Čuj vapaje dolje, u bezdanu, naše, 
To suve kosti miču se i mole,
One svjetla ištu, rane još ih bole,
Zaboravi roda tuže ih i plaše.

✥✥✥

Ja bih da se sa Vama nešto nagodim. Prođite beogradskim Terazijama kada je na njima najveća množina naroda, pa upitajte taj vrli svijet da li znaju gdje je selo Jadovno i šta je zasnovano nadomak njega u bukovim šumama Velebita 1941. godine?
Ako pronađete njih troje koji znaju jasan odgovor, daću Vam šta poželite!

Beograd – petak 30. jun 2017. u 22č

Na sjevernom ulazu u portu Hrama Svetog Save u Beogradu sabrao se svijet. Većinom su to zreli muškarci, ali ima i mladića, poneka žena i djevojka. Mladi čovjek čita sa spiska imena putnika i pravi raspored mjesta u autobusima.

Nekoliko momaka iznosi drveni krst iz Parohijskog doma, dužine oko 4 metra. To je osvećeni krst koji će hodočasnici i članovi „Udruženja Jadovno 1941.“ postaviti nad velebitskom jamom pod Grginim brijegom. Ovo je samo jedna od 32 jame ustaškog sistema za uništenje Srba i Jevreja na Jadovnu 1941.

Čitamo molitve Gospodu za zaštitu na putu i da nam podari blagosloveno hodočašće stazama mučenika. U organizaciji „Jadovno 1941.- Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava“, tri autobusa Srba polaze za Gospić i Velebit.
Hodočašće stazama srpskog mučeništva i jamama, novim srpskim kivotima svetih.

Granični prelaz

Oko 1.15č stižemo na granični prelaz između Srbije i Hrvatske
( Batrovci – Bajakovo). Granična kontrola Srbije završava svoj posao brzo i aljkavo.
Ulazimo u kontrolnu zonu „evropske Hrvatske“.
Vođa puta nas obavještava da izađemo i u redu stanemo ispred ureda za graničnu provjeru. Priručne stvari da ponesemo sa sobom, bila je zapovjest graničara.
U službenoj prostoriji ispred carinskih pultova postavljeni su stolovi, a iza njih stoje 4 hrvatska graničara.
Prilazimo i sve vadimo iz torbi, lične stvari, odjeću, hranu,… „sve mora na stol“.

Inače, oduzima se sve što ima znak Srbije i Srpstva – zastava, grb, majica, značka.
Prilazim stolu sa rancem i pokazujem lične stvari. Graničar lampom nalazi pravoslavne ikone i pita me šta je to. Pažnju mu privlači bedž sa grbom Ruske Federacije. Ne oduzima ga. Prolazim kontrolu. Hrvatski žig u srpski pasoš.
Ispred pulta za pasošku kontrolu skupila se grupa policajaca oko mladog čovjeka i raspravljaju se. Prilazim, slušam.
Pronašli su mu platnenu (čičak) naljepnicu sa zastavom i grbom Srbije na džepu pantalona. Hoće da mu je odzmu, Srbin se buni.
Dok nas cijela grupa pretresa, dvojica policajaca sa lampama preturaju autobus, sve se izvrće, otvara i skenira…dva sata je trajao temeljit pretres, zatvorenička smotra i premetačina.

Srbi, dobro došli u Hrvatsku!

 

Gospić – grad logora

Stižemo u Gospić ogranut jutarnjim, istočnim svjetlom. Mlade zrake rasipaju se po zelenim poljima i blagim padinama Velebita. Uz put nas dočekuju stare prizemne kuće sa okomitim krovovima, svojstvenim za surovu planinsku klimu. U podvelebitskom kraju zime su hladne i sa mnogo snijega.
Gospić je lijep i uredan grad sređenih okućnica i zasađenih cvijećnjaka. Glavni gradski trg je prostran, skladan i prijatan. Pitomost oblika i okoline nazire se svuda.

