JEDAN NEDAVNI TEKST O SRPSKOJ STARINI: Plemenita monahinja Marta sa Ošanića

JEDAN NEDAVNI TEKST O SRPSKOJ STARINI: Plemenita monahinja Marta sa Ošanića

  • Nedavno je u godišnjaku Slovo Gorčina (Stolac) objavljen prilog Jasmina Hodžića „Gdje je stećak monahinje Marte? (ili: stećci uz vlašku crkvu na Ošanićima ponad Stoca), br. 35, 3013. str. 93-100.

Likovi na jednom od stećaka u nekropoli Radimlja (1), na malom nadgrobnom krstu kraj crkve Svetoga Nikole (Milovića i Kapetinića) kod Velimlja u Banjanima (2), kao i na ploči pred crkvom u Ošanići- ma kod Stoca – predimenzionirane ruke (3)

Sam podnaslov ovog priloga mog zemljaka Hodžića nije korektan. Ne postoji ni jedan ozbiljan ili naučni razlog da se crkva određuje kao „vlaška“. Korektan pristup bi zahtijevao prvenstveno pominjanje po službenom nazivu crkve Svetih Apostola Petra i Pavla (sve velikim slovima), a svakako, onako kako bi, recimo, od nas pravoslavnih, trebalo imenovati i označiti i svaku islamsku bogomolju, prema imenu vjerske organizacije kojoj pripada. Dakle, ova crkva na Ošanićima pripada crkvenoj organizaciji koja se zove Srpska pravoslavna crkva. Njeni ktitori i njeno sveštenstvo pripadalo je toj crkvenoj organizaciji. Dalje su moguća rasčlanjivanja ukoliko bi se autor kretao ka projekciji u kojoj bi sagledavao vlahe kao etnicitet. To, međutim nije tema ovog članka.

Monahinja Marta leži ipak pod pločom kraj apside crkve Svetih Apostola u Ošanićima. Natpis donosim ovom knjigom u drugačijem tumačenju. No, slova natpisa koji leži u sjeverozapadnom uglu ploče, praktički su nevidljiva i detektuju se skoro isključivo dodirom.

Miloradovića crkve podizane su u periodu poslije osvojenja Bosne sultana Mehmeda II Fatiha. Crkve, među kojima je minama raznešena crkva u Opličićima, manastir Žitomislić koji je raznešen zajedno sa kosturnicom, crkva Svetog Oca Nikolaja i druge među kojima je ošanićka crkva, podizane su kao djelo hrišćanskog roda koji je pripadao Svetoj jerusalimskoj i konstantinopoljskoj crkvi „od Istoka“ i u njima su, treba g. Hodžić da zna, Miloradovići, prema svojim mogućnostima, iznova podigli velelepni hram Svete Sofije.

Autor je ovim člankom prevazišao sve što sam ja kao njegov pravoslavni zemljak mogao očekivati. Niz sličica ugrađenih u prilog, među kojima je fotografija mevlevijskog derviša sa raširenim rukama pored fotografije figure viteza sa predimenzionisanom rukom sa Radimlje i Bude, pored Presvete Bogorodice, (???) zaista izazivaju nevjericu da je bilo moguće da takav prilog prihvati bilo koja redakcija časopisa koji bi makar djelimično tendirao naučnosti i objektivnosti ugrađenih članaka. Autor ovog priloga bavio se svim i svačim, hodeći do dalekog istoka, a u povodu mogućeg nestanka ploče sa ćiriličnim natpisom monahinje Marte u porti crkve na Ošanićima.

Ovaj natpis autor članka je odredio kao bosanski, to jest „bosanični“ za razliku od natpisa na susjednoj ploči familije Pecelj koji određuje kao ćirilični. Natpis Pecelja leži na tankoj ploči iza apside, Autor je za predmet zanimanja uzeo upravo natpis koji je po grafijskim karakteristikama gotovo „vukovski“. Izuzev tronogog T, ovdje ne postoji ni jedan slovni znak koji ne može pročitati dijete koje je u prvom razredu osnovne škole savladalo ćirilicu. Dakako, dijete se neće snaći u sistemu brojeva starog srpskog ćiriličnog pisma. Autor definitivno ne zna da je gotovo najčešće kaluđersko žensko ime u svim srpskim Pomenicima 17. i 18. vijeka (puno ih je u Boki) upravo ime Marta, da je sasvim uobičajeno da se upotrebi oblik „monahia“ (ovdje ne nedostaje poluglas, već slovo A).

Autor vjerovatno ne zna koliko je spomenika sa natpisima uništeno. Marko Vego je na pr. objavio natpis iz popovskog sela Dračevo koji kazuje o ktitoru pravoslavne crkve Radiču? G. Hodžić sigurno ne zna da je i taj natpis nestao? Ali, nije nestao natpis druge monahinje, divice Marije, žene popa Dabiživa (1231. godina) na Vidoštaku kod Stoca i nije nestao natpis Humačke ploče o kojem g. Hodžić ne zna da je uklesan u Časnu trpezu i da je zbog toga ispisan spiralno (ne ukrug kako on piše), upoređujući ga sa natpisima u crkvi Svetog Kneza Lazara na Vlahovićima (drugi autorov rad u istome časopisu, broj 32, 2010, 68-74). Ne znam da li je mogao naći srpskiji i pravoslavniji natpis od onog opširnijeg u crkvi na Vlahovićima. Pričešćivanje u Sabornim crkvama kao da autor zamjera pravoslavnima sa ovog područja (str. 95, nap. 7). Autor kaže da se logikom predanja o učešću pokojnika u boju na Kosovu došlo do statusa crkve koji označava kao „sabirno mjesto“. Zaboga, do statusa crkve se dolazi po unutrašnjoj duhovnoj potrebi vlasnika-baštinika crkve koji, konačno, u ovoj crkvi vidi spomen na događaj koji je kod vlasnika crkve, srpskog naroda Ljubinja i istočne Hercegovine, imao vaseljenski značaj.

Autor je u svome tekstu pružio transkript, zapravo latiničnu transliteraciju natpisa porodice Pecelj sa ploče koja leži iza apside crkve na Ošanićima. Njegovo čitanje ovog natpisa za koji kazuje da je nečitljiv je katastrofalno. No, siguran je u čitanje imena pokojnika koje određuje kao Aleksa (str. 95). Ime pokojnika je, međutim, Đuro. Ime njegovog oca, to jasno piše, je Aleksa (Drugi dio natpisa: „Pod ovim kamenom leže kosti Đure Alekse Pecelja…“) Teško je prebrojati sve pogreške u čitanju ovog natpisa g. Hodžića, ali valja pomenuti da on nije vidio da se, kako je to vrlo često u srpskim natpisima, i ovdje istovremeno donose godine po Roždestvu Hristovom i od Adama (od stvorenja svijeta). Prvi dio natpisa autor čita: „Pod ovim kamenom s desne strane Alekse Pecelja leže kosti supruge mu Ane i žive 40 godina i preseli se u vječnost 9 marta g Hristu 1860 godine…“ (str. 95). U ovom dijelu natpisa stoji: „Pod ovim kamenom s desne strane Đure Pecelja leže kosti supruge mu Anne i živje 40 godina i preseli se u vječnost 1: marta 1861: po Hristu od Adama 7369 godine. Navali unuk i sin, Bog da ih primi u vječnost…“ O drugom i trećem dijelu natpisa ovdje ne bih govorio zbog nedostatka prostora. Autor koji ne zna čitati Vukovu ćirilicu, bavio bi se natpisima 16. vijeka?

