Običaji i vjerovanja u Hercegovini (13): Krsne slave

Običaji i vjerovanja u Hercegovini (13): Krsne slave

  • U prošlosti vjerski praznici su se pratili bez kalendara. Dovoljno je bilo da se sazna za neki od praznika, pa da se krug započne i nastavi. Krug praznika počinjao bi Crkvenom Novom godinom (1. septembra).

velibor

 

Usmeni kalendar (počev od toga – prvog dana) je izgledao:

– Mala Gospojina je osmog dana po prvom danu,
– Aćimovdan je sutra dan po Maloj Gospojini,
– Krstovdan je šesti dan po Maloj Gospojini,
– Miholjdan je petnaestog dana po Krstovdanu, itd.
Dane svetaca i nedjelja narod je praznovao, nisu radili, te dane su posvećivali molitvi u kući ili u crkvi. Ukućani su okupani, sređeni i odjeveni u svoju najbolju odjeću dočekivali te dane.

KRSNA SLAVA

Prelazeći u hrišćanstvo, u dan koji se porodica krstila, uzimala je sveca toga dana za svoga zaštitnika. Taj svetitelj je slavljen kao čuvar i domaći zaštitnik. Samo Srbi, koji su od 13 vijeka neprekidno pod odlučujućim duhovnim uticajem svetosavske Crkve, danas imaju krsnu slavu. Proslavljanje krsnog imena, kod naših predaka postalo je jedan od najglavnijih izraza njihove pravoslavne vjere. I pored brojnih nedaća u vremenima življenja (ratova, siromaštva, žalosti, antivjerske propagande, …) ljudi su sačuvali svoju vjeru i tradiciju uz pomoć proslavljanja krsnog imena. Svoje svetitelje oni su poštovali i slavili, bez obzira u kakvim se teškim prilikama nalazili.
Slava se nasljeđuje po muškoj liniji, s koljena na koljeno. Ipak, slavu su neki rodovi ili pojedinci mijenjali u nekoj velikoj nevolji. Razlozi promjenama slave su bili uglavnom zametanje traga, spasavanje života izbjegličkih porodica, rijetkost slave, stradanje gostiju, po zavjetu i slično.
Po opisu Luke Grđića Bjelokosića „cijelu se godinu dana stara domaćin kako će proslaviti krsno ime a da se ne zastidi od zvanica. Na nekoliko je dana pred krsno ime sva kuća u poslu: od muške čeljadi jedni idu u drva, jedni u mlin, a koji je najvještiji – ako ne sam domaćin – u „piće“, dok ženskadija nastoji da blagovremeno namjesi i ispeče potrebne količine hljebova, pita i kolača.“
Slava je u prošlosti nesumnjivo svetkovana više dana, pa čak i čitavu sedmicu. Čak postoje i predanja da se slavilo onoliko dana koliko su to dozvoljavale domaćinove mogućnosti. Vuk Karadžić je, po tom pitanju, zapisao da je slava gotova onda kada domaćin iznese prazne mješine za vino kao dokaz da više u kući nema pića, poslije čega se gosti, pozdravljaju sa domaćinom i razilaze. U dosta slučajeva krsna slava se slavila tri dana. U svakom slučaju, jedan od razloga je bio što su mnogi dolazili iz drugih sela, a putovanja su uglavnom bila pješačenjem.
Slava je kalendarski tačno utvrđena svetkovina. U zavisnosti u koji dan pada, slava može biti mrsna ili posna. Slava je posna ako dan slave pada u srijedu ili petak, ili u bilo koji od četiri posta u godini, a mrsna ne sve druge dane u nedjelji. Mnoge porodice Hercegovine imaju pored slave i preslavu. U samom načinu priprema i izvođenja cjelokupnog ceremonijala nema većih razlika.

Sveti_Jovan
Na nekoliko dana prije ili na dan uoči slave, sveštenik dolazi u kuću svečara (slavljenika) i osveti vodicu i posveti dom. Ukoliko sveštenik ne izvrši obred na dan slave u kući svečara, onda se u crkvu donosi krsni hljeb (slavski kolač), koljivo (slavsko žito) i svijeća. Tako se vrši molitva Bogu da primi prinesenu žrtvu u spomen Svetitelja koji se slavi.
Pred ikonom Sveca kojeg dom slavi, presijeca se krsni hljeb. Krsni hljeb (kolač) se ukrašava. Pored raznih simbola obavezno se od tijesta na površini isplete krst.
U lomljenju ili sječenju kolača, uglavnom, učestvuju dva muškarca. Po hercegovačkim selima je kolač lomljen preko koljena. Polovina kolača se usitni tako da svako od prisutnih dobije po komad. Druga polovina se u tom momentu odlaže, pa se kaže da taj dio „ide popadiji“.
Kolač je lomljen i preko glave. Kada se blagoslovi kolač, domaćin ga je stavljao sebi na glavu i držeći ga objema rukama vukao naniže da raspukne po polovini, ali da se polovine ne razdvoje. Onda bi se kolač po pukotini prelijevao vinom u znaku krsta.
Domaćin prvi uzima bardak napunjen sa vinom, nazdravlja prisutnima: „Zdravi ste u lijepu slavu Božiju“. Otpije tri gutljaja vina i bardak dodaje najbližem do sebe. Bardak ide od ruke do ruke i svi otpiju tri gutljaja vina i nazdrave „U slavu Božiju“. Poneko od gostiju izgovori neku od zdravica. Zdravice su izuzetno cijenjene. Nema sela ni zaseoka u kome nema neko ko ne zna nazdravljati, jer to je izraz tradicije, koja se prenosi sa pokoljenja na pokoljenje.
Svijeća se nalazi u svijećnjaku i ona gori čitav dan. Domaćin ne sjeda iz poštovanja prema svetitelju i on stoji kao da je u crkvi na molitvi. To se zove „dvorenje slave“. Ukoliko je domaćin u starijim godinama, po njegovom dopuštenju slavu dvori neko od mlađih muškaraca iz kuće – sin ili unuk. Slavskom svijećom izražava se svečanost praznika i radost domaćih. Ona je simbol svjetlosti Božije i svjetlosti života. Običaj je da onaj koji upali svijeću treba da je uveče i ugasi vinom (komadićem hljeba umočenim u crno vino).
Nekada je u nekim hercegovačkim selima bio običaj da se trokraka slavska svijeća privošti na volujski jaram i postavi pred ikonu.
Porodice koje idu o slavama jedni kod drugih zovu se slavištacima. Na slavu se ne poziva, osim prvi put, jer se to, poslije, smatra obavezom. U suprotnom, prekida se veza slavištaka („raspije se“). Dolaženje na slavu je pokazivanje uzajamne pažnje između domaćina i gostiju.
U Hercegovini, kada se kome ide na slavu, nosi se jedna lijepa, krupna i zdrava jabuka, koju domaćin prima sa poštovanjem i stavlja na vidno mjesto u kući. Taj dar podrazumijeva svako dobro i napredak te kuće, dobro zdravlje, sreću i ljubav.
Mnogi su hrišćanski običaji prisutni u načinu proslavljanja krsnog imena. Sve to ima svoje značenje po crkvenom učenju, a u slavu Svetitelja i Gospoda Boga. Međutim, pored vjerskih radnji, slavljenje slave ne može proći bez nekih drugih obilježja, koja i nisu u duhu pravoslavne vjere, time ni opravdani. Na primjer, kako je običaj u Hercegovini za slavu trostruku svijeću prislužiti (u znak Svete Trojice), ukućani su „gatali“ po načinu gorenja svijeća, na sljedeći način: Ako gore sve tri svijeće podjednako, ili bar ako gore dvije krajnje brže nego srednja, onda je dobro, neće niko te godine iz kuće umrijeti. Ako koja svijeća gori brže od drugih, a pri tom plavi, vele: „Suzi svijeća, umrijeće neko iz kuće“. Ako srednja svijeća gori brže od druge dvije, umrijeće domaćin. Ako brže gori desna, neko muško čeljade iz kuće, a ako lijeva, neko žensko čeljade iz kuće.

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo

Ostavite komentar




* Zakon o javnom informisanju – član 38: Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo.

Mišljenja iznijeta u komentarima privatno su mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Slobodna Hercegovina