UOČI PETROVDANA U POHODE SREBRENICI I BRATUNCU: Nije svačija krv jednako skupa

UOČI PETROVDANA U POHODE SREBRENICI I BRATUNCU: Nije svačija krv jednako skupa

  • Evo me uoči Petrovdana u Bratuncu i Srebrenici. Dolazim kao rab Božji, pamteći da smo svi praunuci pravednog Noja, na arapskom Nuha. A tek mi u Bosni i Hercegovini juče se razdvojismo od istog oca i jedne matere.

 

No iako smo srodni nismo više isto!
Grijesi izdaje i laži udaljili su nas toliko da nas samo preskupa rosa pokajanja može približiti i oprati. A pokajanje je presveta kaplja kojom se može otkupiti cijeli svijet. Ništa nije toliko skupo kao ta zera duše, a na vascijelom dunjaluku nema je ni koliko najmanje tamjanovo zrno.

Danas kada i neuki na Balkanu tumače Međunarodno pravo i prirodu genocida, znam da nas je nebeska milost napustila. Ostajem da vapijem. Avaj! Teško nama među nama o genocidima učeći nad jamama i grobovima!

No evo, oni zbog čijeg krvavog zlodjela su Ujedinjene nacije poslije Drugog svjetskog rata pisale Međunarodnu konvenciju o genocidu, kvislinški hrvatski i bošnjački narod, zajedno sa njemačkim firerom, danas tumače Srbima šta je to genocid, koja su ljudska prava i principi humanosti… Opet parodija bestida.

Cijelo Podrinje je velika i strašna grobnica srpskog naroda (i muslimanskog), a Drina mu je posmrtni pokrov i uzglavlje. No dobro je da smrt ima svoju težinu na tasovima istine i pravde! Nije pred Bogom isto poginuti pravedan na svom pragu i u krvi ogrezao bježeći od pravde sa tuđeg praga.

Sistematsko ubijanje i genocid nad Srbima u Podrinju započela je još Austo-ugarska sa planom da „drinski tampon“ razdvoji srpski narod Bosne i Srbije. Srpsko seosko stanovništvo je raseljavano, a u sela niz Drinu dovođeni su muslimani, rimo-katolici, čak je postojao projekat kolonizacije Podrinja njemačkim narodom. Poslije Vidovdanskog atentata započeli su sistematski pokolji i zatiranje Srba u tom kraju. Ustaše i SS odredi Handžar divizije u Drugom svjetskom ratu poklali su više od 6 000 Srba u Bratuncu i Srebrenici (žena, djece, staraca).

Komunisti su sve to zataškali i zabranili svaki pomen.

Oni koji su naučili klati, silovati i pljačkati, a za zločin ostati nekažnjeni već biti i nagrađeni, sa početkom zadnjeg rata 1992. godine počeli su isto ono što i njihovi stari. Više od 50 srpskih sela oko Srebrenice poklano je golim nožem, spaljeno i opljačkano. Do kraja rata oko 150 u srednjem Podrinju. Svaka uhvaćena žena i djevojka je silovana, rezane su joj grudi, a onda bi je zaklali. Silovane su i starice od 70 godina i nezrele djevojčice. Komandant Srebrenice Orić osnovao je logor za Srbe u Srebrenici, a tu su dovođene trudne žene, bebe od 3 mjeseca i djeca od 10-ak godina. Oni koji su živi izašli iz srebreničkih logora već znaju šta je to pakao. Žene su ispijale hemijsku kiselinu samo da što prije prekrate muke. Muškarci su ostali namučeni invalidi.

Zločinačka Orićeva Srebrenica pred Bogom je vapila za osvetom!

Vojska Republike Srpske više nije imala obraza da gleda pokolje žena i djece, a da u njedrima drži otrovnu zmiju. Sve oko Srebrenice bila je mučenička krv i palež hordi, a ona je kao zloćudni tumor tražila JOŠ!

No, perfidna zapadna politika je znala da su Srbi kivni kao ranjena vučica kojoj poklaše mlade. Jezuitski lukavo trebalo je naplatiti taj njihov pravedni gnjev i okriviti ih za njega. Na zapadu je projektovani „genocid“ sipan u Alijin fildžan. On ga je do kraja ispio.

Vojska Republike Srpske lukavo je puštena u tkz. Zaštićenu UN zonu Srebernica. Orićeva vojska je već organizovano krenula u planine, a žene, djeca i stari su satjerani u Potočare. General Mladić, ratnički dostojanstveno i ljudski samilosno, naredio je organizovanu deportaciju 25 000 muslimanske nejači na teritoriju Tuzle i Kladnja. A zločinačke srebreničke horde pod oružjem krenule su u ratnu operaciju probijanja kroz tkivo RS ka Tuzli. Koliko je to bila bijedna kriminalna svijest pokazuje i čin ostavljanja porodica na milost i slobodu gnjevnom neprijatelju. Srbi to nikada ne bi učinili svome rodu!

Muslimanske vojne jedinice u proboju logično su tretirane kao ratni neprijatelj. Žestoko su neutralisane na tom putu i oko 80% njihovog početnog sastava VRS je eleminisala. Zbog asanacije terena i zaustavljanja zaraze tijela su sakupljana i sahranjivana u zajedničke grobnice. Ratni zločin je ipak napravljen nad određenim brojem civila koji su se predali, a onda su bez optužbe strijeljani (to su bili uglavnom muškarci za koje se smatralo da su učestvovali u ratu, bilo je i pojedinačnih slučajeva zločina nad dječacima).

Na Petrovdanskom pomenu izginulim Srbima u Bratuncu i Srebrenici nema svjetske klike, zapadnih ambasadora, brojnih stranih kamera i velikih tv-servisa, živih uključenja u satelitski program, analitičara, NVO-boraca za demokratiju,…


Tu je samo srpski narod, poneka televizija iz Republike Srpske, jedna kamera iz Srbije. I ruski ambasador Petar Ivancov.
Ali ako je Bog i ruski narod s nama, šta će nam više iko!

U Podrinju je stradalo oko 3.500 Srba, a po evidenciji Centra za istraživanje ratnih zločina, na užem području ubijena su 2.482 srpska civila. 72 srpske djece je svirepo ubijeno, a više od 300 ih je ranjeno.
Obilježavanje stradanja Srba u srednjem Podrinju organizovao je Odbor Vlade Republike Srpske za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova.
Ovo je bio čas dostojanstva, samoće sa svojim bolom, tišine i pogleda u grob i nebo. Srbi su na to svikli.

U okviru Petrovdanskog pomena u Srebrenici je promovisano istorijsko djelo „Republika Srpska u odbrambeno-otadžbinskom ratu“, koje je uredio istoričar Predrag Lozo, a izdao Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
U bratunačkom Domu kulture prikazan je dokumentarni filma „Suza anđela“, posvećen dvanaestogodišnjem dječaku Slobodanu Stojanoviću iz okoline Zvornika, a koji je 1992. godine zvjerski ubijen od Orićeve paravojske.
Poslije filma muk, suze i bol. Ali niko o ovome ne piše, rekli su da to nije genocid….

Ko će ožaliti majku Desu i ugašenu porodicu Stojanović iz Kamenice kod Zvornika?!
Majka Desanka Stojanović poludila je i presvisla od bolova za djetetom. Kamera nije zabilježila ništa biblijski potresnije kao njene suze i jauke dok kamenuje muslimanski transport ka Srebrenici. Potom je tuga ubila i oca Iliju. Ostala je samo njihova kćer koja je udata i danas ima porodicu.
Grob djeteta mučenika Slobodana Stojanovića i njegovih neutješenih roditelja danas je na srpskom seoskom groblju u Drinjači.
Naserova miljenica u ratu, Elfeta Veseli, Šiptarka koja je zaklala 12-ogodišnje dijete, a koja je inače voljela nož, do danas nije osuđena. Ove godine je slobodni Naser Orić predvodio tkz. Marš mira ka Srebrenici…

Nije svačija krv jednako skupa. Nečija se proliva kao voda u Drinu, a druga se naplati kao dženetsko vino!
Jermenin će vam se uvijek pohvaliti da su Jermeni svojim rukama presudili svakom turskom generalu i zločincu koji je sprovodio genocid nad Jermenima u Prvom svjetskom ratu.
Jevrejin će to isto reći i sa ponosom zaprijetiti da nacistički zločinac ne može mirno umrijeti dok mu jevrejska ruka ne presudi.
Samo Srbin nijemo ćuti i nemoćno gleda dok mu krvnik Naser šeta Bosnom, a Elfeta Veseli sa seirom tumači „genocid“ u Srebrenici.

Nikada ne zaboravimo da je omču Srebrenici stavio njen krvavi zločin, a njeno neljudsko nasilje iskopalo joj groba.
Nevina krv srpske djece i majki Podrinja pred živima je treperila, a ni danas se umirila nije. Ne prodajimo svoje mučenike za licemjernu ljudskost zapadnog bezdušja i lukave bosanske suze koje su se nudile svakom okupatoru i udvarale svakoj sili.

U Potočarima sam se pomolio za one nevine duše koje se nevoljno nađoše u vrtlogu prljavog rata, sudbinom svrstani i imenom obilježeni; za one koji ne uzeše krvave zajmove, a svojom nevinom krvlju platiše tuđe dugove. Neka ih Gospod umiri, a oni neka oproste.

7. jul 2018.g.
u Srebrenici i Bratuncu / Goran Lučić

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar