, cijelo selo je znalo da su pred našu kuću došli Badnjaci. Đed ih je prislonio oko ulaznih vrata; dva sa desne, a jedan sa lijeve strane. Tako ukrašena, naša stara kuća je za nas bila najljepša u selu. Baka je blagosiljala Badnjake, pripremila doručak tako da je bio još topao kad smo posjedali oko sinije. Činila se nevještom da nije ni čula kada je Zdraviša ustao i kada je sa đedom otišao u šumu.

Nakon doručka, stričevi su pripremili ražanj, potpalili vatru, a ubrzo je vjetar raznosio miris pečenice na sve strane. Tako je najavljen dolazak Božića, praznika nad praznicima.

Pao je i mrak, lampa petrolejka je sijala kao nikada do sada. Po sobi razbacana slama, poneki orah i lješnik. Nizovi smokava su na siniji. Sva kućna čeljad su se okupala i obukla najljepše haljine. Badnje je veče! Đed bi navukao rukavice i  unosio jedan po jedan Badnjak, govoreći: „Dobarveče, srećno vam i čestito Badnje veče!“ Mi ukućani smo ga zasipali pšenicom i odgovarali: „Dobra ti sreća! Sve ti srećno i čestito bilo!“

Za večeru je kuvana krtola po kojoj je baka kanula nekoliko kapi zejtina, kisjeli kupus, crni i nekoliko češnjeva bijelog luka.

Nakon večere đed bi prozvao Zdravišu: „De, sokole, da čujemo jesi li naučio pjesmu?“

Pomalo postiđen od pažnje koju su sva čeljad usmjerila ka njemu, Zdraviša bi se, kao na veliku pozornicu, popeo na krevet, učinio blagi naklon i počeo:

„Ide Božić bata
Nosi vreću zlata
Da pozlati vrata

Preko mora, preko gora
Doć će Božić bata
Kad polaznik otvori
Naše kuće vrata…“

„Bravo, sokole moj!“, uzviknuo bi đed Ignjat, čiji glas se jedva čuo od aplauza ukućana.
„Sunce babino pametno“, poskočila bi baka Dostinja i toplo ga prigrlila.

Nakon te male predstave, đed bi uzeo gusle i odpjevao nekoliko stihova iz pjesme „Ropstvo Janković Stojana“, a zatim bi svi zajedno pjevali pjesme iz našeg kraja.

U cik zore baka mijesi česnicu. U tijesto je umijesila dukat, parče drenovog drveta i cijelo zrno pšenice. Pa, ko šta nađe!

Sve je spremno, čekamo polaznika. Samo da nas ne prevari: treba da ga ugledamo prije nego što uđe na vrata i da ga zaspemo pšenicom prije nego on nas. Đed mu je pripremio vatralj i stavio ga pored ognjišta. Njime će polaznik tarkati badnjake i raspirivati varnice, govoreći:

„Pomozi Bože i Božiću!

Koliko varnica, toliko u našega brata domaćina bilo braće i svake sreće, sinova i sinovaca, unuka i omladaka!
Koliko varnica, onoliko Bog dao našem bratu domaćinu mladijeh snaja, u polju kosaca, djevojkama u domu prosaca!
Koliko varnica, onoliko u našega brata domaćina bilo krava i volova, konja i ždrebadi, a u toru krmadi i teladi!
Koliko je varnica, onoliko mu Bog dao bijelijeh ovaca i janjaca, koza i kozlića, kokoši i pilića!
Koliko žara, onoliko u našega brata domaćina bilo para, ića, pića i Božijeg dara!
Koliko bilo varnica, onoliko dao Bog našem bratu domaćinu zlata i dukata, u ćesi novaca, u uljaniku košnica i svake druge izobilne sreće i života, zdravlja i veselja, a najviše Božijeg blagoslova!“

Sviće jutro. Cicvara, česnica, pečenje, polaznik… Sve je na svom mjestu.

Hristos se rodi!
Vaistinu se rodi!

Milivoje Milošević
Uz Božićni post,
2017. ljeta Gospodnjeg

Preuzeto sa sajta Udruženja Nevesinjaca u Beogradu