POMEN VOJVODI ĐUJIĆU U BEOGRADU: Oj vojvodo, Dinara ti pati, srpstvo strada, slavi te i pamti!

POMEN VOJVODI ĐUJIĆU U BEOGRADU: Oj vojvodo, Dinara ti pati, srpstvo strada, slavi te i pamti!

„Srbi trebaju da se izliječe od dvije teške bolesti, a to su jugoslovenstvo i komunizam. 
Dok se od te dvije bolesti ne izliječimo nikada slobode vidjeti nećemo!“ –
Vojvoda Momčilo R. Đujić

Ove zavjetne riječi vojvode Momčila Đujića nikada nisu bile jasnije i gorče, a košmar duhovne gangrene srpske države i naroda neizvjesniji i bliži izdajničkom činu amputacije osvećene srijede iz bolnih njedara.
Lažni carevi i vojvode od Velike Srbije sada kroje i sokole Veliko Kosovo do Vranja, možda i do Niša, bolje je do Pazara jer opet ćemo morati na „razgraničenja zbog realnosti!“. Nakotila se guba, prepunila torinu i gumno. A desnica koja ju je trijebila osakaćena i prognana. Ponavlja se ono strašno stanje od prije stotinu godina, a kada je ruski car Nikolaj Drugi usamljeno vapio:
„Na sve strane izdaja, kukavičluk i laž!“.

Ali istinski, k`o žar vreli, rod srpski propasti neće jer ne može, ne daju mu slavni oci i Božiji sveci!
Dovoljno je zapjevati: „Oj vojvodo Dinara te zove, čekaju te srpske čete nove!“, pa je odmah lakše i jasnije kuda se može. Uskom Hristovom stazom na široko polje Kosovo! To je vascijela nauka i zavjet posljednjeg vojvode osvećene, okrunjene i osrbljene Srbije.

11. septembra navršiće se 19 godina od kada je u San Dijegu u Kaliforniji, u Gospodu usnio vožd pravoslavne Dalmacije i Tromeđe, vojvoda Momčilo Radivojev Đujić, komandant Dinarske četničke divizije, pod vrhovnom zapovješću generala Dragoljuba Mihailovića, načelnika Štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u Otadžbini.
U Beogradu je ovih dana boravio Vojvodin bratanac.
„Vojvoda Đujić je ćaćin brat od strica.“, tako mi je gospodin Đujić pojasnio njihovo srodništvo.

  • Gospodine Đujiću, hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme u otadžbini za ovaj razgovor. Možete li mi najprije nešto reći o porijeklu Vaše porodice i njenoj staroj postojbini?

– U našoj porodici postoji predanje da smo se nazvali po jednoj ženi, našoj pramajki, koja se zvala Đuja. Ostala je udovica sa sitnom djecom kada joj muž pogibe u ratu sa Turcima. Dakle, bilo je to ono vrijeme kada su Turci robili Hercegovinu, Bosnu i sve naše zemlje.
Majka Đuja je prebjegla iz Hercegovine preko Dinare i sa sobom dovela devetoro djece, od čega je bilo sedam sinova. Od tih sedam sinova potiču svi Đujići, a svi Đujići su iz Topolja kod Knina.

  • A Topolje, šta njega krasi osim Đujića?

– Topolje je najpoznatije po izvoru rijeke Krke i najljepšem slapu njene prve pritoke Krčića. To je Topoljski buk koji je visok 22 metra. Krčić izvire pod južnim padinama Dinare, a njegov tok iznosi 20km i ulijeva se u izvor rijeke Krke. To je jedinstven slučaj da je uvir jedne rijeke u izvoru druge. Inače Krka i Krčić nemaju iste vode, Krčić umije da presuši, a Krka nikada. U tom izvorišnom toku Krke ima dosta mekouste ili zlouste pastrmke.

  • Ko je rodio vojvodu Đujića? Kakav je bio mladi Momčilo tokom školovanja u Karlovačkoj bogosloviji?

– Radivoje i Ljubica Đujić su 27. februara 1907. godine dobili svog najstarijeg sina. Rodio se u porodičnoj kući u Topolju, a nadjenuli su mu srpsko junačko ime koje samo sobom naglašava snagu muževnosti, života i odvažnosti. Vojvoda je odrastao u zdravoj i ponositoj srpskoj pravoslavnoj porodici, nadahnut epskim duhom naše slavne i junačke prošlosti. Osim Momčila rodili su još dva sina, Gliša i Boška, te dvije kćeri Mariju i Iku.

Vojvoda je bio bistroumno dijete, riječito i logičnošću nadareno. I u osnovnoj školi i u Karlovačkoj bogosloviji bio je najbolji đak. U Sremskim Karlovcima se probudila njegova prva iskrena i plahovita ljubav, ona mladićka, najljepša. Zaljubio se u prelijepu, gospodsku kćer koja se Karlovcima šetala sa suncobranom od čipke. Zvala se Emilija. Nadahnut ljubavnim trepetom mladi Momčilo će u Sremskim Karlovcima tih dana objaviti svoju prvu zbirku poezije pod nazivom „Emilijade“. Pjesme su od kritike ocjenjene kao vrlo uspješne, a publika ih je sa pohvalom prihvatila. Jasno je da su to bili prvi mladićki osjeti probuđeni nježnošću lijepe Emilije dok se šetala korzoom ispred bogoslovije i Saborne crkve.

Poslije završene bogoslovije Vojvoda se vratio u Dalmaciju, oženio se i dobio svešteničku službu u crkvi Svetog Jovana Krstitelja u Strmici.
Ono što je zanimljivo za njegovu ženidbu to je da je na prevaru odveo djevojku. Zavolio je Zorku Dobrijević, djevojku iz časne srpske porodice iz Kovačića kod Knina. Dobrijevići su bili porijeklom iz Grahova, a držali su gostionicu u Kovačiću. Otac je branio Zorki da se uda za mladog sveštenika.
Ipak djevojka mu se obećala i krijući od svojih pobjegla je sa Momčilom sa dogovorenog mjesta, a gdje je on po nju došao sa stricom Nikom. Prije svadbe Zorki je svekar Radivoje poklonio najbogatije žensko dalmatinsko ruho sa ukrasima i zlatnim nakitom.

  • Potom je Vojvoda započeo svešteničku službu u Strmici. Kako ga je narod prihvatio?

– Narod se listom sabrao oko svog mladog i darovitog pastira, a on je pun volje i ljubavi narodu tumačio Hristovo jevanđelje, podučavao ih svakom napretku i korisnosti, te pokretao poslove opšte dobrobiti.
Vojvoda Đujić je još u Karlovačkoj bogosloviji izučio pčelarski zanat, a interesovao se za kalemarstvo i rad sa voćkama. Tako je o njemu stigao glas i do srpskog Dvora. Naime, u kraljevskoj porodici bilo je plućnih oboljenja, pa su ljekari kao najbolji lijek preporučili med od kadulje. Kralj Aleksandar je imao svoj pčelinjak, a s obzirom da je kadulja najprisutnija u dinarskim krajevima, interesovao se za sposobnog pčelara u našem Primorju. Jedan profesor Karlovačke bogoslovije kralju je preporučio sveštenika Đujića kao izvrsnog pčelara i iskrenog rodoljuba. I tako je kraljev pčelinjak stigao u Strmicu, a na svakoj košnici bila je srpska kruna i monogram Aleksandra Prvog Karađorđevića. Vojvoda se savjesno i uspješno brinuo o kraljevim pčelama, a med je iz Strmice putovao zapečaćenim vagonima preko Knina na Kraljevsku stanicu Topčider u Beogradu.
Poslije kraljeve pogibije u Marselju Dvor je pčelinjak prodao nekom Slovencu, a on je iz Strmice odvezao pčele sa zlatnom krunom iznad Aleksandrovog monograma.

  • Pogibija kralja Aleksandra Prvog upriličiće jedan značajan susret.

– Da, tako je to sudbina udesila kako samo ona umije. Tijelo ubijenog kralja Jugoslavije iz Francuske je doplovilo u Splitsku luku, a iz Splita je vozom nošeno preko Knina za Zagreb i dalje za Beograd. Voz sa crnim florom zaustavljao se u svim mjestima gdje se narod masovno opraštao od svoga kralja. U kraljevoj pratnji od Splita bio je i paroh strmički Đujić, a upravo u tom vozu on će se prvi put sresti sa generalom Mihailovićem. Vojvoda je ostavio zapis da je tom prilikom Draža na njega ostavio impresivan utisak vojničke odmjerenosti i časti.


