TREBINJAC U BEOGRADU: Dugo ćutanje Božidara M. Glogovca

TREBINJAC U BEOGRADU: Dugo ćutanje Božidara M. Glogovca

  • U ekskluzivnoj ispovesti za Slobodnu Hercegovinu, pjesnik i filozof, Božo M. Glogovac, jedan od simbola hercegovačkih sijela u Srbiji priča o svom Mosku, povlači paralelu između srpske i Kantove etike, porodicu definiše kao državu u državi, a za nestanak “homo etikusa” krivi demokratiju

Božov ikonostas: Okružen slikama svojih predaka i potomaka

Božov ikonostas: Okružen slikama svojih predaka i potomaka

 

Tekst: Trifko Ćorović
Foto: Slobodna Hercegovina

Božidar M. Glogovac je izbrisao mjerne jedinice vremena i autentični je dokaz da za umjetnost nikad nije kasno. Kako u jednoj rečenici opisati čovjeka koji je majstor pisane riječi. Duša dječaka sakrivena ispod lika antičkog mudraca. Poigravajući se sa zakonima biologije, pera se dohvatio kad mu je brada već dobro pobijeljela, u sedmoj deceniji života. Do danas je objavio deset knjiga.

Prilikom zavičajnih susreta Hercegovaca u Srbiji, njegove besjede i stihovi ostavljaju osoben trag, pa je potpuno jasno zašto poznati novinar, a trebinjski zet, Miloš Marković kaže, ako je među gostima Božo, na zemljačkom sijelu vam garantovano, neće biti dosadno.

Ovog vječitog mladića, posjetili smo u njegovom stanu. Ulica je beogradska, a dom hercegovački. Zid dnevne sobe odiše nostalgijom i ništa se na njemu ne nalazi slučajno. Domaćin ga je predstavio kao svoj ikonostas. U sredini dominira ulje na platnu sa slikom rodne kuće na Mosku, pored toga su slike predaka, oca i đeda. Tu je i njegov portret napravljen na kamenu donijetom sa Moska. Ispod su fotografije porodice, potomaka, a u ćošku vise neizbježne gusle. Pored njih je mjesto pronašao i jedan elegantan gospodski štap.
– Dobio sam ga na poklon od sina. Kupljen je u Brazilu, od bambusa, napravljen ne da bi se na njega naslanjao, već „delijao” – ponosno kaže Božo.

Božo M. Glogovac je rođen u Dubrovniku, u predvečerje Drugog svjetskog rata, 10. januara1939.godine. U gradu pod Srđem sa roditeljima je živio svega dvije godine. Otac Milovan, jedan od viđenijih Srba tog vremena bio je na spisku nepoželjnih. Bježeći ispred ustaškog noža, porodica se preselila na Božovu đedovinu- Mosko.

A čim se pomene Mosko, Boža hvata nostalgija.

– Za mene je selo Mosko, kraj Dučićevog Trebinja, centar svijeta. To je moj zavičaj, moja đedovina, tu sam proveo svoje prve mladićke nemire. Iako, živim u Beogradu od 1961. godine stalno se vraćam zavičaju. Za mene je Hercegovina endemski vrt srpskog pravoslavlja.

Gimnaziju je završio u Trebinju, a filozofiju u Beogradu. Može se reći da je po obrazovanju filozof, a po vokaciji pjesnik.

– Nosio sam u sebi pjesmu još od gimnazijskih dana, a propjevao u šezdesetim godinama svog života i tako se ljuto zavadio sa zakonima biologije. Ta zavađa još traje, a nadam se da će i potrajati, jer miholjsko ljeto mog književnog stvaranja je u punom zaletu.

Zašto ste tako dugo čekali da se dohvatite pera?
– Dobro je primjetio naš književnik Radovan Gajić, koji živi u Torontu, kada je iščitavao moju poeziju, da je moje dugo ćutanje moralo da se jednom otčepi. Dugo sam ćutao, jer sam dugo gledao i slušao, pomno posmatrao i duboko uočavao.

Nadam se da će mržnja ustupiti mesto ljubavi, jer ako se to u dogledno vreme ne desi, pisana nam je propast

Ipak, to Vam nije smetalo da za kratko vrijeme iznjedrite značajan broj knjiga.
– Do sada sam objavio deset knjiga: „Rađajte”, „Pričešće”, „Darovna jabuka”, „Nevidovne rane”, „Smilje”, „U kamenu”, „Veliki odmor”, „Pasoš za nebo”, „Smješano najlakše se pije” i „Glogovčuše”.

Vi ste jedan od rijetkih pjesnika koji gaji rodoljubivu poeziju koja u vrijeme globalizma i nije baš popularna.
– Pustoš urliče jače od ma kog stiha, a pustoš i pustošenje srpstva i pustoš zemalja Srba jesu ono što sam sagledao u svom vijekovanju pod ovim balkanskim nebom. Pustoš nastala zlom nad nama, da se ono vježba u svakom dobu na narodu koji se srpskim zove. Pa, ako i sada pomalo ćutim znajte da se svija pjesma u mojoj duši. Još uvjek nosim dugovijek i veliki bol, nosim ga u prtljagu koji se nikada ne otvara, a pomalo su odškrinuta vrata tom bolu u mojoj poeziji.

Šta je Vaša inspiracija?
– Četiri su stuba na kojima počiva moja poezija: gusle, Njegoševa epika, Dučićeva lirika, Kantova etika. Kad se kaže gusle, onda se odmah javi asocijacija na naše najveće kulturno blago epsku narodnu poeziju bez koje ne bi bilo ni Andrića, ni Crnjanskog, ni Dučića, a bogme ni mene, pa kakav sam da sam. Srbi imaju svoj kategorički imperativ mnogo prije Kanta u riječima majke Jevrosime, koja savjetuje sina Marka: “Nemoj sine govoriti krivo, ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga”, Bila bi grehota i nepošteno da ne pomenem da je za moju duhovnu nadgradnju bilo presudno ono što sam sa majčinim mlijekom poneo u bijeli svijet. Za sve ono što je dobro u meni zahvalan sam svojim roditeljima. Moj otac je bio velika etička gromada od čovjeka. Zato i stavljam početno slovo njegovog imena između mog imena i prezimena. Prvo da se ne pobrkam sam sa sobom, a drugo što sam ponosan na svog oca.

bozo-003

Srbi imaju svoj kategorički imperativ mnogo prije Kanta u riječima majke Jevrosime, kad savjetuje sina Marka: “Nemoj sine govoriti krivo, ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga”

Koliko u današnjem svijetu ima etike?
– Kad već pominjemo etiku kao nauku, bez koje bi ljudska civilizacija tapkala u mjestu onda ne mogu da se ne prisjetim najveće misli koja je ikad izgovorena, a kazao je Marko Miljanov. Ona glasi: “Junak čoeku konja vodi”. Ono “čoeku” misli na “homo etikusa”. Ova misao bi mogla biti glavna premisa na početku svake normativne etike na svetu. A ko danas o etici vodi računa. Kao nauka, ona se jedino proučava na čistoj filozofiji, a trebalo bi je uvesti u sve srednje škole. U ovom izvrnutom prozaičnom i ogoljelom vremenu sve je nekako pošlo đavoljijem tragom. Skoro sve etičke vrijednosti su bačene pod noge. Dobro je rekao profesor Dragan Nedeljković da je ovo doba u kome živimo “vrijeme plaćenog laganja” i zaista će civilizacija stići tamo gde se uputila, ali bez čovjeka – bez “homo etikusa”. Možda će zvučati apsurdno, ali ja mislim da je svemu tome kriva demokratija.

Ali zar demokratija nije izborena dugom borbom za poštovanje većinske volje naroda.
– Naravno da znam šta je demokratija još od zlatnog doba Atine, za vrijeme Perikla 450 i neke godine prije našeg računanja vremena. Znate, suština demokratije je da se različito misli, ali suština života je da se misli ispravno.

 Suština demokratije je da se različito misli, ali suština života je da se misli ispravno 

Pa šta je onda najveće dostignuće čovječanstva?

– Ljubav! Ali danas je mržnja glavni atribut u ljudskim interakcijama. Definicija ljubavi je: davati sebe, a danas bi svako htio da uzima od drugoga. Najraširenija bolest na svijetu nisu ni kardiovaskularne bolesti ni rad, nego ravnodušnost.
“Umiri čovječe, a nemoj meni smetati da ja živim”.

Kao što svaka stvar ima svoju suštinu koju zovemo osnova i svoju nadgradnju koju zovemo motka, tako i ljubav ima svoju osnovu i svoju motku. Osnova ljubavi je dobrota. Ne kaže se džaba da je čovjek divan samo i onoliko koliko u njemu ima dobrote, a odavno se zna da je dobročinstvo jedino blago koje se povećava dijeljenjem. Moj prijatelj počivši Momo Kapor imao je običaj da kaže “moje je ono što dajem drugome”. Zašto ja ovo sve pričam, pa zato da ukažem koliko je važan odgoj u porodici, jer tu se začinje i završava ljudski život.

Sociologija tvrdi da je porodica osnovna ćelija društva.
– To je pogrešna je definicija. Ćelija je biološki izraz, porodica nije ni tkivo, nije ni organ. Ona je organizam, ona je država u državi, jer u njoj se i rađa i umire, i obrazuje i vaspitava, i ženi i udaje, i zna se ko kosi, a ko vodu nosi. Svemu tome daje ton domaćin, kao što jednom orkestru daje ton dirigent. U našoj Hercegovini se nekad smatralo da ako pola čedalji ne misli da je domaćin lud – to je loš domaćin.

Pa gdje je tu ljubav?
– U takvoj porodici nije bilo ni lupeža, ni lažova, nije bilo ni alkoholizma, ni prostitucije, nije bilo nikakvih devijantnih pojava, nego se na čelu sa domaćinom strogo vodilo računa da se u porodici formira odgovoran pojedinac. Samo odgovorni imaju pravo na ljubav, kako će lupež ili lažov imati ljubav. Ne, to nije ljubav to je interes, to je računica, to su surogati ljubavi. Eto tu je demokratija zatajila.

Da li smo nešto naučili iz istorije ili ponavljamo iste greške?
– Zabrinut sam za svoj srpski soj i rod. Na prvi pogled reklo bi se da sam isuviše nacionalno obojen. Jesam i to sa ponosom. Ali imam običaj da kažem: Bog ubio svakog Srbina koji ne voli sve ljude na ovom zrncu svemira koga zovemo Zemljom.
“Kamo sreće ali dželat neće…”

– Naravno ima i onoga: svi su ljudi ljudi, ali ko nije čovjek sram ga bilo.
“Nego traži od žrtve da još ponizi i mrtve”…

Opsjednuti ste etikom?
– Etici se stalno vraćam zato su i moji stihovi etički utemeljeni i misaono potkrepljeni. Ne zaboravimo da su pjesnici savjest čovečanstva. Kakva bi bila Rusija bez Puškina, Španija bez Lorke, Engleska bez Bajrona, Njemačka bez Getea… Danas su rijetki pjesnici rodoljubive poezije, kao da se stidimo naše slavne prošlosti, pa prihvatamo sve što je tuđe. A ono čime bi se trebalo ponositi uvijamo u veo zaborava.

U našoj Hercegovini se nekad smatralo da ako pola čedalji ne misli da je domaćin lud – to je loš domaćin!

Da li će budućnost vratiti neke stare, danas potisnute vrijednosti?
– U mojoj etičkoj formuli kako bi to moji recezenti rekli čast je iznad života, a smrt iznad posrtanja. Opsjednut sam otadžbinskom istorijom, briljantnom helenskom kulturom, pa kroz moje stihove govorim smisao i nesmisao, sreću i nesreću, radost i tugu, vjeru i posustajanje. Preko mog oca genetski nosim u sebi brigu za moj srpski rod i osjećam njegove damare. Zato se nadam da će srpski Feniks u svom Vaskrsnuću otresti svoje pokislo perje. Naravno kad osjetim tačku zamora, dolazim u moje Mosko, moje Trebinje, i biću mu vjeran do svoje potonje ure. Nadam se da će mržnja ustupiti mesto ljubavi, jer ako se to u dogledno vreme ne desi, pisana nam je propast.

Šta biste poručili čitaocima Slobodne Hercegovine?
– Poručio bih svima kada dolaze među ljude da kod kuće ostave: srdžbu, nadmenost, sujetu i sarkazam. Dođite tako da vas oni kod kojih dolazite dočekaju raširenih ruku, široka srca i sa neskrivenom radošću. Po tome je Hercegovina bila i prepoznatljiva, pa zar to nije divno rekao Sveti vladika Nikolaj: “Ni manje zemlje, ni plemenitijih ljudi”.

PAUK I MRAVI

Od glavnog druma do očeve kuće
Zaraslo svuda
Staza krivuda
Vodi me uzan put
Niko me ne čeka tamo
I prvi put
Sve mi je samo

Zamućen pogled
Iz dubine ječim
Ko da me čuje
Preko mene protutnjale oluje
Vučem se tromo
Poput prebijene guje

Zamišljen tumaram
Kao kakav Hazard
Sve dva koraka naprijed
A jedan nazad

Misli se množe
U znoju okupan
Dalje se ne može
Stadoh kao ukopan

Vidim: nije k’o prije
Nešto se krije
I kao da preža
Predamnom paukova mreža

Put prepriječen sa strane dvije
Pauk zatečen – nadao se nije
Stavio zamku na stazi
Kojom niko ne prolazi

Zaljulja se tkanje od moga daha
Zatreperiše grane
Pojavila se velika mušica
Sa ove strane

Pauk u strahu prečicom skoči
I nesta za moje oči

Prođoh kroz paučinu
Kroz glavu mi minu
Podmukla jeza
Tuga me sveza

U duši nastade lom
Čeka me napušten očev dom

Idući tako
Pognute glave
Klecaju koljena
Drhtim k’o prut
U dugom nizu
Opazih mrave
Na putu napravili
Svoj put

Nema kopita očeva Vranca
Da utru i sravne
Put na stazi
Mravi me primaju kao stranca
Samo što ne kažu:
Pažljivo gazi –

Ne znam ni kako
Dođoh nekako
Pred zatvorena vrata
Očeve kuće
Nemoć me savlada
Steglo se srce vruće

Na duši kajanje
Uduljilo se stajanje
Gospode što si me stvar’o
Sjedoh na banak
Đe je otac odmar’o

Odjednom
Izroniše snovi
U koloritu boja sjećanje me ovi

Odmaklo jutro
Čuju se neđe u brdu lovci
Dovikuju se čobani
Odliježu praporci

Umiljava se kosmati Zelov
Repom maše
Kokot sa zlatnim perjem
Baš kao paša
A oko njega pernate snaše

Sa leptirima nadmeću se pčele
Mami ih i zove
Razgranata zova
Trešnje rane zaruđele
Mlada čobanica u laku opanku
Igraju se janjci
Po okrajku

Sve je ispunjeno životom
A potom
Tu su i ona divna lica
Došao i ja
Njihova uzdanica

Otac
Sa kamena stanca
Timari vranca
Pa, neka
Sprema ga za put daleka

Strina
Isprtila breme
Izgleda – stigao sam na vrijeme

Majka
U prepoznatljivoj kecelji
Oko toplog ognjišta
Posluje nešto
Sve joj je vješto
Prijesnac miriše
Punim se plućima diše

Opijen i zanesen
Ljepotom zavičaja
Za trenutak zatvorih oči
Srce – samo što ne izađe
Potonuše mi lađe
U velikom talasu
Jer u tom času
Za prave
Doleće sojka iz Dubrave
Kreštavo zapišta
Vrati me u ništa

(Kopiranje i preuzimanje ovog teksta nije dozvoljeno bez pismene dozvole redakcije Slobodne Hercegovine)

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
  1. Pingback: PROMOCIJA KNJIGE BOŽIDARA M. GLOGOVCA: "Pasoš za nebo" kao najbolji melem za hercegovačku dušu (VIDEO)

  2. Pingback: BEOGRAD, 21. JUN 2018. GODINE: Pjesničko veče Božidara M. Glogovca

Ostavite komentar