Nije, takođe, jasno zbog čega autor piše o očekivanju da mu iguman manastira Žitomislića odgovori na pitanje o nestanku ploče sa natpisom kaluđerice Marte. Na ovome se moram zadržati. Akademska izjava o jednoj pretpostavci koju mu je, kaže, iguman dao o nekoj staroj mostarskoj crkvi, podvlači se na više mjesta kao prilog tezi o ishodištima monumantalnih grobnika Bosne i Hercegovine na Istoku (Armeniji). Ne znam zbog čega je autor mogao pomisliti da će mu iguman, koliko je juče minama razorenog manastira Žitomislić, kazati nešto više o nestanku grobne ploče srpske monahinje u Ošanićima. Zemni ostaci igumanovih prethodnika, zemaljsko tijelo njega samoga, razoreno je minama. Manastir i Miloradovića crkve su razorene nakon uništenja srpskog naroda ovih krajeva u Drugom svijetskom ratu jer nešto svjedoče?

Konačno, pri kraju priloga autor pruža fotografije Presvete Bogorodice sa Hristosom, viteza iz Radimlje (groblja Miloradovića), crkve u Španiji, nekakvog vraga Bafometa, Bude, derviša, svi sa raširenim ili podignutim rukama. Sve to kako bi pokazao univerzalnost predstave podignute ruke. Autor pokušava da mučeničkoj i hrišćanskoj Bosni i Hercegovini inputira jeres. Tačno kao što je to činio Ćiro Truhelka i ostali na stranicama Glasnika Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Sa divljenjem posmatram veoma stare muslimanske nadgrobne spomenike u blizini Kifinog Sela u Nevesinju. Ne znam čemu bih i kome bih mogao doprinijeti kada bi pod ovim spomenicima tražio isključivo pripadnike srpskog naroda. Sva razmišljanja na takve teme prepustio bih pripadnicima Islama koji svoju vjeru ispovjedaju i ovim visokim i po visini i mjeri umjetničke obrade spomenicima. Ali ovako tendenciozno ne bi trebalo pisati o staroj srpskoj pravoslavnoj svetinji. Ona pripada Hrabrenima-Miloradovićima kao i najraskošija nekropola Hercegovine na Radimlji u sasvim dovoljnoj mjeri natkriljena znakom Krsta koji govori sve što su Hrabreni kazali i nisu kazali svojim epitafima, manastirom i crkvama.

Korisno je o zvaničnom stavu Franjevačkog reda u Bosni i Hercegovini u pogledu Pravoslavlja pogledati knjigu Anđelka Baruna: Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo- Zagreb, 2003, 276-279. Autor kaže: „Prije pada pod Osmanlije, nema pravoslavaca zapadno od Drine“ – 277, nap. 47. Upotrebljava se klasični obrazac koji sugeriše da je sve pravoslavno proizišlo iz vlaškog supstrata. Od velikog značaja je zbornik: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, knj. 1., Sarajevo, 1942. /latin/. U odlomku „Pravoslavna crkva u sredovječnoj Bosni“ kaže se: „Na teritoriju sredovječne Bosne bez Huma nije u srednjem vijeku postojala nikakva pravoslavna episkopija“. Dalje: „na bosansko-hercegovačkom teritoriju ne da se dokazati, da je prije Turaka postojao i jedan jedini pravoslavni manastir“ Autor kazuje da se pravoslavni manastiri po Hercegovini osnivaju tek nakon dolaska Turaka; da su stare crkve po Popovu polju bile katoličke; da je crkva u Sopotnici kapela dubrovačke kolonije, da bi na koncu izrekao tvrdnju: „Eto, to je u kratko prošlost pravoslavlja u srednjem vijeku u Bosni: bez ijedne sigurne episkopije, manastira pa čak i crkve; bez ijednog vladara, pače i bez naroda osim jedan čas u Hercegovini, kad je Nemanjićima progonom katoličkog biskupa iz Stona uspjelo privremeno privući nešto katolika pravoslavlju. Istom u tursko doba procvjeta i srbsko pravoslavlje u Bosni“ /latin./- 766.

Na kraju, valja reći da je natpis monahinje  Marte pronađen i objavljen.

GORAN KOMAR 

 

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar




* Zakon o javnom informisanju – član 38: Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo.

Mišljenja iznijeta u komentarima privatno su mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Slobodna Hercegovina