Voz je zastao na Dalmatinskom Kosovu gdje su srpske mase oplakivale Karađorđevog praunuka.
Zbog bolesti Vojvoda nije mogao nastaviti put za Beograd; ostao mu je vječni žal što nije bio na sahrani kralja Jugoslavije.

  • Ubrzo počinje Aprilski rat, raspada se „trojedna Kraljevina“, kreće zatiranje i progon srpskog naroda. Bilo je već vrijeme da se rodi dalmatinski vožd.

– Sve što je ostalo izvan italijanske okupacione zone, a potpalo pod ustašku NDH nosilo je masovno stradanje i progon srpskog naroda. Iako je ustanak zvanično podignut 27. jula 1941. godine, narod se ranije organizovao na otpor. Predvođeni sveštenikom Đujićem Srbi Dalmacije pripremaju ustanak protiv ustaške NDH u dočiću (udolini) obraslom hrastovim lugom, u zaseoko Burum, u Topolju. Dinarska četnička divizija zvanično je formirana u Crnim Potocima u novembru 1941. godine. Ubrzo potom srpska zastava se vijorila na slobodnoj Dinari, a srpski narod je našao zaštitu od istrijebljenja i zločina. Procjenjeno je da je Dinarska četnička divizija tih godina spriječila ustaški genocid nad 500 000 Srba Dalmacije, Like i Bosanske Krajine.

  • Ostalo je zapamćeno komunističko čuđenje kako im je Vojvoda utekao iz obruča kod Knina, kako su govorili „iskliznuo je kao riba iz šaka“.

– To je bilo u decembru 1944. godine kada je Vojvoda naredio proboj prema savezničkim teritorijama. Bio je izuzetno mudar i intuitivan, a zahvaljujući tome vojsku je izvukao kroz tkz. Kravlju dragu (kanjon). Oni koji ga nisu poslušali i zaostali upali su u komunistički obruč. Inače, partizani su više puta spremali atentat na Vojvodu Đujića, a cijeli rat su srpski narod izlagali masovnim egzekucijama Nijemaca i ustaša. Bila im je važna samo „crvena propaganda“ i vlast po svaku cijenu. Sva njihova sila bila je najprije usmjerena na uništenje četničkih odreda, kao srpske samodržavne vojne sile. Vojvoda je odlično znao šta je to „crvena kuga“ i kad god je mogao narodu je savjetovao da se čuva srpa i čekića, pojašnjavajući da je „TITO“ skraćenica od – Treća Internacionalna Teroristička Organizacija.
U jednom noćnom okršaju sa partizanima Četvrte crnogorske proleterske brigade poginuo je Vojvodin brat Glišo. Dinarska četnička divizija pod komandom vojvode Momčila Đujića izvukla se preko rijeke Soče na slobodnu savezničku teritoriju sa 15 000 svojih ratnika, ne računajući njihove porodice i izbjegli narod. Vojska i narod najprije su se naselili u kampu Eboli kod Napulja, a poslije prelaze u Njemačku, odakle se najveći dio iseljava brodom u Sjedinjene Američke Države. Najbrojnija zajednica pripadnika Dinarske četničke divizije do danas živi u gradovima Šervil i Mervil u državi Indijani.

  • Reciti mi nešto o djeci Vojvode Đujića?

– Sa svojom ženom Zorkom Vojvoda je izrodio sina Sinišu i blizance Radivoja i Radojku. Siniša je bio oženjen ali nije imao poroda. Mlađi sin Radivoje je po obrazovanju arhitekta, a doktorirao je na srpskom srednjovijekovnom sakralnom graditeljstvu. On nije oženjen, a kćerka Radojka je udata sa Rusa Aleksandra Kinaha, inače potomka ruske carske emigracije koja je poslije Oktobarske okupacije Ruske carevine izbjegla u Srbiju. Aleksandar se rodio u Obrenovcu u Srbiji, a Radojku je upoznao u Americi. Oni imaju dvije kćeri. Vojvodin brat Boško ima sina Davida. Boško danas ima 97 godina i živi u Torensu kod Los Anđelesa.

  • Gdje je Vojvoda sahranjen i gdje se danas čuva njegova četnička uniforma i Ratnički barjak Dinarske četničke divizije?

– U Eskondidu na groblju danas počiva deset Đujića, među njima i vojvoda Momčilo Đujić. Na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji epitaf: „Gospode oprosti, pomiluj, spasi!“.
Četničku uniformu, oružje, šubaru i kokardu čuvao je Vojvodin sin Siniša, a Ratnički barjak Dinarske četničke divizije čuva se u srpskoj pravoslavnoj crkvi Svete Petke u San Markosu u Kaliforniji.

Zanimljivo je da u iseljeništvu Vojvoda nikada nije želio govoriti engleskim jezikom, a sve svoje govore i besjede kazivao je bez bilješki i teksta. Još dok je četovao pod Dinarom narod je išao na sabore samo da njega čuje, a žene i djevojke su stajale kraj put da ga pozdrave dok jaše na konju. Isto tako je bilo i u Americi, njegova pojavnost i duhovna sila vraćale su srpskome narodu snagu, ponos i vjeru u misiju.

  • U kakvom je stanju danas rodna kuća Vojvode Đujića u Topolju?

– Porodična kuća Vojvode Đujića spaljena je i uništena u zadnjem ratu, sve je to prilično zapustjelo. Ali u posjedu je naše porodice. Danas u Topolju živi jedna porodica Đujića, to je Milan Đujić sa ženom, dva sina Savom i Predragom i četvoro unučadi.
Ispred Vojvodine kuće još pravi hlad stara murva (dud) pod kojom je sjedila njegova majka Ljubica, blago opominjući nas djecu da se ne penjemo po granama i ne otresemo murve.

  • Šta su glavni zavjeti Vojvode Đujića srpskom narodu?

– Vojvoda je najprije zapovjedao srpsku slogu, jedinstvo i prevazilaženje svih sporenja u našoj velikoj težnji za srpsko oslobođenje. On je generala Nedića, Ljotićeve odrede i Dražine četnike smatrao istom vojskom srpskog naroda, a koja se borila sa istim ciljem protiv okupatora i unutrašnjeg vjerolomstva. Učio je da se obavezno moramo složiti i ujediniti i da nema podjela na Dalmatince, Hercegovce, Kosovce i Crnogorce, svi smo jedan i samo jedan srpski narod. Bio je protivnik crkvenog raskola i uvijek je bio za nedjeljivost od Pećkog oltara.

Kao drugo je zavjetovanje Srpske pravoslavne crkve da ne čini nikakve tkz. ekumenističke susrete i sporazume sa rimo-katolicima, a dok god rimski Papa sebe smatra Božijim namjesnikom na Petrovoj katedri, te sebe gnusno kiti oreolom nepogrešivosti u riječima i djelima.
Sa rimskom jeresi nema sretanja i razgovora!

Treći je zavjet srpskom narodu da bude trpeljiv i osvješćen, da poslije strašnog zatiranja, egzodusa i izdaje Srbin mora da pamti i čeka.
A dočekaćemo, naše vrijeme tek dolazi! Ponovo će Srbinovo biti od Temišvara do Skadra, od Skadra do Zadra!
Napredak, obrazovanje, sloga i strpljenje su Srbinova zadaća! A kad dođe sveti čas oslobođenje i ujedinjenje otačestva i roda!

✥✥✥

,,Oj Momčilo, sve ti zdravo bilo!
Momčila si starog nadmašio.
Tvoja slava i tvoje junaštvo,
Glasiće se dok bude gusala
I dok bude pjevačkijeh grla.“

Ovim stihovima Sveti Nikolaj Srpski odlikovao je vojvodu Momčila Đujića, a Republika Srpska ga je odlikovala Karađorđevom zvijezdom (Prvog reda) 1998. godine.

Parastos vojvodi Momčilu Đujiću u organizaciji Dinarske četničke divizije najavljen je za 16. septembar u 10.15č, u Vojničkoj crkvi (crkva Ružica) na Kalemegdanu, u Beogradu.

Goran Lučić

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar