SRPSKI BARJAK POD KOJIM JE OSLOBOĐENO TREBINJE: Istina o zastavi koju je Dučić opjevao

SRPSKI BARJAK POD KOJIM JE OSLOBOĐENO TREBINJE: Istina o zastavi koju je Dučić opjevao

  • Trebinje 13. novembra 2018. godine proslavlja 100. godina oslobođenja od austro–ugarskog okupatora, i 100. godina od velike pobjede Srpske vojske u Prvom svjetskom ratu.

Autor teksta

Milan Putica pored restaurirane zastave srpskih oslobodilaca koja sad krasi Muzej Hercegovine

Piše: Milan Putica

Tog 13. novembra 1918. Trebinje je oslobođeno ne samo od 40. godina austro–ugarske, već i od viševjekovne turske okupacije. 13. novembra u Trebinje ulazi slavom ovjenčana Srpska vojska, noseći predugo željenu slobodu. Sloboda je i jedina riječ kojom se najbolje može predstaviti i opisati značaj i veličina ovog velikog jubileja. Iako je danas sloboda nekako podrazumijevana i svakodnevna, ipak, na nju se ne skreće dovoljno pažnje. Ona nije samo nešto uzvišeno, već i strašno, sveto. Za nju su u velikom stradanju dali živote najbolji od nas. Mir, sloboda, život koji danas živimo, u su stvari njihove žrtve, koje bi trebalo da su svetinja. Nažalost, žrtve palih za otadžbinu i slobodu, nedovoljno se ističu i pogrešno predstavljaju, svakako ne kako zaslužuju, pa čak i u školama se samo usput i nedovoljno pominju.

Na stogodišnjicu pobjede Srpske vojske i oslobođenja Trebinja 1918. godine, poseban značaj ovom velikom jubileju dala je jedna zastava iz tog perioda, koja je pronađena i obnovljena. Tačno na ovaj veliki praznik, ona je predata u Muzej Hercegovina, gdje će se ubuduće nalaziti u stalnoj postavci, kao eksponat iz Prvog svjetskog rata.

Dugo željenu i skupo plaćenu slobodu, velike žrtve, veliko stradanje i slavu,sve to ova zastava predstavlja. O ovoj zastavi i njenom putu iz Amerike sa početka rata 1914 do Trebinja danas, mogao bi se snimiti dobar film.

Njen put počinje u Americi, gdje je i sašivena, na početku Prvog svjetskog rata. Tu u Americi ona se sudbinski veže za svog zastavnika ili barjaktara Sava Vukovića. Ovaj hercegovački mladić iz sela Zagore sa Trebinjskih brda, odvažio se ispred drugih da uzme ovu zastavu, iako je to u ratu skoro sigurna smrt, jer su zastavnici uvijek bili prvi na nišanu neprijatelja.

STRADAO OD BRATSKE RUKE I ZAVRŠIO U TREBIŠNJCI: Barjaktar Savo Vuković je preživio brojne bitke čuvajući srpsku zasttavu, ali komunistički teror nije preživio

On se sa velikim brojem Hercegovaca prijavljuje u srpske dobrovoljce i dolazi na Solunski front, da učestvuje u borbama za oslobođenje svoje otadžbine. Veliki broj hercegovačkih dobrovoljaca bio je u čuvenom Dobrovoljačkom odredu pukovnika Vojina Popovića –  Vojvode Vuka, i učestvovao je u najkrvavijim borbama i najtežim mjestima na frontovima gdje  je bila Srpska vojska.

Sa svojom zastavom, on učestvuje u brojnim bitkama za oslobođenje Srbije i srpskih zemalja. Na krilima slobode, dolazi u svoju Hercegovinu i svoje rodno Trebinje. Po oslobođenju, kao ugledan domaćin, skrasio se sa svojom porodicom u svom selu Zagora. Tako je bilo sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada ga partizani  odvode na most u mjestu Dražin do, i ubijaju. Njegovo tijelo bacaju u rijeku Trebišnjicu, i tu mu se gubi  svaki trag, sve do danas…

Savo Vuković je bio i ostao ponos trebinjskih brda

Istu  sudbinu doživio je još jedan barjaktar Srpske vojske sa Solunskog fronta, koji je kao Vuković,  došao iz Amerike da se bori za slobodu otadžbine.

Bio je to Marko Popović iz Gacka, koga su krajem 1944. godine partizani objesili u Gacku. Marko Popović prvi je unio srpsku zastavu u oslobođeni Beograd 1918. Solunci su za komuniste, izgleda, bili definisan neprijatelj i prepreka ostvarenju revolucionarnih ciljeva i osvajanja vlasti, jer su bili nosioci državotvorne ideje Kraljevine (SHS – Jugoslavije) i neko ko, po njima, neće podržati rušenje države i uspostavljanja novog poretka, suprotnog onome za koji su oni ginuli u krvavim bitkama Prvog svjetskog rata.

Zato su se solunci našli na udaru prvo ustaša, a kasnije komunista, i bili nemilosrdno ubijani.

Moj prvi susret sa zastavom desio se prije nekoliko godina. Sudbina je htjela da i ja postanem dio priče o njoj. Za nju sam prvi put čuo od trebinjskog sveštenika i mog paroha prota Arsenija Ćorovića, sredinom 80. tih godina 20. vijeka. Pričao je tada o ovoj zastavi, rekavši da je zbog lošeg stanja donio u Saborni hram u Trebinju. Na svakom odlasku u crkvu, ova zastava je plijenila moju pažnju. Tu je zastava bila izložena godinama, sve do rekonstrukcije unutrašnjosti Sabornog hrama. U tim rekonstrukcijama crkve, zastava je sklonjena…

Kosovski motiv BRAĆA JUGOVIĆI – aplikacija na trobojci, sa natpisima sa srpskom i engleskom jeziku

Znajući šta ova zastava predstavlja za Trebinje, i kroz šta je prošla zajedno sa svojima zastavnikom i drugim srpskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu, kroz velike borbe i stradanja, pokrenuo sam inicijativu da se ona pronađe i spasi, jer joj je u takvoj situaciji prijetio nestanak i uništenje. Traganje za zastavom se trajalo je dugo, par godina…

Bilo je raznih neprovjerenih informacija, koje su me skretale sa pravog puta. Na kraju, sve je izgledalo bezizlazno, i da se zastava neće nikada pronaći. Ipak, Božija volja to nije dozvolila. Na kraju traženja zamolio sam prijatelja Boba Radanovića, koji radi u Sabornom hramu u Trebinju da  vodi računa ako nekada naiđe na nešto što sliči na zastavu, i da me obavezno pozove. Poslije par godina, on me je nazvao i rekao da dođem.

U pomoćnim prostorijama, pronašli smo zastavu. U dugom razgovoru sa sveštenikom Nikolom Jankovićem i Bobom Radanovićem, objasnio sam značaj ove zastave za Trebinje, kao i da treba sve učiniti da se ona spasi od propadanja, kome je izložena decenijama. Rekao sam tada, da je najbolje mjesto gdje bi se ona čuvala i sačuvala  Muzej Hercegovine. Složili su se, i uz blagoslov oca Nikole, zamoljen sam da pokušam sve, da se ova zastava spasi.

Našoj crkvi, i njima dvojici posebno, dugujem veliku zahvalnost, zbog razumijevanja, koje nije bilo tako često na putu spašavanja ove zastave. Zbog stanja u kome se zastava nalazila, bilo je potrebno izvršiti njenu potpunu restauraciju i konzervaciju, bar onoga što je od nje ostalo. Trebalo je pronaći sredstva. I oko toga bilo je dosta nerazumijevanja, ponuda koje se nisu mogle prihvatiti, ali i ljudi koji su htjeli dati sredstva i ostati anonimni. Bilo je predloga da se restauracija uradi i u nekim gradovima iz država u okruženju.  Odbio sam te prijedloge i moj stav je bio da to može biti samo Beograd i Srbija, za čije su se oslobođenje naši preci i borili.

Zbog značaja zastave za naš grad,  insistirao sam na tome, da Grad Trebinje ili Udruženje 1912 – 1918 treba da budu nosioci finansiranja cijelog projekta. Oni su i na kraju, i bili nosioci troškova oko restauracije i svega potrebnog za prezentaciju u Muzeju Hercegovine.

U međuvremenu, stupio sam u kontakt sa Vojnim muzejom u Beogradu, gdje sam dobio preporuku za stručno lice koje bi najbolje uradilo posao konzervacije i restauracije. Moram istaći, da su svi ljudi od struke koje sam po ovom pitanju upoznao ili kontaktirao u Beogradu, vrlo profesionalni i bili višestruko spremni da pomognu. Iznad svega to su dobri ljudi, kakvih je bilo malo na ovom višegodišnjem poslu.

Istakao bih posebno Anđeliju Radović iz Vojnog muzeja u Beogradu i Natašu Skrinjik – Cvetković, koja je i uradila stručne intervencije na zastavi.

Zastava je odlikovana srebrnom lentom sa monogramom kralja Aleksandra

Troškove oko ovog posla, ona je svela na minimum, i učinila sve da se od jednog skoro uništenog komada tkanine, ponovo vidi zastava, pod kojom je, sa sigurnošću možemo reći, oslobođeno Trebinje u Prvom svjetskom ratu, 1918. godine. To je, svakako, jedna od „zastava pobjede i slobode“ koje često u svojim pjesmama pominje trebinjski pjesnik Jovan Dučić, jer zastava jednog naroda najbolje oslikava i predstavlja nacionalne i duhovne vrijednosti i najbolje tradicije jednog naroda.

Posebno mi je zadovoljstvo da se uspjelo sve uraditi i pripremiti za ovaj veliki jubilej – 100 godina pobjede i slobode u Velikom ratu. Sav višegodišnji trud posvetio bih trebinjskim Srbima – dobrovoljcima u Srpskoj vojsci, kojih je iz moje porodice bilo trojica, dvojica su poginula, jedan je preživio rat, i posebno žrtvi zastavnika ove zastave Sava Vukovića, kao i žrtvi oko 80 trebinjskih Srba – civila koje je austro – ugarski okupator, bez ikakve krivice, vješao po gradu Trebinju 1914 -1918.

Posebnu zahvalnost dugujem mojoj porodici i prijateljima u Trebinju i Beogradu, koji su pomogli da se sve uradi na najbolji način. Nadam se, da će ova zastava budućim generacijama služiti kao putokaz i trajna veza sa svojim precima – dobrovoljcima iz Velikog rata, kao i trajno svjedočanstvo na jedno vrijeme velikog stradanja, ali i vaskrsenja Srpskog naroda.

Ubijen na Svetog Luku na mostu Dražin dol

 

 

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar