PRIČE IZ KAMENOG GNIJEZDA: Sjećamo se doktora Janka


  • Bio je jedan i jedinstven doktor Janko Komnenić. Što reče jedan Kalinovčanin: „Svi mi, koji smo ga poznavali, imitiramo doktora Janka, a ne možemo mu prašine vidjet, ni opanaka obut“. Kada su se na muci poznavali junaci Janko je bio onaj junak koji je skidao muku narodu s duše.

 

price-iz-kamenog-gnijezda
Mi, koji smo imali čast i zadovoljstvo da postanemo njegovi ratni drugovi, pokušaćemo da prepričamo neke događaje u kojima je doktor učestvovao i kojima je, svojim snažnim duhom i iskrenim hecegovačkim humorom, svojom snagom, hrabrošću i bistrinom uma, dao vječan pečat.
Ovo su samo mali djelići one energije i vedrine koja se širila oko doktora i prenosila na njegove saborce za vrijeme posljednjeg, otadžbinskog, rata.

Janka, u čojanom šinjelu, i njegov žuti golf „jedinica“ sa dubrovačkim registarskim tablicama (koje nijesu mijenjane do kraja rata) znali su svi od Trebinja do Kalinovika i mnogo dalje i mnogo šire. Janko je u svom golfu koji mu je bio, ujedno, i ambulantno i privatno i vojno i državno vozilo prelazio kilometre i kilometre da bi pribavio zavojni materijal i lijekove kojima je spasavao živote najbolje srpske mladosti koja je branila Treskavicu, „gvozdena vrata Hercegovine“. Usput bi se zaustavljao i razgovarao sa čobanima, sa starcima i staricama, sitnom djecom i umornim ženama. Pričali su o ljetini, o ajvanu sitnog i krupnog zuba, o sijenu i lisniku, o oranju i kopanju, o stanju na frontovima i o onome što se kroji i što se očekuje. Razgovarao je ožalošćene i tješio ucvijeljene.

Oni koji bi ga prvi put susreli mislili bi da je po zanimanju sve drugo osim doktor, što je on namjerno podgrijavao, služeći se, što bi se reklo „sa dna kace“ izvađenim, starim i već pomalo zaboravljenim hercegovačkim riječima. Pri rastanku obavezno bi pitao je li ko u kući bolestan i treba li im kakva medicinska pomoć. Često bi i bez pitanja, u toku razgovora, pregledao djecu, koja su mu bez imalo straha ili stida prilazila i sjedala na skute njegovog šinjela, koji ih je kao magnet privlačio.
Kada bi spomenuo bolest ili lijekove, bilo je baba koje su mašicama kidisavele put njega, sikćući:
„Kakav si mi ti doktor!? Bolje bi ti bilo da se vučeš kući i čuvaš ovce nego što se ovuda skićeš!“

Na babino siktanje Janko bi se toplo i široko nasmijao, iz dubokih džepova legendarnog šinjela izvadio bi potrebne lijekove, koje je uvijek uzase nosio, i veselo bi odgovorio onim čuvenim rečenicama koje danas malo ko može o svojoj profesiji izgovoriti.
„Ja sam doktor. Pravi doktor. Ja sam za to učio školu. Pravu doktorsku školu“.

Tako snažno i samouvjereno, bez imalo dileme i dvoumljenja, izgovorene rečenice ulijevale su sigurnost i poštovanje. Kao omađijana, baba je uzela lijekove, a kasnije je išla po selu i pričala:
„Eee, druge moje, spasi me onaj doktor, Bog mu dobro dao. A nije, Boga mi, doktor više no jesam li ja“.
Ko se samo jednom susreo sa doktorom Jankom i sa njim u razgovoru proveo djelić vremena, iako sa njim nije bilo kratkih razgovora, može o njemu napisati mali roman.U neljudskim vremenima teško je biti i ostati čovjek, a doktor Janko je to bio. I ne samo što je bio čovjek, već je u svakoj prilici i na svakom mjestu i svakome, bez obzira na njegov društveni ili vojnički nivo, ukazivao na neophodnost ljudskog ponašanja. A one koji se nisu ponašali u duhu ljudskih normi nazivao je lutorima i to javno, glasno i jasno i što je najvažnije: „pred ljudima da svi čuju.“

Lutor je tipična hercegovačka, bolje reći bilećka, riječ za koju se pouzdano ne zna šta tačno označava, ali se naslućuje da označava nešto što nije ljudski, što nije pošteno, što je ružno, što je neprimjereno, što je lutorasto. U najkraćem: lutor je teška i grdna riječ koja označava ljudski talog. A za koga je Janko Komnenić rekao da je lutor, onda je on stvarno lutor.

O doktoru ima mnogo priča i anegdota koje se prepričavaju diljem Hercegovine. Za mnoge se ne zna ni kada su nastale ni ko ih je prvi ispričao, ali su ušle u narod i pomalo miculjaju od usta do uva, iz mjesta u mjesto, iz godine u godinu i u njima živi neumrli Jankov duh.

Namjera nam je da opišemo neka sjećanja na doktora Janka i to samo one događaje u kojima smo lično učestvovali ili koje smo lično čuli od pokojnog doktora.
Nadamo se da će i drugi ljudi, koji se sjećaju doktora Janka, to isto učiniti.

Kada je doktor Janko vidio da je „đavo odnio šalu“ i da Srbinu neće biti mjesta ni u mišijoj rupi, napustio je svoju preseljenu đedovinu u Cavtatu i vratio se u svoju, mnogo puta sa ponosom isticanu, Bileću. Istog dana otišao je u komandu Hercegovačkog korpusa i raportirao generalu Grubaču:

„ Gospodine generale, ja redov Janko Komnenić, selo Miruše, opština Zavođe, srez Bilećki, stavljam se na raspolaganje srpskom narodu i zahtijevam da me rasporedite na najteže zadatke koje od mene moj narod zahtijeva!“

14489053_1865469430347753_1428538011_o

Redov Janko Komnenić, selo Miruše, opština Zavođe, srez Bilećki

Poslije upoznavanja i dužeg razgovora, general mu predloži:
„Doktore, najbolje je da te rasporedimo u Trebinje, tamo postoji hirurška četa, a vi ste hirurg specijalista…“
„Prekuko generale, zavapi Janko, je li Trebinje najteža i najopasnija tačka u zoni tvoga korpusa!“
„Nije. Ima ih puno težih i opasnijih.“

Začudi se general Jankovim pitanjem i zamisli se pred čovjekom koji traži da ide na tako strašna mjesta na koja on ne može, svom vojnom silom, da natjera druge ljude.

„Doktore, pribra se general, Kalinovik mi je u izuzetno teškoj situaciji. Pun je izbjeglica i nejači, tamo mi je vojska umorna i izranjavana. Sanitet je slabo organizovan jer nemamo tamo ni jednog doktora. Neke Vaše kolege, koje su išle tamo, nijesu se najbolje snašle, pa su se vratile .“

„Nemoj mi, generale, pričat o tim usranim kukavicama!“ skoči Janko i prekide generalovo izlaganje. „Sve je to lutor do lutora, moj generale. Govna usrana, otac ih očin jebo! No ima li iko da mi pokaže đe je taj Kalinovik pa da idem, jer ti ja nemam kad čekat?“

Istoga dana doktor Janko je u svom ličnom automobilu, jedinom preostalom, pokretnom i nepokretnom imovinom, preko širokih Morina ušao u skoro opkoljeni Kalinovik. Stavio je sebe i svu svoju imovinu „na polzu narodu srpskome“, dok je jedan drugi dio vojnosposobnih Srba „prošetao“ Hercegovinom i uputio se prema Beogradu, Novom Sadu i dalje.
Četiri godine doktor Janko u Kalinoviku je liječio, spasavao, tješio i hrabrio ojađeli srpski narod.

Nakon izvjesnog vremena, po Jankovom dolasku, u Kalinovik je došao general Mladić. Po vojničkom redu, postrojena je vojska koja se tu zatekla a među njom i sanitetsko osoblje, na čijem čelu je, u stavu „mirno“, stajao doktor Janko. General Mladić pružio mu je ruku, a doktor se sa najstrožom vojničkom ozbiljnošću, jasno i glasno, predstavio:
„Doktor Janko Komnenić!“

General Mladić zastade i čudeći se otkud Komnenić u Kalinoviku, brzopleto izjavi:
„Nema Komnenića u Kalinoviku.“
„Šteta za Kalinovik!“ kao „s nokta“ vojnički, bez razmišljanja odgovori doktor Janko.

Nakon toga prvog susreta General i Doktor postali su veliki prijatelji. Na prvoj posleratnoj „mobi“, koševini sijena na visoravni Gvozno kod Kalinovika, general Mladić, po završenoj koševini, znojav i umoran skinuo se do pojasa, umui se hladnom izvorskom vodom i upitao, tu prisutnog, doktora Janka:
„Doktore, jeli se zdravo ovako umoran umivati ovom hladnom planinskom vodom?“
„A što ne bi bilo moj generale“, kao nezainteresovano odgovori mu Doktor sjedeći na jednom kamenu i posmatrajući jakog i od hladne vode porumenjelog generala.
„Bojim se da me srce ne prekine“, malo u šali a možda više u zbilji otkri mu svoje strahovanje general.

„Ne boj se generale. Zdrav si ko bik a srce ti je hrabro i jako ko u lava. Živjećeš duže nego ti se iko nada. Nadživjećeš mnoge koji ti se mole za smrt, a bogami i mnoge koji ti se mole za zdravlje. Ne boj se za srce moj generale nego ti čuvaj glavu, ja vidim da su se mnoge svjetske silnice iznad nje ukrstile. Nije to lako izdržat, kao za sebe izusti doktor tihim glasom, pa po svom običaju pridodade jasno i glasno, da svi prisutni čuju: Čuvaj glavu generale!“

General ga potašta po ramenu, nasmija se i ništa mu ne odgovori na njegovo upozorenje.

mladic

Kada je general Mladić uhapšen i sproveden u Hag, doktor Janko je već odavno bio mrtav, umro je od srčanog udara. Pojedina sredstva informisanja obavijestila su nas da je general Mladić imao moždani udar, ima bolove u glavi i po svim izgledima neće još dugo živjeti. Kosci sa prve poslijeratne mobe na Gvoznu, svjedoci Jankovog proročanstva, tvrdili su suprotno i ispričali kako mu je doktor prorekao da će živjeti duže nego što mu se iko nada.

Stvarno bi bila šteta da doktor Janko nije otišao u Kalinovik. Za vrijeme svoga boravka u Kalinoviku on je bio ljekar, hirurg, nosač ranjenika, bolničar, nabavljač lijekova i sanitetskog materijala, vozač i sve drugo što je bilo potrebno da se spasi ljudski život. Njegov duh, vedrina i genijalnost misli posebno su liječili i galili napaćene ljudske duše.

Prilikom jednog, u nizu mnogih, pokušaja Armije BiH da ovlada takozvanim Alahovim putem, jedinice Vojske Republike Srpske koje su branile Treskavicu našle su se u teškoj poziciji. U pomoć im je pristigla jedna jedinica koja nije bila najornija za borbu. Pravdali su se borci da ne poznaju teren i da nikada prije nisu ratovali na tako goloj i opasnoj planini. Plašili su se ranjavanja i pogibija, na teškom i nepristupačnom terenu. Komandanti, komandiri i pomoćnici za moral izgubili su puno vremena ubjeđujući ih i opovrgavajući njihove tvrdnje. Kada su sva ubjeđivanja propala, pred stroj jedinice stao je doktor Janko i počeo ovako:

„ Vojnici! Ja sam doktor Janko Komnenić iz sela Miruša, opština Bileća, zemlja Hercegovina. Ja sam učio za doktora u pravim doktorskim školama i ja znam čoeka iz komada sastavit. Ne bojte se! Ako budete ranjeni ja ću vas sašit i za vas prišit sve što vam bude otpalo, ruka, noga , glava, crijeva ili bilo šta drugo i opet ćete biti kakvi ste i bili. To vam ja garantujem glavom i bradom. Gdje god vi budete, biću i ja s vama. Heroji ginu jednom, a kukavice svaki dan! Nemojte biti kukavice i govna usrana nego: za mnom da branimo Treskavicu!“

Vojnici su bez pogovora krenuli za doktorom Jankom i Treskavica je odbranjena.

treskavica

U neko doba dana, za vrijeme jedne ofanzive Armije BiH, javiše doktoru da su u jednoj jaruzi naši vojnici zarobili tri muslimanska vojnika koji tvrde da su ranjenici i bolesnici, te da su tu namjerno ostavljeni od njihove vojske. Kada se u toj istoj jaruzi pred njima pojavio doktor Janko u čojnoj uniformi, sa šajkačom na glavi ispod koje se protezala lijepo njegovana, prosijeda brada, oni su zanijemili. Po pričanju jednog od njih, pomislili su da je vaskrsao jedan od starih solunaca čije su slike, nekada, gledali u udžbenicima istorije. Dok su u strahu čekali dalji rasplet, doktor se sa svima rukovao i predstavio se po starom i na hiljade puta ponovljenom običaju:

„Ja sam Janko Komnenić, selo Miruše, opština Bileća, zemlja Hercegovina. Ja sam doktor. Pravi doktor. Učio sam škole za doktora. Prave škole za pravog doktora. Recite mi šta vas boli da vas liječim.“

Zarobljenici su ćutali, snebivali se, nepovjerljivo vrtjeli glavama i nervozno grickali donje usne. Prepoznavši veliki strah u njihovim očima, doktor nastavi:
„Janko Komnenić vam garantuje glavom i bradom da vam se ništa neće desiti i da ćete se živi i zdravi vratiti vašim kućama!“

Tako je stvarno i bilo. Jer, kada je Janko Komnenić za nekoga garantovao glavom i bradom, to je moralo tako biti ili bi Janko izgubio i glavu i bradu. Zarobljenici su se uvjerili u iskrene i časne namjere doktora Janika, pa je ljekarski pregled izvršen na licu mjesta.

„Ti si, crnjo i jado, obratio se prvom zarobljeniku, vezao nogu žicom, ispod koljena, da ti natekne. Noga ti je natekla i mogao si lako ostati bez nje.“

„Ti si se, srećo, okrenu se drugom zarobljeniku, najeo žive krtole, pa si dobio trovanje stomaka koje je prouzrokovalo proliv i visoku temperatuiru. Mogao si dehidrirat i ostat u ovim vrletima da te razvlače gavranovi i lisice i da ti niko nikad ne nađe groba ni mramora!“

„A ti si, obrati se trećem zarobljeniku, kukavico usrana, pucao sam sebi u ruku da bi te izvukli kao ranjenika. No, kao što vidite, nijesu vas izvukli nego su vas ostavili meni da vas ja liječim. Sve ću vas izliječit i spremit kući.“

Poslije izvjesnog vremena, sva trojica zarobljenika otišla su na razmjenu kojoj je, naravno, prisustvovao i doktor Janko koji je za njih založio i glavi i bradu.
Dok su se zarobljenici zahvaljivali doktoru na učinjenom, onaj što je vezao nogu žicom primače se bliže, pa veli:
„Ćuj, ba doktore, ti si pravi doktor. Jesi, majke mi. Ti si me prvi provalio. Ja čitav rat vežem nogu žicom. Noga natekne, ja na nosila, pa u bolnicu. Niko me nije mogao provalit. Doktore, baš si pravi jaran.“

Janko se nasmija i u svom maniru ponovi:
„Kuko, šta sam ti reko. Da šta sam no pravi jaran.“

Kao što su njegovi hirurški rezovi bili tačni i precizni tako je i njegova riječ bila sigurna, tačna i precizna, a takvu preciznost i tačnost tražio je i od drugih, pa ma ko oni bili. Jednom prilikom dogovorio se sa direktorom jedne poznate bolnice, inače njegovim dobrim prijateljom i kolegom, da u 8.oo časova preuzme neki sanitetski materijal. Janko, naviknut na tačnost i preciznost, došao je u 7.30 časova, te je pred kancelarijom čekao do tačno zakazanog vremena. Cijenio je ljude i njihove radne obaveze, pa tako ni ovom prilikom nije htio da remeti direktorske obaveze svoga prijatelja. Tačno u 8.00 časova ušao je kod direktora u čijoj je kancelariji zatekao mnogo ljudi, posjedanih oko velikog stola za sastanke. Direktor mu je, na slobodno, saopštio da je u toku sjednica kolegija kojoj prisustvuju svi ljekari i zamolio ga da i on sjedne i prisustvuje sjednici. Janko je to energično odbio sa obrazloženjem da je „došao na rečenu“ i zahtjevom da mu se odmah isporuči ugovoreni materijal. Da bi ga odobrovoljio, jedan od prisutnih kolega reče:
„Sjedi Janko, ja se tebe sjećam iz studentskih dana.“
Janko, odbijajući da sjedne, podiže desnu ruku, uperi kažiprst u kolegu i upita:
„Po čemu se ti mene sjećaš?“
„Po vunenom džemperu koji si nosio dok si studirao“, odgovori mu kolega.
„Po plavim gaćama, podvrnutim na bijelu stranu“, dodade drugi.
„ Da, lutori jedni, nasmija se Janko, po tome se vi mene sjećate. A ne sjećate me se što sam prije roka položio anatomiju, dok ste je vi još godinama natucali. Ne sjećate me se što sam čistio godinu za godinom i preko ljeta se kupao u Trebišnjici i brčkao se u moru, dok ste se vi znojili bubajući zaostale ispite. Ne sjećate me se po tome što sam ja diplomirao i specijalizirao dok ste se vi još godinama po Sarajevu vucarali i podmićivali profesore da vam daju šesticu. Po tome me se ne sjećate, a sjećate me se po suknenom džemperu i mavenijem gaćama.

vuneni-dzemper

Što se tiče džempera : to je meni moja dobra majka isplela, koja nikada nije bila u Sarajevu, ali je čula da je Sarajevo hladno. Oplela ga je svome sinu, kako je znala i umjela, da joj se ne bi prehladio. Možda kroj nije bio najbolji i možda se nije uklapao u tadašnju modu, a i predivo je bilo oštro i grubo, ali sam ga ja sa ponosom nosio.Zato što je moja majka, lično svojim rukama, na kojima me je odnjihala i sa kojima me je prihvatila kada sam došao na ovaj svijet, ošišala ovce, oprala vunu u nekoliko voda, da bude što bjelja, na leđima je odnijela u češljaru, platila češljanje i od svoje crkavice, kojom je namjeravala da kupi kiflu, ali je toga dana nije kupovala, već je gladna podmitila češljara da vunu dva puta prečešlja, da bi bila što mekša, isprela pređu i oplela mi džemper.

A, što se tiče mavenije gaća: to vam je, gospodo, blu džins, ako niste znali.

Moj stric Lako iz Amerike, koji je bio visok dva i deset, a ja sto devedeset šest, mislio je da sam ja viši od njega, pa mi je poslao gaće prema sebe. Moja majka je bila dobra, kao i sve majke, ali je bila loša krojačica pa mi je, prilikom potkraćivanja, umjesto na unutrašnju prevrnula nogavice na vanjsku stranu. Ja sam znao da to ne ide tako, ali nijesam htio da uvrijedim i ražalostim majku. Nosio sam ih tako podvrnute jer je to moja majka tako podvrnula.
O tome toliko. I, zapamtite: ljudi se pamte po drugim stvarima, a ne pamte se po usranim gaćetinama.“

Negdje pred kraj rata, kada je bilo svega ponestalo, a u vrijeme one čuvene blokade na Drini i sankcija od strane Srbije, u svom žutom golfu sa dubrovačkim tablicama pođe Janko da traži pomoć u lijekovima od braće Srba u Vojvodini. Negdje kod Rume „zaleti“ se policijska patrola za njim. Oni uključili rotacije i sirene i za njim „gaze“, a on načepio gas i neće da stane. Zna da ga jure zbog tablica, traži proširenje da na miru, s policijom, raspravi tu stvar.

On ni po koju cijenu nije htio da skine tablice sa dubrovačkim oznakama. To mu je bila još jedina preostala stvar koja ga je vezala za voljeni grad u kome je proveo najbolje dane svoga života. Predosjećao je da se više nikada neće vratiti u Dubrovnik ni u svoju, voljenu i sa ogromnom ljubavi, građenu kuću u Cavtatu u koju je uzidao kamen iz Miruša i ljepotu Zavođa. U tom komadiću lima, na kome su bila ispisana početna slova voljenog grada, sabrao se i prikupio sav njegov život. To je bila kruna koju je on branio po cijenu života.Od vlasti Republike Srpske iskamčio je neke papire koji su mu važili na teritoriji Republike i sa kojima je mogao voziti automobil bez mijenjanja tablica.

Na prvom proširenju stao je „desno“. Dok su mu zajapureni policajci zaprečavali put, mirno je izašao iz automobila i podrugljivo se obratio prvom.

„Šta je, jado i kukavico? Što si za mnom naždio? Misliš da si uvatio ustašu, ođe pred Beogradom. Evo, jes, taman ustaša prešao sve srpske zemlje, rovove i položaje i došao ođe tebi, da ga ti uvatiš i da se na njemu proslaviš. Da ti spasiš Beograd, ko da niko drugi nema da brani i spašava Beograd osim tebe?“
Zbunjeni plicajac oštro odsiječe:
„Molim vas, dajte mi Vaša dokumenta!“
Janko mu pruži gomilu papira u kojoj se i on sam teško snalazio. Posle kraćeg vijećanja i pregledanja papira, vođa policijske patrole naredi mu: „Pođite sa nama u stanicu, ovi vam papiri ne važe.“
„Kako, kuko, ne važe, začudi se Janko, ja s njima svuda vozim i oni važe u mojoj državi.“
„Mene tvoja država ne interesuje!“ oštro odbrusi policajac.
„Eee, to meni i jes kuku, što tebe moja država ne interesuje!“ zavapi Janko.

Doktor je imao moć i, samo njemu svojstven, stil da se izvuče iz svake situacije, pa ma koliko ona teška bila. Tako se i ovom prilikom izvukao, otišao u Novi Sad, prikupio nešto lijekova i vratio se na granični prelaz Rača. Na Rači srbijanski carinik strogo kontroliše sve putnike i autompbile i dobro pazi da mu ne bi što promaklo i prešlo u Republiku Srpsku. Nedaleko od njega, u debelom hladu, na stolici se ljuljuška tamnoputi posmatrač, koji je došao iz daleke Amerika da kontroliše rad srbijanskog carinika. Žvaće žvaku i drijemajući razmišlja koliko će zaraditi novca u ovoj misiji na međusrpskoj granici. Janko moli carinika, brata Srbina, da ga pusti da prođe sa prikupljenim lijekovima. Brat Srbin ni da čuje. Ne može. Ne može. I ne može! Ne smije od posmatrača.

Kada je Janko vidio da je carinik stvarno zapeo i da mu neće dati da preveze lijekove, obratio se poluusnulom posmatraču, na čistom engleskom jeziku:
„Veliki gospodine, moji sunarodnici u Vojvodini prikupili su određenu količinu neophodnih lijekova za moj narod u Hercegovini, pa Vas molim da mi dozvolite da ih prevezem preko granice“.

Posmatrač tromo klimnuo glavom, bez želje i namjere da ustaje, i mrzovoljno reče:
„ OK.“
„Hvala vam veliki gospodine.“ opet se na engleskom zahvalio posmatraču. „A ti, govno usrano, na srpskom se obrati cariniku, uvuci mu se u guzicu, jebo te on!“
Sjede u golfa i ode preko granice.

golf

Janko je mrzio kukavice, izdajnike, špijune, poltrone i liziguze, a prezirao je i vrlo često, samo na njemu svojstven način, ismijavao krutu birokratiju i birokratske navike.
Prilikom jednog odlasaka u Beograd sa sobom je poveo i jednog bivšeg ranjenika koji je trebao da izvrši neke kontrolne preglede. Na kliniku su stigli u popodnevnim časovima, u vrijeme kada se na kliniku ne primaju pacijenti te vrste. Portir im je lijepo objasnio da dođu sjutra. Doktor, koji je po svemu ličio na hercegovačkog seljaka, nije odustajao, već je uporno tražio da u portirnicu dođe dežurni ljekar. Na poziv portira, dežurni ljekar je uputio jednu od medicinskih sestara, koja im je oštro odbrusila:
„Seljačine nevaspitane, dođite sjutra!“ zalupila je vrata i vratila se na odelenje.

No, doktor Janko nije odustajao, već je i dalje, uporno, tražio dežurnog ljekara, sa prijetnjom da će se raspremiti i da će konačiti u portirnici. U neko doba pred njim se pojavila glavna medicinska sestra koja je, sva ljuta i zajapurena, povikala:
„Ko ste vi?!“
Doktor je munjevito ustao, zauzeo stav mirno, vojnički pozdravio i raportirao:
„Ja, redov Janko Komnenić iz sela Miruša, opština Zavođe, srez Bilećki, zemlja Hercegovina, država Republika Srpska, po naređenju vodnika Đogića, doveo sam ranjenika na kontrolni pregled!“

Sestra, misleći da se stvarno radi o nekom glupavom i nedokazanom, hercegovačkom seljaku, pozvala je dežurnog ljekara da on raščisti stvar.
Mlad i nevješt, dežurni ljekar, ljut zbog takvog ponašanja pridošlica, oštro je zahtijevao da s mjesta napuste kliniku. Inače, u protivnom, pozvaće bolničko obezbeđenje, koje će ih silom izbaciti. Janko se podiže sa stolice, u svom maniru, visoko podiže desnu ruku, uperi kažiprst u mladog kolegu i podviknu mu:
„Koga ćeš ti izbacit, jado i kukavice!? Janka Komnenića još niko, ni odakle nije izbacio, pa nećeš ni ti! I da znaš, neću ti odavde izać dok lično ne dođe, ođe pred moje noge, načelnik klinike!“

Zbunjenom bolničkom osoblju saopštio je tačno ime i prezime, ime oca i adresu stanovanja načelnika klinike. Dežurni ljekar, iznenađen ovakvim stavom, uputio je hitan poziv svom načelniku.
Po dolasku, na hitan poziv, načelnik se slatko nasmijao, izljubio se sa doktorom Jankom i predstavio ga mladim kolegama:
„Drage kolege, ovo je čuveni ljekar i moj veliki prijatelj Janko Komnenić. Istjerali su ga iz sela, jer su mu selo potopili, ali selo iz njega nikada neće istjerati.“

Takav je bio doktor Janko. Iznad svega je volio Hercegovinu, njen duh, njenu hrabrost, njenu skromnost i njen ponos. U njemu je bila sazidana, tvrdim kresom kamenom, i kroz njega prožigana sva Hercegovina. Donja i gornja, humine i rudine, gunjaši i smokvari, planištari i umnjaci, ćurlini i latini, brđani i poljaci. Sve ih je volio i danonoćno se za njih žrtvovao. Za Hercegovinu je uložio sve svoje znanje i umijeće i svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Na biranju između Njujorka i Kalinovika izabrao je Kalinovik.

kalinovik

„ Slični su ovo gradovi, govorio je doktor, s tim što je Kalinovik čuveniji jer ima dva „K“ u svom imenu, jedno sprijeda a drugo odpozadi, a Njujork samo jedno, odpozadi.“

Mislimo da bi lijepo bilo da mu opština Kalinovik podigne jednu skromnu bistu ili, u najmanju ruku, da jednoj uluci da njegovo ime, u znak zahvalnosti za sve što je učinio u otadžbinskom ratu. Takođe, i opština Bileća bi mu se mogla odužiti jednom ulicom. Ima za šta, jer malo je ko tako volio i cijenio i na svakom mjestu i u svakoj prilici isticao svoje bilećko porijeklo. Iako, sigurno znamo, da to pokojni doktor, u svojoj skromnosti, nikada ne bi dozvolio.

Danas znamo da su mnogi „rodoljubi“ basnoslovno naplatili konje krepalčine i prije rata razdrndane tamiće. A isto tako znamo da su mnogi drugi, među kojima je i Janko, za otadžbinu založili sve što su imali. Doktor je bio ubijeđen da je otadžbina svetinja i da se za nju mora sve dati, bez pogovora i bez nadoknade.

I kao što je sam rekao: „ Ne pamte se ljudi po usranim gaćetinama.“

Mi pamtimo doktora Janka i sjećamo ga se po njegovim velikim i humanim djelima, iako živimo u vremenima gdje se o pojedinim gaćetinama pjevaju i pišu hvalospjevi, a njihovi se nosioci, Bože mi oprosti, nazivaju zvijezdama.

Sjećaju se, sa dužnim poštovanjem,
Boro Grahovac i Dragan Govedarica.



PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo



O autoru
  1. Hercegovac Reply

    Veliko hvala na tekstu.
    Odrastao sam uz njega i imao bi još hiljade anegdota da ispričam o ovom velikom covjeku..
    Slava mu!

  2. Goran Komnenić Reply

    Janko Dušanov Komnenić ponos svih Komnenića.

    Hvala na prelepom tekstu.

    Srdačan pozdrav,
    Goran Dragutinov Komnenić

  3. Goran Komnenić Reply

    Janko Dušanov Komnenić ponos svih Komnenića.

    Hvala na prelepom tekstu.

    Srdačan pozdrav,
    Goran Dragutinov Komnenić

  4. Gojko Milenkov Komnenic Reply

    Malo je reci dobar covjek i doktor.. Bio je pravi bratstvenik..
    Bas ponos svih Komnenica!

  5. Sladoje Velimir Reply

    Kalinovik treba da Domu zdravlja da ime dr Janka. Prije ni posle boljeg nisu imali. Velokom patrioti i jos vecem strucnjaku neka je Slava.

  6. Danga Reply

    Legendu dr Janka Komnenića sam imao čast upoznati u kući Draga Dangubića veterinara u Bileći.Za Kalinovnik neznam ali Bileća bi pod hitno trebala jednu ulicu nazvati po doktoru Janku.

  7. Tomo Reply

    Tomo
    Imao sam čast Dr. Janka upoznati u Dubrovniku još sedamdesetih godina. Velikog čoveka, pre svega humanistu, poštenjačinu, običnog narodnog čoveka, ali kad bi osetio nepravdu ili uvijanje pojedinih ljudi bio je oštar, ne kompromisan borac za pravičnost. Druženje sa njim je bilo nezaboravno puno humora, satire, prepričavao nam je svoje događaje iz Miruša, sa fakulteta, iz rada u Dubrovniku pa u Cavtatu. Nije bilo sela u Konavlima gde nije sa svojim vozilom otišao kad su od njega tražili pomoć da pomogne obolelim. Konavljani su ga cenili i poštovali i isticali da imaju pravog prijatelja hercegovca.
    Nimalo se nisam iznenadio kad smo se sreli u Fojnici 1995 tražio je od vojnih vlasti da bude tamo gde nema lekara, nije bila bitna nedođija i lokacija iako je već tad bio narušenog zdravlja. Voleo je našu Republiku srpsku cenio je našu borbu za opstanak i u toj borbi dao svoj veliki doprinos. Teško se odužiti takvim ljudima, ali najmanje što se može učiniti i na neki način mu reći hvala je postavljena bista ili u svakom hercegovačkom gradiću jedna ulica sa njegovim imenom. Slava i hvala velikom čoveku i humanisti!

  8. Zoran komnenić Reply

    Janko je bio i ostao legenda nase posne i teške, nama najmilije Hercegovine. Laka mu crna zemlja.

  9. Rade Banjanin Reply

    Teško kući kad je selo kući! Svi mi koji smo poznavali doktora Janka, redova iz sela Miruša, imali smo čast da budemo privilegovani a posebno mi, koji smo mu bili saborci u najtežim vremenima ovog vijeka.Doktor, koštunjičav i vrijedan hercegovac, obučen u čojanu uniformu sa šinjelom opasan starim vojničkim opasačem i šajkačom na glavi,ne obrijan sa kratkom i prosijedom bradom, ličio je na ratnike iz ptvog svjetskog rata.Takav, ponosan na svoje đedove uvijek mi je govorio da mu je ponos i dika noiti odru od svojih predaka. Mi Srbi ako želimo srpsku tradiciju, moramo se vratiti svojim korjenima.Jednom bi dnevno prezalogajio, veli ima i onih koji nemaju ni jednom a meni je dovoljno da se održim. Rakijicu bi popio ako je dobra i jaka, i uvijek bi se znao našaliti, za koga je čuvana i koji sam ti od gosti po ljudstvu,jer kod domaćina moraju biti određene rakije za razne sorte ljudi.Zdravica mu je bila uvijek „Časno sjedosmo, pismo i jedosmo, s dobtijem glasom dođosmo a još boljijem pođosmo, svijetla glasa a čista obraza. Živleli ! To je moj mali mali doprinos i sjećanje na velikog i čestitog doktora, našeg Janka. Neka mu duša počiva u stanu Hristovom i carstvu nebeskom.Duša mu bivala i prepočivala, gdje srpske duše bivaju i prepočivaju, naših predaka Adama, Isaka i našeg pravednog cara Lazara i ostalih srpskih junaka.Bog da prosti našeg brata Janka, vječna mu pamjat, blaženi pokoj.Počivaj u miru ljudska veličino. S poštovanjem, Rade Banjanih.

  10. Anonimni Reply

    Vukašin Mandić Dr JANKA Komnenića sam upoznao odmah po njegovom dolasku u kalinovik Kalinovnik kako bi Janko govorio Kada je otišao iz Kalinovika za Mitrov dan sa mnom se u 4 sata ujutpo pozdravio i više nikada nije došao u Kalinovik Bili smo najbolji prijatelji za vrijeme njegovog vojevanja u Kalinoviku Znam sve o njemu i kada sam se spremao da ga obiđem na Fruškoj Gori nažalost došla je vijest da je Janko umro Proveli smo mnogo vre4mena zajedno zato bi dobro bilo ta tvorci ovog teksta o Janku ako nađu vremena da se vidimo da im ispričam razno raznih dogodovština i doživljaja sa Jankom Evo telefona Upišane kukavice kako bi me Janko zvao 065 970 503 pa da vam ispričam mnogo toga pozdrav

  11. Zeljko Elez Reply

    Janko je sve zvao „upišanim kukavicama“. Pisac ovo trksta može u Kalnoviku još mnogo da sazna o Janku. Mnogo istina i mnogo anegdota.

  12. velimir sladoje Reply

    Pa kako se javise moji Kalinovcani da ima mnogo prica i anegdota iz ratnog vihora dok je dr Janko i ratovao i lijecio narod, smatram da bi lijepo bilo da nadju neko publicistu koji bi to sve pretvorio u knjigu.Ima Kalinovik ljudi tog potecijala da ozivi sjecanja na dr Janka.

  13. velimir sladoje Reply

    Ima Kalinovik ljude knjizevnog dara da napise knjigu o dr Janku, kad vec moji sugradjani rekose da ima dosta prica i anegdota iz vremena dok je dr Janko lijecio i ratovao u nasem kraju. Potrebena je smo volja a to bi bio mali dug prema velicini kakav je bio dr Janko.

Ostavite komentar