To jutro bilo je sve, samo ne obično.Ništa oblačnije nego ostala jutra rođena u malom mjestu, tik uz obalu Drine, ništa okupanije jutarnjom rosom nego ostala, a opet bilo je u tome jutru nešto riječima nedokučivo, što je tišinom gradilo zidove.Prva kuća do obale, svim mještanima bila je dobro poznata, ne samo po velikom hrastu što je brojao vijekove, već ko se god našao ispred te kuće znao bi da je to kuća oca Marka.Ali to jutro, iz te kuće, slučajni prolaznik mogao je čuti samo raspravu.Dobar sluhista rekao bi da čuje jedan stariji i jedan mlađi glas, i da oba glasa riječi puštaju bez ikakve pauze.Međutim, ko se toga časa zatekao u kući starog Mila, mogao je ovaj razgovor nazvati raznim imenima, samo raspravom ne.A mi Srbi smo čudan narod, mi i  običan razgovor zovemo raspravom, kad kažeš nekom na ulici dobar dan, bake iz komšiluka bi rekle, gledaj onih što se zorom raspravljaju.

„Ma čuješ li ti šta ja tebe pitam“-uzviknuo je, pomalo srdito, djed Rade.

„Ama djede, pobogu, subota je, subota, pitaš me po treći put“-uzjapureno će Nikola.

„Sine, bolje bi ti bilo da izvadiš te slušalice iz ušiju, možda bi čuo bolje.Vi današnje generacije samo znate metnuti to u uši, kako brate čujete kad to zatvara uho.Nego, ne skreći me sa teme, a vraže li vraže mali, nisam te ja pitao je li usbota ili ponedeljak, baš me briga, pitam te sine šta se desilo na današnji dan, znaš li,  a?

Nikoli je sve postalo kristalno jasno, sve ono što se trudio da u isto vrijeme i sačuva i zaboravi, stalo je u taj jedan dan, urezan crvenom bojom u stranice dnevnika ljegovog postojanja.Drhtavim glasom dječak je skupio snage da odgovori- ZNAM, i ni  riječi više nije izustio…Probajući da oraspoloži svog unuka jedinca, djed Rade ga je upitao šta su oni sve učili o Srbiji u školi.

„De, ti sinko, sokole djedov, reci sve što znaš“, usplahireno se otrgla rečenica, sa usta djeda Radeta od osamdeset pet ljeta.

Čineći čudne pokrete rukama, kao da pokušava da dođe do daha, da se vrati u sadašljost u kojoj mora oppstati, Nikola je izustio:

„Znaš djede, suludo bi bilo da ti sada pričam istorijske lekcije, po nekoliko strana duge.Ti bi zaspao na svojoj kožnoj fotelji, a ja bih osjećao grč vilice, dok pričam ono od čega od postanka bježim.Nisu to samo datumi, slučajni sklop godina,  to je moje blago i moje prokletstvo, sudbina gorka kojom sam hodio i prije nego što sam kročio na tlo živih.Neću ti sada reći šta ja znam o Srbiji, već šta Srbija treba da zna o meni.

Srbijo, moj otac je Marko, stradao iste godine kada sam i ja rođen, one 1999.raskrsnice olujnih vijekova.Rodio sam se te godine,posle učeen da volim cvijeća, u doba kada je kamenje nicalo.Sa proljećem, mogla se vidjeti tek poneka visibaba, isijala iz kamena kao samonikla.Oče naš sam učio sa tri godine, a već sa četiri sam ga znao cijelog napamet, i govorio ga pred svojim kumom na krsnoj slavi.Posle sam pošao u prvi razred, na učiteljičino pitanje imam li oca, nisam sageo glavu, rekao sam da nemam, ali isto tako ponosno sam rekao da imam dvije majke.Jednu onu što me je držala ispod srca devet mjeseci, a drugu Srbiju.Čitav me razred gledao čudno, iz njihovog osmjeha ja sam čitao neznanje o tome ko smo…A ja bar znam ko sam, i gdje mi je korijen.Džaba je drvetu krošnja, ako ne zna kud mu žila vodi.Takvo drvo može lako vjetar saviti, a mene nikad.Posle vremena otkazanih letova, jedan sam od onih što živi uprkos idealima tuđinske ruke.Onaj sam što se smije i pjeva, a najrađe bi da rida kad vidi zvono Valjevske gračanice potopljeno.Potoneš li Srbine, pepela tvoga ostati neće, ugasiš li svijeću u zofii praznih ideala istomošljenika, sveti plamen zasvijetliti neće, niti će se kukolj od žita odvojiti.Nisam odrastao na zapadnom stripu, vojvode Mišića govor bješe mi molitva i uzdanica:

„Kom sme taj može, ko ne zna za strah taj ide napred“.

Moji su preci rasli ispod ovog hrasta, u kamenom gnijezdu gdje i ja sada krake puštam.Ne, ne zavaravajte se ljudi, nisam ja heroj.Ispod srca nemam ordenje kao Milunka Savić.Nisi heroj ako ostaneš pod Suncem ovoga neba, ali si kukavica ako odeš, a ne priznaš odakle si potekao.Ja nosim ime pravoslavno, ispjevano od strane slijepog starca, nosim ime po najvećem Srbinu, Tesli.Živim u 21. bijeku, a olujni vjetrovi me vraćaju u prošli, da poljubim krst i crvenu ružu kraj groba da ostavim.Ali jođš jači vjetrovi nanose pitanje, šta će biti sutra, hoće li moji potomci znati ko su, i hoće li u njihovoj kući tamjan mirisati svake nedjelje?Sve što Srbija treba da zna o meni, saznaće iz svoje autobiografije, jer narod čini zemlju, narod je Srbija.I ja sam Srbija, ženski rod imena mi ne smeta, jer rodila me majka, žena, i ona me učila da volim cvijeće kad je kamenje nicalo.

Djed Rade pusti suzu radosnicu.Od sinovljeve smrti mrtav živi i jedino poznato osjećanje mu je tuga.Na ostala se nije smio usuditi, sve do toga dana.Nekad i početak znači kraj, kraj onoga što je tinjalo duboko u njemu.Jer toga dana je shvatio, ono što je njegov otac njemu govorio:“Djeca sine, djeca su Srbija“.

Aleksić Dajana / Slobodna Hercegovina