Običaji i vjerovanja u Hercegovini (14): Nema prave slave bez Božića!

Običaji i vjerovanja u Hercegovini (14): Nema prave slave bez Božića!

velibor

 

Praznici pred Božić

U treću nedjelju pred Božić slave se Djetinjci. Tog dana odrasli vežu za ruke ili noge svoju ili tuđu djecu, kaišem, gajtanom ili kanapom. Vezivanje simbolizuje čvrste porodične veze. U drugu nedjelju pred Božić pada praznik Materice. To je hrišćanski praznik majki i žena. Toga dana djeca vežu svoje majke, a one ih darivaju raznim poklonima. Poslednje nedjelje pred Božić praznuju se Oci ili Očevi. Toga dana, isto kao i na Materice, djeca vezuju svoje očeve, a ovi im se „driješe“ poklonima.
Tucindan se praznuje dva dana pred Božić. Na Tucindan, po narodnom vjerovanju, djecu ne valja tući, jer će cijele godine biti nevaljala i bolovaće od čireva.

Badnji dan i Božić

Važnost svetkovine i atmosfere božićne radosti na najljepši način je opjevao Njegoš u „Gorskom Vijencu“, kada Iguman Stefan pjeva:
„Nema dana bez očnoga vida
niti prave slave bez Božića!
Slavio sam Božić u Vitlejem
slavio ga u Atonsku Goru,
slavio ga u sveto Kijevo,
al’ je ova slava odvojila
sa prostotom i sa veselošću.“

Za hrišćane je Hristos – sunce pravde koje je zasijalo cijelim čovječanstvom. Prvi hrišćani nisu slavili Božić, nego samo Vaskrs. Božić je počeo da se slavi u Rimu, u 4. vijeku (u izvorima dokazana je 336. godina).
Badnji dan i Božić su praznici sa vjerovatno najviše običaja i oni su nerazdvojni jer se međusobno dopunjavaju narodnim shvatanjima i običajima.
Običaja je, kao i u svemu, veoma mnogo. Neki postupci i običaji koji u nekim krajevima postoje i u velikoj mjeri žive, negdje uopšte ne postoje, a negdje su sasvim drugačiji. U narednom dijelu, pored opšteg tumačenja, naveden je prikaz jednog hercegovačkog običaja.

badnjak
Običaji oko Badnjeg dana naslijeđeni su od predaka i u sebi imaju dosta paganskih obilježja. Badnji dan je pun rituala i simbolike, živopisnih radnji, a sve vezano za porodični kult.
Za badnjak se siječe grana hrasta, koji je kod Slovena oduvijek bio sveto drvo. Istoričari religije, filolozi i etnolozi smatraju da su Srbi naslijedili ovaj običaj iz svoje predhrišćanske religije. Oni tumače badnjak kao utjelovljenje duha rastinja i kao božanstvo koje umire spaljivanjem pa vaskrsava. Njegova vatra simbolizovala je svjetlost sunca, obezbjeđujući sunčevu životvornu snagu u narednoj godini. Sama riječ badnjak izvodi se od glagola „bdeti“, tj. biti budan, odnosno čuvati, pa je prema tome i Badnje veče vrijeme kada se bdije, a Badnja noć – noć bdenja. Loženje badnjaka je središnji element simbolike rađanja novog sunca, jer je i Badnji dan odmah poslije kratkodnevnice. Mladi hrast je spaljivanjem davan ognju radi nove godine, a pregršti varnica bacane u nebo su najavljivale mnogo roda i prinosa.
Po hrišćanskom učenju, badnjak simbolički predstavlja ono drvo, koje su pastiri donijeli i koje je pravedni Josif založio u hladnoj pećini kada se Hristos rodio. Unošenje badnjaka u kuću na Badnji dan simbolizuje ulazak Isusa u svaki dom.

badnji-danBadnjaci se sijeku najčešće na prvi Badnji dan. U zoru muškarci iz kuće (najčešće domaćin) odlaze u šumu po badnjak. Negdje je običaj da se prije sječenja drvetu nazove „dobro jutro“. U svakom slučaju, potrebno je da se domaćin okrene ka istoku, prekrsti se i sjekirom počne sjeći badnjak. Drvo se zasijeca sa istočne strane, kako bi na tu stranu posječeno palo. Po narodnom vjerovanju, badnjak se mora posjeći sa tri snažna udarca, a ako ga sjekira od tog ne presječe, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem. Vodi se računa da drvo prilikom pada padne direktno na zemlju. Badnjaci se nose na ramenu. Prislanjaju se sa strane ulaznih kućnih vrata i to dva sa desne strane, a jedan sa lijeve strane.
Na Badnje veče domaćin u kuću unosi dva badnjaka, koji su bili postavljeni pred ulaznim vratima (jedan sa lijeve i jedan sa desne strane).
Treći badnjak (koji je ostao sa desne strane ulaza) unosi se u kuću sedam dana poslije Božića, za Srpsku Novu godinu ili „Mali Božić“ (na taj dan se takođe pravi bogat ručak, kada je na trpezi po običaju desna plećka od božićne pečenice).
Kada domaćin unosi dva badnjaka u kuću, pri njegovom ulasku, ukućani ga posipaju žitom. Domaćin ulazi i govori: „Dobro veče i srećno vam Badnje veče!“
Nakon toga, domaćin upali svijeću koja je postavljena u svijećnjak. Sa jednog od badnjaka uzima se grančica, koja se na plamenu svijeće pregori (ne smije se lomiti ili kidati na plamenu, nego pustiti da sama se prekine) i kao takva se ostavlja ili zabada u posudu sa žitom – za polaznika. Ta posuda sa žitom je po krajevima ukrašena sa grančicama bršljana i hrastovine. Ukućani se pomole Bogu i okadi se tamjanom kuća. Upaljena svijeća gori do kraja, a najčešće je to dok traje zajednička večera ukućana.
U Hercegovini, u 19. vijeku, bio je običaj u porodicama sa velikim kućama da svoje badnjake natovare na tri ili četiri para volova, koje su zatim uvodili u kuću. Badnjake bi skinuli i stavili na ognjište, a volove izveli iz kuće kroz stražnja vrata.
Na badnji dan u kući se bršljanom i hrastovim grančicama okite ikone. Unese se slama, koja se ostavi negdje u kraj sobe.
Po crkvenom učenju, slama koja u kući stoji sva tri dana praznovanja, podsjeća na onu u kojoj je rođen Isus. Vjeruje se da sa njom u kuću dolaze mir i Božiji blagoslov.
Negdje se slama posipa po cijeloj kući. Domaćica u slamu stavlja bombone, orahe i slično, koje djeca traže i pijuču kao pilići.
Po pričama iz davnina, u Hercegovini je zabilježeno kako uoči Božića, čoban kada pred mrak dotjera stoku, ima zadatak da unese u kuću pripremljen svežanj slame. Kada ulazi u kuću, namjerno se oklizne, vreća mu pada sa ramena, a on počne da je valja po kući, da bi se slama istresla iz vreće. Ukućani ga pitaju: „Šta to valjaš?“ Čoban odgovara: „Valjam sir i kajmak!“ A ukućani kažu: „Valjaj, valjaj, valjao i dogodine.“

Na Božić treba ustati rano i biti radostan, jer će takva biti cijela godina. Nakon dolaska iz crkve, gdje treba da se ukućani pričeste nakon posta, slijedi:
Domaćin uzima svijeće (broj svijeća jednak je broju ukućana). Jednu po jednu pali i predaje svakom ukućaninu i poslednju ostavlja za sebe. Slijedi molitva ukućana. Domaćin kreće od najstarijeg ka najmlađem ukućaninu, uzima svijeću i mirboži se sa njim (Mir Božiji – Hristos se rodi – Vaistinu se rodi). Mirboženje je ritualno pozdravljanje na način da se tri puta ljubi obraz uz obraz izgovarajući naprijed navedene riječi. Prvo se domaćin mirboži sa svim ukućanima, onda to ostali ukućani rade između sebe.
U seoskim krajevima se negdje uvodila i okićena ovca u kuću sa kojom se mirbože ukućani (iako rijedak, običaj je i danas prisutan i zabilježen je u Dabru).
Poslije mirboženja ukućana, svijeće se predaju domaćinu kuće, koji ih slaže u snopić (svežu sa srpskom trobojkom da se ne rastavljaju) i one gore zabodene u posudu sa žitom (pšenicom) kojom se zasipa polaznik. Svijeće gore do pola, a ostatak se upali u jutro Srpske Nove godine (Malog Božića).
Ukućani, nakon posta, mrse se obično sirom ili cicvarom. U dabarskom kraju to se čini sa ćešketom (na nekoliko dana prije Božića stupa se žito – ječam ili pšenica, koje se na Badnji dan miješa sa kokošijim mesom i kao takvo služi). Za Božić se priprema bogat doručak, koji se zove „ručak“, na kojem su na trpezi pečenica, cicvara i mnoge druge đakonije. Kad se ručak završi, ništa se ne diže sa stola cijeli dan (u prošlosti i po tri dana). Kuća se, takođe, ne čisti tri dana.
Poslije unošenja badnjaka gosti se ne primaju u kuću, a prvi na Božićno jutro ulazi polaznik (položajnik). To je isključivo muška osoba. Polaznik je čovjek koji na Božić, kao i za cijelu narednu godinu donosi sreću u kuću.
gr-trpezaPolaznik se u kuću prikrada, odnosno na prepad ulazi. Stupa u kuću desnom nogom i pozdravlja ukućane: „Hristos se rodi i srećan vam Božić“, na što oni odgovaraju: „Vaistinu se rodi“. Najčešće ga pri dolasku sačekuju djeca. Međusobno se posipaju žitom (pšenicom).
Polaznik prilazi ognjištu, uzima žarač, pa udara po raspaljenom badnjaku (u urbanoj sredini prilazi posudi sa svijećama i pregorenom grančicom badnjaka, uzima pregorene badnjake) i govori: „Koliko varnica, toliko sreće u ovoj kući. Koliko varnica, toliko novaca. Koliko varnica, toliko zdravlja i veselja. Koliko varnica toliko u toru ovaca… Amin, Bože daj!“ (ili, „Koliko zrna žita toliko zdravlja, sreće, napretka, para, muških glava …“).
Riječi mogu biti i drugačije, ali smisao je u osnovi uvijek isti, da se prizove sreća i napredak.
Polaznik ostavlja dar (jabuku i novac) i tek onda se pozdravlja odnosno mirboži sa ukućanima po redu, pa sjeda za trpezu.
Za polaznika se namjenjuje plećka ili trtica (dio do repa jagnjeta – božićke). Polaznik skida meso sa pleća i gleda šta „piše“ na njemu za narednu godinu. (Gledanje u plećku vrši se i o krsnoj slavi, kada to radi kum ili neki drugi najstariji i najpoštovaniji gost). Po plećki se predviđa kakva će biti nastupajuća godina, da li će biti rata, da li će neko u kući umrijeti, da li će biti štete u stoci, i td.
(napomena: običaj gledanja u pleće nije opravdan, a navodi se jer je u prošlosti ovaj običaj bio neizostavan, a zadržao se i dan-danas).

BOŽIĆNA-ČESNICA
Za Božić domaćica mijesi česnicu u koju se stavlja metalni novčić. To je pogača bez kvasca, sa bijelim brašnom i vodom. Blagodet je za onoga ko za ručkom prilikom lomljenja česnice pronađe novac. Onaj ko dobije dio česnice u kojoj je novčić, po narodnom vjerovanju, biće srećan cijele te godine. Domaćin prvo odlomi sebi parče, a zatim, po starini, ostalim članovima porodice.
Nekada je česnicu mijesio sam domaćin. To je zapazio i Vuk Karadžić, koji kaže: „Česnicu treba da umjesi domaćin na Božić ujutru od šenična brašna kao pogaču“.
Kao primjer iz srpske obredne prakse navodi se običaj u Hercegovini, koji je, takođe, opisao Vuk Karadžić u „Srpskom rječniku“ iz 1818. godine u odrednici: „Milati se“. Navodim Vukov opis:
„Pripovijedaju da se u Hercegovini milaju na Božić s česnicom, t.j. uzmu dvojica česnicu, pa je okreću među sobom i pita jedan drugoga: „Milam li se“ (t.j. pomila li se iza česnice)? Onaj mu odgovori: „Milaš malo“. A onaj prvi onda reče: „Sad malo, a do godine ni malo“ (t.j. da rodi žito dobro, i da tako velika bude česnica da se ni malo ne pomila iza nje)“.

Pečenica (božićka, veselica, pecivica) je u krajevima Hercegovine prvenstveno jagnje, a može biti i prase. Pečenica je neizostavna za praznik, jer se sa njome, u stvari, izražava radost zbog rađanja Bogomladenca Hrista.
Pečenica se obavezno odvoji (namjeni) mjesec ili dva prije Božića i hrani boljom hranom (mekinjama i kukuruzom).
Običaj je da se prvi dan Božića isključivo provede u svojoj kući, u krugu porodice, te da se svi važniji poslovi započnu. Drugi dan je namijenjen da slavi skupa čitavo selo.
U toku dana, na Božić, treba od svakog posla započeti pomalo, jer vjeruje se da što se čini toga dana činiće se tokom čitave godine. Badnji dan i Božić se dočekuju bez dugova. Uvrede i pričinjene štete se praštaju i posvađani mire. Veliki je grijeh odbiti pomirenje.
Po vremenu se kaže: ako je Badnje veče oblačno biće rodna godina, a ako je Božić vedar – biće dobra ljetina.

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo

Ostavite komentar




* Zakon o javnom informisanju – član 38: Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo.

Mišljenja iznijeta u komentarima privatno su mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Slobodna Hercegovina