PUT JERESI – PUT PROPASTI: Kako su uskoci odbranili Imotsku krajinu


  • Opstala je kroz cijele vijekove jedna priča iz uskočke Imotske krajine; preživjela je mnoge nedaće i gospodare i doletjela i do naših ušiju.

manasija

Zidine manastira Manasija

U vremenu posljednjih decenija 15. vijeka kada su Srbi po padu Hercegovine vodili odstupnu borbu sa turskim porobljivačem, Imotski je jedno vrijeme bio jak zaklon izbjeglicama i ratnicima iz humske kneževine, kojoj je i sam pripadao. Pred azijatskom kandžijom pustoši pravoslavni Srbi povlačili su se prema zapadu i prostorima mletačkih utvrda i gradova uz more. Vođeni vjerom da je bolje poginuti uz Hrista nego preteći bez njega, nastupali su kao živi zid od istočne prema zapadnoj Hercegovini, a onda u Imotskom i Sinju pravili bedem odbrane koji se i nazva Krajina. Kraj pravoslavanog živog pojasa prema islamskom kopnenom moru i uska srpsko-vizantijska brazda na rubovima mletačkog-rimokatoličkog primorja.

Turci su napadali i opsjedali svaki slobodni grad, želeći da dopru do Vijene, a Mlečići su Srbima nudili sva vojnička prava, zemlju, slobodu vjeroispovjesti, samo ako odbrane tvrđavu i zaustave Osmanovu hijenu. Jedino su je i mogle zaustaviti srpske ruke, ostale bez ičeg sem osvete, a vilice joj otrovati srpska krv, svakim nasiljem osvećena.

„Nema naroda na svijetu koji bi za odbranu od Turaka bio tako spretan kao što su Srbi.“, pisali su tada italijanski ratni glasnici.

Bili su to prvi jesenji dani kada su od Lijevna u Hercegovini poturčenjaci poveli goleme odrede kako profesionalne turske vojske tako i sav onaj ološ osuđenika, ubica, lopova i čedomoraca. Ti divlji čopori napadali su uvijek prvi, noseći oganj i brišući pred sobom svaki znak života. Iza njih su napadali oklopnici, dovedeni sa drugog kraja carstva, sastavljeni od jakih momaka iz Sirije, sa Kavkaza i Krita.

Unutar male tvrđave u Imotskom zbježao se bio srpski narod, žene sa djecom, staro i nemoćno, uplašeno i od smrti preteklo. A na zidinama i kulama odbranu su činili malobrojni odredi slabo naoružanih ratnika. Mač, vreli katran i zapaljene kugle bile su jedina odbrana zidina. Opsada i žestoka borba trajali su već sedmi dan, a pomoći nije bilo ni sa jedne strane. Turci su opkolivši zbjeg već seirili, znajući da će kaursko roblje ili samo sebe pojesti ili otvoriti kapije grada.
Nestalo je hrane, glad već uz kosti vrišti, a žeđ se popela iz ždrijela na jezik.

Bilo je unutar zidina i 5-6 monaha, koji su napustivši stari pravoslavni manastir u Zaostrogu kod Makarske, preko Hercegovine prebjegli u Imotski.
Taj sedmi dan u ludilu od gladi i ognja, koji su Turci ubacivali katapultima, kad i najupornije poče ostavljati nada, jedan monah jurnu ka glavnoj kapiji da je otvori i da pusti Turke u tvrđavu – jer čemu ovo suludo istrajavanje kad ćemo svi živi sagorjeti, vikao je. Nek se isturči što je još kadro živjeti, a ovo staro i ubogo nek pod sabljom nađe mir.

Kad vidješe izdaju trojica ga uhvatiše i svezaše…Za izdaju je kazna morala biti najgora. Ne zarad mučenja već kao način oslobađanja duha skrenulog ka laži bezvjerja.
Uzidaše ga živog u bedem i dok mu je još dah izlazio, malterom mu prekriše oči i usta. Na mjestu gdje su mu izašle zadnje riječi urezaše krst.

Time njegovu izdaju ugradiše u bedeme tvrđave.
Sljedeći dan udari strašna kiša, tako da je voda kamenje rušila.

Glavnokomandujući turskih odreda pokisao i nazebo, razboli se zapaljenjem plućne maramice i naredi povlačenje ka Lijevnu.
Imotska tvrđava bi spasena za neko vrijeme znakom krsta u malteru.

Tada narodu u tvrđavi postade jasno da svako skretanje ka jeresi i izdaji treba još kao živo uzidati u bedeme grada koji istinu brani.

G. L. / Slobodna Hercegovina



PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo



O autoru

Ostavite komentar