Onima što plaču: Stamen i prkosan je moj zavičaj

Onima što plaču: Stamen i prkosan je moj zavičaj

  •  Ne nikoh na grijehu, a sa smijehom u grijeh žele da me utope. Dave me u živom blatu. Udaraju me u zenice, i spolja i iznutra. Nabacuju mi omču oko vrata. Traže mi neko oboljenje, zakrčenje sudova, maligni tumor… da bi mi preporučili eutanaziju. Kažu, bolje će mi biti bez mene. Pepeljasto-siva duga obavija moj kamen u temelju, duboko zariven. Ali ja se ne dam! Do smrti ─ ištem života.

SANJA

 

Ima dana koji mirišu na kišu. Naročito na Zadušnice kad Stojanke pohrle na groblja. Nisu to samo kozarske Stojanke. Planine, planine… Kol’ko vas je samo?! Koliko samo nesnimljenih filmova?! Koliko usnulih anđela. Koliko brda sličnih onome iz filma Anđeo sa gore Zaglavak?! Porodile su mene mnoge Stojanke u krvi svojih sinova. Sinova ─ bez sinova, ali uvijek tvojih predaka. Ponekad odsanjaj njihove snove. Pobijedi Sarajlino: kosti u prah, prah u ništo. Jer osim tebe nema ko drugi. Zvijezdu padalicu podigni sa zemlje, ako već nemaš snage popeti je na nebo. Ne dozvoli da ti svjetlost pod nogama trune.

I, ako te je strah praha kostiju, učini to zbog sunca Hercegovine koje se prelama na sniježnim pahuljama Jahorine. Zbog vazduha Zelengore da se ne bi tvoje zakržljalo plućno krilo gušilo u pjesmi Romanije. Jedi hljeb Posavine da te Sava ne bi nosila… kao neke tvoje ranije, već da bi uvijek mogao plivati i Drinom i Savom ka onoj strani odakle će, u onom času, svanuti zora.

Pitaj me čime sam te zadužila da bih ti išta tražila i ja ću ti reći: a čime ćeš ti svoje nerođeno dijete zadužiti?! Kakvo ćeš im sjeme u zemlju baciti?! Moje sjeme je nicalo. I klicalo slobodi. Dojila sam ga mlijekom ljubavi. Nemoj da se tvoje surutkom hrani.

Jazavcu se više ne sudi. Jazavac ti sada sudi. Vrati tri forinte onome od koga si ih uzeo, a onda otiđi u centar grada. Svrati ispred škole i uhvati za ruku Petra ili Đorđa, Jovanu ili Mariju… Pričaj im o piscu sa Zmijanja, i onome ispod Grmeča. Pokloni im sliku višegradske škole. Pokaži im klupu u kojoj je sjedio nobelovac. I kako je ispravljao „krivu Drinu“.

Kad zavjesa mraka pred tobom padne, ti i ja ponovo ćemo biti jedno. Tvoje kosti preplitaće se sa mojom zemljom, tvoje suze spiraće moje rijeke ponornice, tvoju djecu gledaću dok odrastaju. Ako misliš da za tebe u sadašnjosti i budućnosti mjesta nema, varaš se. Tako je mislila i Cvetajeva. Vrijeme joj je pogazilo riječ. Dah joj se sve više sluti. Ne daj da ti i ja izdahnemo zajedno. Ne pomišljaj. Tek nam je dvadeset.

Izvini ako me ne čuješ, moram ti šapatom govoriti. Ogluvljela sam pri svom rođenju od jecaja Stojankine djece. Tiho govorim jer mislim da me čuješ, pa nema potrebe da vičem. Tiho govorim jer nisi slijep. Mislim da će ti oči sve kazati. Tiho govorim iz saosjećanja prema onima koji zbog mene sada vječno ćute. Tiho govorim jer budna uvijek stražarim. Tiho govorim jer čekam tebe glasnog, stamenog i prkosnog koji će viknuti ako mi iskidaju glasne žice dok pojući tebi trepere. Tiho govorim jer se u smiraju predvečerja nadam. Tiho govorim dok u sebi ponavljam Dučićeve riječi: „Postoji jedno srpsko čudo koje uvek čini da isplivamo tamo gde drugi čekaju da vide kako se udavismo. Mi smo prvi narod na svetu, jer sve činimo da upropastimo zemlju, a nismo to uspeli…“

Tragom Kočićeve priče vrati zlonamjerniku tri forinte. One ne mogu da kupe zavičaj. A jazavaca će uvijek biti.

 

Ovaj rad Sanje Vuković, kolumnistkinje SH, osvojio je prvu nagradu na književnom konkursu koju je raspisalo Predstavništvo RS u Beogradu.

 

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
  1. Snoop Doggy Dogg Reply

    STAMEN JE ZAVICAJ, NEGO STA JE, DA NECE DA BUDE MLOHAV MOZDA???

Ostavite komentar