Kako je moguće da je na ovakvom mjestu rođeno najstrašnije ljudsko zločinstvo?

Ulica dr Anta Starčevića, Trg Alojzija Stepinca, ulica dr Franja Tuđmana … natpisi ulica i trgova kroz koje prolazimo prekidaju moju romantičnu zanesenost ovom ličkom varoši.

U Gospiću je osnovan prvi sabirni logor u NDH-a za istrijebljenje Srba i Jevreja. Odmah sa proglašenjem ustaške države kazniona Okružnog suda u Gospiću započela je svoj krvavi rad.
Prvi zatvorenici ovog ustaškog logora bili su uhapšeni jugoslovenski kraljevski oficiri. Oni će zajedno sa smiljanskim parohom Matijom Stijačićem biti prvi koji su bačeni u jamu na Velebitu.

U aprilu i maju 1941. ustaše su hapsile Srbe iz Gospića i okoline. Najprije su pobili bogate i ugledne Srbe u gradu, trgovce, profesore, saborske zastupnike.
U junu i julu u Gospić stižu kompozicije stočnih vagona napunjeni Srbima iz Hercegovine, Bosne, svih dijelova Hrvatske, čak i iz Zemuna i Sremskih Karlovaca. U maju 1941. kao dio gospićkog sabirnog logora uspostavljen je prolazni logor na Velebitu (zastajno mjesto do jame), udaljen oko 20 km od grada.
Na 1200 m/n.v. u jednoj planinskoj uvali osnovan je ustaški logor Jadovno.

Logor je dobio ime po planinskom selu Jadovno, udaljenom od njega oko 7km.
Jad i mučeništvo srpskog i jevrejskog naroda potvrdiće ovo zlohudo ime koje je nagovijestilo mjesto njihovog i našeg strašnog nestajanja.
Bog ni ime ne dopušta slučajno.
To je bila udolina pod planinskim vrhom ograđena bodljikavom žicom. Kapija širine tri metra, iznad koje je bila slika Anta Pavelića i latinični natpis „ZA DOM SPREMNI“ bila je jedini ulaz. Izlaza nije bilo. Ograđena površina mogla je primiti od 2 do 3 hiljade zarobljenika. Na jednom kraju su bili Srbi, na drugom dosta manja grupa Jevreja. Razgovor među narodima je bio najstrože zabranjen.
U izdubljenom koritu od bukovog debla sipana je voda, a drugi ili treći dan je stizala razrijeđena čorba. Iz korita su lizali hranu i vodu.
32 jame i jamišta na Velebitu, kao glavni resurs ovog logora, gutale su svakog dana na stotine Srba iz Bosne, Hercegovine, Like, Banije, Korduna, Dalmacije, Slavonije i svih onih krajeva dokle su dosezali srpski tragovi i dopirali ustaški noževi. Velebitom je noću iz jama odjekivao hebrejski krik užasa „Alohim Adonaj“! Gospode spasi me!

Na popisu stanovništva 1991. u Gospiću je bilo 36% Srba, 2011. taj procenat je snižen na oko 4%.
Srpska pravoslavna crkva Svetog velikomučenika Georgija u Gospiću, u kojoj su služili otac i ujak Nikole Tesle, prota Milutin Tesla i prota Petar Mandić, srušena je do temelja 1992. godine. Danas je tu parkiralište.

Poprsje „blaženog Alojzija Stepinca“ iz gospićkog parka, sa dlanovima sklopljenim u molitvu, ispraća nas prema Velebitu.

 

„Velebitski ustanak“

Krivudavim asfaltnim putem autobusi se uspinju na Velebit. Trave se povijaju u plodnim poljima, zelene ljeskove i bukove grane nadvile se nad put. Rajska priroda i svježina.
Ovom stazom su ustaše od maja do avgusta 1941., po dva puta dnevno, vodile vezane kolone srpskog i jevrejskog roblja. Lanac bi pružili udulj, pa bi po dvojicu ili dvoje vezali tankom žicom za njega i tako do kraja. Po nekoliko stotina ljudi (i po 900) je tako povezano vođeno pješke u Velebit.

Na jednoj zaravni parkirana vozila hrvatske policije. Policajci stoje pored auta dok autobusi prolaze. Pažnju mi privlači bijeli mermerni krst visine oko 3 metra.
To je spomenik Stjepanu Devčiću, ustaši koji je poginuo na Velebitu u septembru 1932. godine.

Naime, tkz. Ustaška-hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), sa sjedištem u Italiji, 1932. godine izvršila je teroristički napad na Žandarsku stanicu u Brušanima kod Gospića.
Ante Pavelić, ustaški zapovjednik, odlučio je poljuljati mir u Kraljevini Jugoslaviji i svijetu obznaniti ustaški stav da ne može i neće biti zajedničke države sa Srbima. Preko Zadra ( koji je tada bio dio Italije) 10 ustaša sa oružjem prebačeno je na Velebit, u katune sela Jadovno. Hranom i informacijama snabdjevali su ih ustaški članovi iz Gospića, na čelu sa Jurajem Jucom Rukavinom.
U noći 6./7. septembar 1932. godine, ustaše su presjekle telefonsku žicu između Žandarske kasarne u Brušanima i Gospića, te minama raznijeli vojnu zgradu.
Hrvati iz Brušana i okolnih sela izašli su na ulicu uzvikujući parole protiv „mrske Jugoslavije“ i „kralja ciganina“, kako su najviše voljeli da zovu Aleksandra Karađorđevića.

Poslije izvršene diverzije ustaše su se sklonile u Velebit. Ujutru ih je stigla vojna potjera na Jadovnu i ubila jednog ustaškog pomagača, Stjepana Devčića. Cijela ustaška grupa umakla je potjeri i preko Zadra našla zaštitu u Italiji. „Velebitski ili Lički ustanak“, kako su ga zvale ustaše, uzdrmao je Kraljevinu Jugoslaviju, a fašistička Italija i Mađarska već su pronijele glas o pobuni porobljenog hrvatskog naroda.

Pred sud u Beogradu izvedena je grupa od 11 ustaških saradnika, a kao glavni optuženi bio je ustaša iz Gospića, Juraj Rukavina. Rukavina je najprije osuđen na smrtnu kaznu vješanjem, ali je ona potom preinačena u doživotni zatvor. Juraj Rukavina ovu milost Srbima nije zaboravio.
On će 1941. biti glavnokomandujući ustaškim jedinicama u Gospiću i jedan od osnivača logora na Jadovnu, koji je Srbe lično dočekivao na kapiji i mučio ih nad jamama.

Na 80-tu godišnjicu „Velebitskog ustanka“, 7. septembra 2012.,
Udruženje hrvatskih dobrovoljaca Domovinskog rata gradova Rijeke i Gospića podiglo je spomen-ploču na mjestu gdje se nalazila Žandarska stanica koju su ustaše napale. Na ploči je napisano:
„Na ovom mjestu 7. rujna 1932. godine,
miniranjem Žandarske kasarne, počeo je Velebitski ustanak, prvi organizirani otpor hrvatskog naroda,protiv vojno-policijskog terora Kraljevine Jugoslavije“.
Na Jadovnu, mjestu pogibije ustaše Stjepana Devčića podignut je bijeli mermerni krst sa natpisom:
“ Ovdje leži domoljub i hrvatski vitez Stjepan Devčić, koji je poginuo kao pripadnik Velebitskog ustanka.“

Mjesto gdje se nalazio logor Jadovno, danas je zaraslo u šumu, bez staze, prolaza i bilo kakvog obilježja. U toj planinskoj udolini Velebita jedini znak na srpsko stradanje je jedan drveni pravoslavni krst koji su prethodnih godina postavili članovi „Udruženja Jadovno 1941.“

Šaranova jama

U autobuse ulaze policajci sa kamerom i snimaju sve prisutne; ponovo pregledaju ima li srpskih obilježja i zastava.
Stižemo na zaravan ispred Šaranove jame. To je jedini dio na Velebitu na kome je započeto sa uređenjem spomen-područja, ali ništa nije dovršeno. U oktobru 1988. godine na platou iznad Šaranove jame podignut je spomenik velebitskim mučenicima, rad akademskog skulptora iz Zagreba, Ratka Petrića. U posljednjem ratu spomen-skulptura je uništena, ali je ponovo obnovljena trudom „Udruženja Jadovno“.

Šaranova jama je jedna od najpoznatijih jama velebitskog sistema za uništenje Srba i Jevreja i jedna je od tri koje su speleološki ispitivane.

1936. godine dječaci čobani su se nadmetali ko smije i može preskočiti njeno grotlo. Dječak po imenu Jakov Bubaš pokušao je preskočiti otvor i upao je u jamu. O toj nesreći su te 1936. godine pisale i novine iz Gospića „Lička sloga“. Porodični nadimak nesrećnog dječaka bio je Šaran, pa je po njemu i jama od tada ponijela ime.
Da bi izvukli tijelo poginulog dječaka, seljani su se tada spustili konopima u jamu i izmjerili da je duboka 42 metra.

Šaranova jama se nalazi na 890 m/n.v. Dimenzije otvora jame su 1,5×4 m.
15 metara dublje otvor se širi na prečnik od 10 metara, da bi se opet pri dnu suzio na 4×6 metara.
1956. godine engleski speleolozi su se spustili u Šaranovu jamu i obavili sondažu dna. Utvrdili su da se na dnu jame nalazi 5,5 metara naslaga ljudsih kostiju. Proračunato je da se u Šaranovoj jami nalaze ostaci od 9-11 hiljada žrtava.

U 11 časova započeo je pomen i odavanje pošte mučenicima iznad Šaranove jame.
Ispred ulaza nad jameni bezdan stoje pravoslavni sveštenici Eparhije gornjo-karlovačke i jeromonah Vasilije, iguman manastira Zavala u Hercegovini. Iza njih Srbi potomci mučenika i hodočasnici iz Srbije i Republike Srpske. Okolo obruč hrvatskih policajaca u tamnim uniformama, pripadnici raznih hrvatskih obavještajnih službi i agenti u civilu ko zna čiji.
Neodoljivo se sve prividi na te strašne dane 1941. Srbi iznad jame, tamne uniforme sa šahovnicama oko njih.

Od zvaničnih srpskih političkih predstavnika bili su samo oni iz Republike Srpske – predsjednik RS, Milorad Dodik i srpski član u Predsjedništvu BiH, Mladen Ivanić. Iz Beograda je stigla novinarka RTS-a i snimatelj.

Ono što se jasno može osjetiti tokom velebitskog pomena Srbima, mučenicima najstrašnijeg genocida nad srpskim narodom, je ustručavanje srpskih predstavnika i govornika, neodlučnost da se iskaže puna istina, eufemizmi za strahotu genocida, potištenost u nemoći, gutanje gorkih riječi…
Na kraju, sve to bude forma bez oslobađajuće suštine. Sveštenici upale svijeće, pročitaju pomen i zaupokojene molitve, a kada dođe čas da se kaže zašto smo se ovdje okupili i zašto su Srbi jedini narod u svijetu koji se nad jamama okuplja, ništa se korijenito ne kaže.

Taj uvaženi gospodin koji predstavlja Srbe u trogubom Predsjedništvu BiH, Mladen Ivanić, na mjestu gdje su Srbi najstrašnije zatirani i zatrti, nije se potrudio da bar u ime njihovih potomaka iz BiH izgovori jednu smislenu i dostojanstvenu rečenicu. Kada će neko tom gospodinu prenijeti da više Srbe košta njegov prevoz, dnevnica i ručak do Velebita negoli jalovo i bezlično prisustvo na tom i drugim mjestima gdje je svaka jalovost izdaja.

Predsjednik Dodik, evropski socijaldemokrata, politički sin ili unuk Komunističke partije koja je Jadovno prećutkivala i betonirala, rekao je ove godine tri korisne stvari i jednu vrlo opasnu – „…i prva i druga Jugoslavija bile su ozbiljna zabluda srpskog naroda u cjelini“; „…na ovom mjestu teško je oprostiti“; „…želimo nad jamom sagraditi spomen kapelu“.
Opasnu stvar ostaviću za kraj.

Zaista, onaj koji ovo prašta želi da se Jadovno i Jasenovac ponove srpskome narodu. Sve one koji vas pozivaju na praštanje zarad mira i suživota, upitajte jesu li oni bili bačeni u jamu? Ako kažu da jesu, recite im da je oproštaj njihova lična odluka na koju imaju pravo. A ako kažu da nisu, recite im da se sljedeći put prijave kod ustaša za jamu, da bi im mogli i oprostiti.
Srbi nemaju pravo da opraštaju genocide onome ko ih slavi i ko ih ponavlja! Posebno ne u ime tuđih rana i tuđe krvi.

Opasne Dodikove izjave:

„Danas srpski i hrvatski narod djeluju da su rasčistili neke svoje istorijske nesaglasnosti. Hrvatski narod ima svoju državu Hrvatsku, a srpski narod ima svoje dvije države Srbiju i Republiku Srpsku. Ostalo je nerasčišćenih dijelova iz istorije ali to treba pretvoriti u probleme sjećanja.“
Srpski narod je rasčistio krvavi dug sa Hrvatima koji su ga iskorijenili, opljačkali, protjerali i osudili?
Krnja Srbija i upitna RS su države srpske zaštite i stabilnosti?

„Mi vjerujemo u jednog Isusa Hrista, i Hrvati i mi, i morali bi da tu tražimo način na koji bi mogli da prevaziđemo teško breme istorije i da napravimo jedan dogovor koji bi mogao da osigura slobodu svim ljudima.
I ljudima u Hrvatskoj i ljudima u Srbiji, RS, bilo gdje…“, rekao je predsjednik Dodik.

Gospodine predsjedniče upravo zbog tog „zajedničkog Isusa“ srpske kosti trunu u bezdanim jamama Velebita, u mulju Save i Une i širom Hrvatske i BiH. Naći sa Hrvatima sponu u Isusu, moguće je samo ako se postane rimo-katolik. Svo drugo spajanje je teška i neoprostiva zabluda ravna strašnom snu o lažnoj Jugoslaviji.

Od Šaranove jame formirana je litija sa oko 350 ljudi, koji su sa krstom, srpskom i ruskom zastavom krenula prema Grginom brijegu. Na Velebit je toga dana donesen i krst koji je na Vidovdan nošen na Gazimestan, da bi poslije hodočašća na Jadovno, bio poklonjen hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru.
Pod Grginim brijegom se nalazi jama iznad koje su članovi „Udruženja Jadovno 1941.“ planirali ove godine postaviti pravoslavni krst i time označiti mjesto stradanja srpskog naroda.

Jama pod Grginim brijegom nalazi se pored samog puta za Jadovno. U nju su ustaše bacale iznemogle Srbe, starce, djecu i one koji su od rana posustali.

U ustaškom logoru za uništenje Srba i Jevreja na Jadovnu ubijeno je i u 32 kraške jame bačeno oko 62 hiljade ljudi ( neke procjene kažu i 80 hiljada). Poslije reokupacije ovog prostora od strane Italije, preostali logoraši sa Jadovna i iz Gospića prebačeni su u Jasenovac i oni su bili njegovi prvi mučenici i žrtve.

Postavljamo krst iznad jame i oko njega podižemo malu kulu od kamenja, koja simbolično predstavlja lobanje mučenika, Velebitsku ćelekulu!
Sveštenici čitaju pomen. Narod pristupa i cjeliva ovaj znak stradanja i vaskrsenja.
Vraćamo se nazad, dok hrvatski policajci stoje nad jamom svoje zločinačke povijesti.

Smiljan

“ Bijaše Smiljan nekad jaka i velika parohija. Razlog je u tome što sinovi ovog sela ne ljubiše svoje pravoslavne vjere i crkve, kao što su dužni, nego se iznevjeriše đedovskom amanetu i učenju crkve Božije, odadoše se mješovitijem brakovima. I tako u Smiljanu pravoslavna plemena vjerom su prepolovljena.“

Tako piše u jednom ljetopisu iz Smiljana koji tumači njegovu gorku sudbinu.

Stižemo sa Velebita u Smiljan. Bijela crkvica sa zvonikom na preslicu i uz nju bijela lička kuća sa stajom. Poviše njih lug u kome se naziru krstovi starog pravoslavnog groblja.
Tu je rođen Nikola Tesla 10. jula 1856. Njegov otac je zapisao da je tu noć bjesnila strašna oluja, a da su munje velikim bljescima osvjetljavale Smiljansko polje i brda prema Gospiću. Po ocu Milutinu Tesli, pravoslavnom sveštniku, Nikolino porodično stablo ishodi iz kamenitih krajeva Hercegovine. Po majci Đuki ( od Mandića), opet iz srpske pravoslavne svešteničke porodice koja je u srodstvu sa Budisavljevićima iz Pećana, doseljenih iz Metohije. Jako pravoslavno duhovno nasljeće bilo je okrilje u kome je rođen i odrastao Nikola Tesla.

Njegov ujak, Petar Mandić, bio je iguman manastira Gomirje, potom episkop zvorničko-tuzlanski, a upokojio se kao mitropolit dabrobosanski.

Prije dva dana bila je 161. godišnjica rođenja Nikole Tesle. Pojedini hrvatski sajtovi objavili su tekstove o Teslinom porijeklu; kažu „Teslin predak je bio rimokatolik koji je došao iz Zadra, prihvatio pravoslavlje i oženio se pravoslavnom Vlahinjom iz Bosne.“ To je nova hrvatska povijest koja se piše nad zatrtim Srbima u Hrvatskoj

Zazvoniše zvona Svetih Petra i Pavla! Srbi u redu pristupaju ikoni, čuje se iz crkvice pojanje Himne Bogorodici. Na tren bi Vaskrs.

Pravoslavna crkva u Smiljanu i rodna kuća Nikole Tesle danas su dio „Memorijalnog centra Nikola Tesla“. To je bezdušna muzejska postavka u kojoj je sve „točno probrano i pročišćeno“.

Zapravo Smiljan je najbolja postavka genocida! Primjer kako izgleda duhovna i narodna baština zatrtog srpskog narod. Tu se ni emocija ne može ponijeti kao uspomena. Samo praznina. Tupi muk kao udar malja u lobanju.

Kustoskinja u ljubičastom mantilu zaustavlja nas da uđemo u svešteničku kuću pored crkve. Molim kupite kartu, 25 kuna.
Kažem joj da nemam kune, a i da ih imam šta mi vrijedi ova postavka kada je sve srušeno što istinu svjedoči.
Odlazim na smiljansko groblje. Mermerni spomenici su uglavnom polomljeni. Sjetih se polomljenih srpskih grobalja po Metohiji. Pa da, i Budisavljevići (Teslini preci po majčinoj i bakinoj liniji) došli su iz Budisavaca u Metohiji. Istu su sudbinu dočekali i tamo i ovdje.

Na spomenicima podignutim od 50-ih godina prošlog vijeka, latinični natpisi. Prije toga samo ćirilica. To je otrovni plod „bratstva i jedinstva“ koji su Srbi naivno progutali.
Ni natpisi na latinici nisu pomogli da ih „hrvatski bojovnici“ ne razlome.

Ispod jedne ljeske koja raste iz samog groba, klesani kameni krst. Isklesan iz jednog dijela. Isti kao krstovi po Hercegovini.
Nije oskrnavljen. Na ćirilici urezano:
„Ovde počiva đevojka Pera Delić 1903-1924“.
Obuze me radost nad grobom mlade djevojke.

Pogled mi pada na zajedničku grobnicu pobijenih Srba iz Smiljana pored same crkve.
Na betonskoj grobnici sjede Srbi, pričaju, smiju se.
Većina njih i ne zna da sjedi na kostima poklanog i spaljenog srpskog naroda iz Smiljana i njegovih zaselaka u avgustu 1941.
Tu su sahranjeni ostaci skoro 600 smiljanskih Srba poklanih ustaškim nožem i spaljenih po kućama i stajama. Ploča sa natpisom o zločinu porušena je od pripadnika HOS-a 90-ih . Do danas se nije obnavila.
Upitao sam kustoskinju muzeja, zašto se spomen ustaškim žrtvama ne obnovi. Odgovorila je katolički hladnokrvno: „Za to se obratite parohu!“

Smiljan je prvi osjetio ustaški bodež. Na dan proglašenja NDH-a,
10. aprila 1941., ustaše iz Gospića uhapsile su petoro Srba iz Smiljana i ubile ih. Krvava povijest zločina započela je baš ovdje.
Već 12. aprila ustaše hapse smiljanskog paroha Matiju Stijačića i odvode ga u gospićku kaznionu. Sveštenik Matija Stijačić rođen je u selu Klobuk kod Trebinja u Hercegovini. On je prvi sveštenik SPC koji je mučenički postradao od ustaškog noža. Podnio je strašno mučeništvo, a neka svjedočenja kazuju da je bačen u jamu na Velebitu.
Desetine srpskih sveštenika iz NDH-a postradale su u jamama Velebita. Među njima i dvojica srpskih vladika.

Episkop gornjo-karlovački Sava Trlajić i mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić, bivši mitropolit hercegovački.
Ova dvojica sveštenomučenika podnijeli su muke biblijskih razmjera.
Mitropolita Petra, koji je odbio da prihvati ukidanje ćirilice u BiH, ustaše su kaznile najstrašnijim mukama. Čupali su mu bradu, golog ga jahali, vezanog ga satima držali na kiši…u lancima je odveden na Velebit i bačen najvjerovatnije u Šaranovu jamu.
Episkop Sava Trlajić, koji je kao pravnik dao veliki doprinos u obaranju Konkordata, kažnjen je od ustaša paklenim darovima.
Očevici su svjedočili da su ga ustaše živog zakopale u zemlju do ramena, a preko glave i lica mu navodili konja sa drljačom. Doveden je u lancima na Velebit i bačen u jamu.

Može li se ovo oprostiti i ko ima hrabrost da to učini?!
Samo sveti sveštenomučenici Petar Zimonjić i Sava Trlajić to mogu. Niko više.

Razlilo se nebo nad Smiljanom u beskrajno plavetnilo. Bijeli oblaci kao angelska jata hode sinjim prostranstvom.
Ostavljamo umrlu tišinu i nosimo prazninu iz mjesta gdje je genocid započeo i završio svoj naum. Gdje je rođen Srbin koji je svijetu podario svjetlo u noći.

Medak

Iz Smiljana dolazimo u Medak. Nekada najveće srpsko selo na desnoj obali rijeke Like. Ovo bogato selo nalazi se u jugo-istočnom dijelu Ličkog polja gdje se stiču rijeke Lika i Glamočnica.
Do januara 1955. godine Medak je bio središte opštine, danas je samo zaboravljeni dio opštine Gospić.
Uništen genocidom u NDH-a i raseljen poslije pada Srpske Krajine danas izumire. U Metku je 1991. godine živjelo 531 stanovnik, danas ih je oko 60, većinom staračkog stanovništva.

Posjetili smo pravoslavnu crkvu Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Metku.
Velika crkva, građena za veliki narod. Crkva je podignuta 1688. i posvećena je za manastir u kome je bio i Vladičanski dvor znamenitog vladike Atanasija Ljubojevića.
Jedna od prvih srpskih škola u Lici osnovana je u Metku.
Srpske vladike su ovdje željele zasnovati srpsku bogosloviju ali su ih u tome spriječili uticaji i zapreke rimokatolika i bečkog dvora.

Hram građen za brojnu pastvu ostao je bez nje. Na Liturgije koje su služili episkopi iz Metka nekada je odgovarao crkveni hor sa prostrane galerije. Crkva ukrašena bojama srpske zastave i srpskim grbovima, svjedoči da je je bila duhovno i narodno središte ličkih Srba.

Danas bez vjernika ovaj hram propada u mirisu memle i zapustjelosti. Srpski grbovi su izgrebani i izbodeni nožem i bajonetom. U pjevnici stare bogoslužbene knjige vlažne i zapale u prašinu. Iz ormana kraj ulaza viri veliki tabak smrtovnica. Većinom su štampane poslije 2000.; na latinici su, sa katoličkim posmrtnim obrazcem.

„U miru počivali!“, simbolično poručuje latinični natpis sa smrtovnica medačkih Srba.

Selo Medak je postalo poznato po zločinu koji su u septembru 1993. počinile vojne snage RH. Na područje Srpske Krajine pod zaštitom UN-a ulaze hrvatske jedinice i ostavljaju iza sebe palež, zločin i smrt.
Ubijeno je ili poginulo: 46 vojnika, osam policajaca i 36 civila, od koji je 26 starijih od 60 godina. Među ubijenim je bilo i 17 žena. Ranjenih ljudi i životinja nije bilo.
Ovaj ratni zločin Međunarodni sud u Hagu je prepustio hrvatskom pravosuđu, a sve je okončano presudom od 6 godina zatvora generalu Mirku Norcu, generalu Janku Bobetku nije ni suđeno, a general Rahim Ademi je oslobođen optužbe.

Grupa hrvatskih policajaca oslonjena na ogradu medačke crkve, odmara i smije se. Opušteni završavaju dan osiguranja srpske posjete bezdanim jamama.
Polazimo za Beograd ispred srpskog hrama sa oronulom fasadom i prozorima.
Okrnjeni pozlaćeni krst sa vrha zvonika baca na nas odsjaj zalazećeg sunca, blagoslov mučeničkih duša.

Tamo gdje je sproveden genocid u svojoj punoj zamisli i ostvaren po planu ne ostaju ni osjećaji. Sem praznine ništa se ne može doživjeti.
Nosim ćutanje iz ovog dana.

Razmišljam o nesvjesnoj masi koja šeta Terazijama i predsjedniku takve zemlje koji poziva srpski narod da oprosti zarad „dobrosusjedskih odnosa i zajedničke evropske budućnosti“.
Pogled mi ostaje u Ličkom polju iz koga me odjek ustaškog genocida pita – Koliko vas još moramo pobiti da biste se naučili samopoštovanju!?

✥✥✥

I čekamo dan našeg vaskrsenja,
Da raspeti s Hristom, novi život primi,
Nad jamom da zvone manastiri živi,
I pobjedni Duh srpskih pokoljenja!

✥✥✥

na Petrovdan 2017. 
u Beogradu
Goran Lučić