PRIČE IZ KAMENOG GNIJEZDA: Čuvaj se pumpe na Humu

PRIČE IZ KAMENOG GNIJEZDA: Čuvaj se pumpe na Humu

  • Obično s jeseni, Hercegovci su uvijek nekuda putovali. Išli su u vojsku, odlazili u daleke prekookeanske zemlje, išli u Vojvodinu da beru kukuruz, odlazili u kolonizaciju, išli na škole i fakultete, odlazili da traže posla i bolje zarade. Za putovanje koristili su razna prevozna sredstva – od bosih noga, kožnih opanaka do željeznice.

price iz kamenog gnijezda
Putovanja su se naročito intezivirala kada je tridesetih godina dvadesetog vijeka izgrađen krak željezničke pruge do Bileće. Prugom je saobraćao čuveni ćiro i, kako se govorili, nikoga nije ostavio. Svi su u njegovim garavim vagonima našli mjesto. Neko je sjedio, neko stajao, neko čučao, uglavnom svi su putovali. „Bolje se ciganjski vozit nego gospodski pješačit“, malo u šali a više u zbilji govorili su putnici u natrpanim vozovima.

Iz okolnih bilećkih sela i opština, još od ranih jutarnjih časova, silazio je narod na željezničku stanicu. Na peronima je vrvilo kao u košnici, bili su prepuni naroda i prtljaga. Jedni su putovali, a drugi su došli da ih isprate.

Pratioci su uglavnom bile majke i sestre, koje su donijele prtljag na leđima ili su ga dotjerale na konjima, koje će nakon polaska voza prazne vratiti kućama. Strepnja i neizvjesnost obuzima ih čitav dan. Plaše se hoće li voz stići na vrijeme? Hoće li moći pokupiti sav ovaj putujući svijet? Hoće li njihov putnik zakasniti na odredište? I stotine dugih pitanja motalo se po njihovim brižnim glavama.

Kada bi se sve utrpalo, uz neviđenu gužvu i nezapamćeno guranje, uz veliku viku putnika i njihovih pratilaca, uz galamu i sočne psovke konduktera i željezničkih radnika, otpravnik voza u uvijek čistoj i urednoj plavoj uniformi, sa crvenom kapom na glavi, sa pištaljkom u ustima i otpravničkom tablicom ispod lijeve miške, stao bi na sred perona u stavu mirno i izvjesno vrijeme pažljivo i značajno očima pregledao voz od lokomotive do zadnjeg vagona i obrnuto.

Čekajući da otpravnik podigne bijeli znak i pištaljkom da naređenje za polazak voza putnici su se naguravali na prozore prepunih vagona i mahali svojim najdražim koji su stajali na peronu. Pozdravljali su se sa zavičajem iz koga kreću u daleki svijet sa nadom da će se brzo vratiti. Obično se desi da to „brzo“ bude sporo i daleko, nekim duge godine, a nekim i čitav vijek. Dok lagano voz kreće i hvata ritam jedniličnog klaparanja na dugim i beskonačnim šinama sa perona pratioci koji jednom rukom mašu, a drugom brišu suze ili čvrsto drže usplašeno kljuse, dok suze same teku niz izborane obraze, glasno, da nadviču svu tu uzavrelu ne artikulisanu masu, upućuju poslednje upozorenje svom voljenom putniku koji odlazi u daleki i nepoznati svijet u kome ga vrebaju mnoge opasnosti i razna iskušenja:

-Čuvaj se pumpe na Humu!

Hum je mjesto, petnaestak kilometara udaljeno od Trebinja prema zapadu, koje je u vrijeme uskotračnih pruga bilo željezničko čvorište. Kroz tu malu varošicu prolazila je glavna pruga Trebinje-Čapljina sa koje se tu odvajao krak za Dubrovnik, a sa njega krak za Zeleniku. Na Humu su se odvajali vagoni i putnici presjedali. Uvijek je postojala opasnost da putnik ne sjedne u pravi vagon i da ga prikače na pogrešan voz koji ide u neželjenom pravcu. U stalnom strahu od pogrešnog puta putnici bi se već od Trebinja počeli raspitivati koji vagon ide za Dubrovnik, a koji za Čapljinu i Mostar. Po nagovoru raznih mangupa, kojih uvijek ima u svakom vozu, oni koji prvi put putuju na brzinu bi prebacivali prtljag iz jednog vagona u drugi i opet ga nazad vraćali, dok bi njihova mjesta na kojima su do tada udobno sjedili zauzimali neki drugi putnici. Kondukteri bi vikom i prijetnjama umirivali nervozne putnike, objašnjavajući im da će sve biti sređeno na Humu dok se bude lokomotiva punila vodom i dopunjavao depo ugljem.

hum

Iskusni putnici, čim bi stao voz na Humu odmah bi izlazili i na vrijeme hvatali mjesta po kafanama, slastičarnicama, buregdžinicama, pekarama, prodavnicama i raznim drugim dućanima ili bi posjedali po parkovskim klupama i na miru jeli od kuće ponesenu užinu i čekali da se razdvoje vagoni, napuni lokomotiva i voz ponovo krene.

Novi putnici, kojima je ovo bilo prvo putovanje, slabo su se ili skoro nikako snalazili u putnim običajima. To im je bilo prvo veće zaustavljanje voza u kome se može izaći iz vagona, protegnuti noge i više od pola sata odmoriti. Mnogi bi postali svjesni činjenice da je Hum zadnja stanica u njihovom zavičaju i da poslije ove stanice nastupaju tuđa mjesta, njima nepoznata, strana i daleka. Većini se ne ide dalje, najradije bi da se vrate svojim kućama i svojim selima u kojima nema pruga ni putovanja. Svjesni činjenice da se mora dalje, da bi savladali neki teški unutrašnji jed, neki su se peli na krovove vagona i dugo gledali niz, kao tetive prave i „zategnute“, željezničke šine kojima se ne vidi kraja ni početka. Da bi iskalili svoj bijes nasrtali su na kran vodene pumpe kojom je upravljala nevidljiva ruka i nanosila je na vodeni rezervoar lokomotive. Hvatali su se za njenu željeznu konstrukciju, drmusali sa njom desno-lijevo, kao da žele da je onemoguće da izvrši zadatu joj rabotu. U potsvijesti im je bila želja da tu voz ostane i da ne ide dalje, da prekinu putovanje i da se vrate kućama.

Mangupska ruka koja je upravljala pumpom, njima nevidljiva i nepoznata, poigravala bi se sa mladim, jakim i naivnim putnicima. U početku bi izgledalo kao da je jedan od krklija momaka zaustavio tu jaku željeznu gredu koja lagano, u polukružnom kretanju, nailazi iznad vagona, a onda bi upravitelj pumpe lagano navukao čekrk gdje bi snaga prelazila na stranu pumpe. Vidjevši da će pumpa pobijediti priskakali bi drugi momci u pomoć. Gurali su to nepoznato i prvi put viđeno čudo u suprotnom pravcu od namjere njegovog kretanja. Pumpa je, pružajući žilav otpor, sporo popuštala i vraćala se nazad dok bi na stranu gurača pristizali sve novi i novi momci, uz podršku, viku i oduševljenje mnogobrojnih putnika kojima je ovo rvanje došlo kao duševni odmor. Kada bi se nakupio dovoljan broj protivnika pumpe , toliko da ih više ne može stati na krov vagona, upravitelj pumpe dao bi joj jaku kontru čekrkom i u tom momentu pumpa bi poskočila, naglo učinila zaokret, sve ih pomela sa vagona i mirno nastavila kretanje u zadatom pravcu. Dok bi sa kraja krana iz široke cijevi kuljala voda u lokomotivu poraženi protivnici pumpe valjali su se po pružnom tucaniku, hvatali se za krsta, laktove i koljena, jaukali, kleli čas u kome su se porvali sa željeznom grdosijom i prijetili da će joj se osvetiti. Vraćajući kran pumpe na staro mjesto, kada bi naišao iza poraženih protivnika koji su još ivijek jaukali, valjali se po pijesku ili se teškom mukom uspravljali, upravitlj bi otvorio slavinu i na njih pustio veliki mlaz hladne vode, kao znak trijumfa i upozorenja da se sa novim i nepoznatim svijetom ne hvataju tako olako u koštac.

trebinje

Kao miševi mokri i od uboja modri putnici su se teškom mukom uvlačili u vagone i gorko žalili zbog prvog poraza. Svijet je pred njima, imaće vremena da se poprave.
O pumpi na Humu, kao o nekom opasnom i nesavladivom čudovištu, čulo se na daleko. Ukućani su strepili i molili Boga da njihovi najmiliji zdravo i bezbjedno prođu Hum, jer bi time, čini im se, prošli i savladali sve opasnosti ovoga svijeta.

Sa sljedećih većih željezničkih stajališta, obično su to bila Čapljina, Mostar ili Dubrovnik, putnici bi slali pisma ili dopisnice, žute „karte“, u kojima bi se javljali ukućanima i izvještavali ih o dugom i sporom putovanju. U mukloj tišini, napisano bi prvo u sebi čitao otac, dok bi zamišljeni djed, brižne sestre i uplakene majka i baka s nestrpljenjem čekali da im kaže šta je njihov voljeni napisao.

Nakon pročitanog otac bi značajno podigao glavu, kao nezainteresovano, preko ruke bi bacio pismo na sto i mirno, sa izvjesnom dozom olakšanja, rekao:
-Prošli su Hum.

Iz brižnih duša oteo bi se veliki uzdah olakšanja.
-Hvala Bogu kad se ga prošli, u glas bi izustila ženska čeljad.

Šta je dalje napisano mušku čeljad nije interesovalo, a ženska čeljad su ga svakodnevno čitala i ponovo vraćala u kredenac da stoji i da se vidi u „staklu“, dok ne dođe novo pismo koje bi zauzelo njegovo mjesto, dok bi se staro pažljivo zamotavalo u mirisnu svilenu maramu i ostavljalo u majčin ili sestrin đevojački sanduk.

Boro Grahovac / Slobodna Hercegovina

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar