NEVESINJKA KOJA JE PISALA CARU: Begzada, posljednja begovica Hercegovine

NEVESINJKA KOJA JE PISALA CARU: Begzada, posljednja begovica Hercegovine

 

Bogata otomanska žena – ilustracija

Zaprosio beže Ljuboviću, 
Hajku-bulu u bega-Čengića,
koja ima stotine prosaca
od dobrijeh kuća i otaca!

Ovako započinje jedna od najljepših lirsko-epskih pjesama iz Hercegovine. Pjevaju je uz gusle, kazuju naizust, tumače i dopunjuju mnogim verzijama. Mjesto njene ljubavne drame bilo je Nevesinje, odvažna planinska varoš u visokoj Hercegovini.

Ima mnogo toga čudesnog što je ures ove hercegovačke Sparte, a osim junaka i bitaka to su i posebne žene. Najpoznatija je ljepotom zanosna Hajkuna Čengića, a o kojoj je za njenoga vakta pričalo deset pašaluka. Hajkina posebnost bila je kobna, ali takve sudbina za legendu oprema. No, sad ćemo pričati o jednoj drugoj ženi, isto rođenoj Nevesinjki.

Ovo je priča o Begzadi Gavrankapetanović, posljednjoj begovici Hercegovine. Rođena je u Nevesinju, u bogatoj muslimanskoj porodici Bašagića. Bašagići su najprije obrazovanjem, a potom i orođavanjem, ušli u krug muslimanskog plemstva Hercegovine. Bili su u srodstvu sa Čengićima, nevesinjskim begovima, ali i sa drugim plemenitim rodovima. Izrodili su mnoge potomke koji će postići visoka obrazovanja i ukrasiti se nadmetanjem sa naukom. Jedan od najpoznatijih je Safvet-beg Bašagić, pjesnik, istoričar, prevodilac, orijentalista, ugledni političar i kulturni radnik muslimana u Bosni i Hercegovini. Nazivaju ga začetnikom „bošnjačke nacije“, a opet Safvet-beg, rođeni Nevesinjac, školovanjem u Zagrebu i Beču u sebe je otisnuo hrvatsku narodnost. Tako se izjašnjavao do smrti. No odviše je volio Hercegovinu, a Nevesinju je posvetio jednu od svojih najemotivnijih pjesama.

Njegova starija rođaka Begzada Bašagić, bogata i lijepa, udala se za Ibrahim-bega Gavrankapetanovića, upravnika grada Počitelja.  Kula, čardak i golem posjed sa kmetovima, bili su lijep naam koji Begzada nije mogla odbiti. Ona će begu izroditi petoro zdrave djece, a potom će joj sudbina kanuti gorčinom. Ibrahim-beg umire mlad, a ona u cvatu života ostaje sa sitnom djecom. U to vrijeme započinje rusko-turski rat koji će donijeti obrt u političkom statusu Bosne i Hercegovine. Ova najzapadnija pokrajina islamskog sultanata biće na Berlinskom kongresu kao pastorka predana kruni rimo-katoličke carevine. Nastupila je Zemljišna reforma; begovima je oduzeta zemlja i ustupljena hrišćanskoj raji. Mlada begovica ostala je bez brda Crmnice i oko 15 kilometara oranica, kosanica i vinograda. Begzada je ovo smatrala grubim rušenjem starog poretka; nije se tek tako moglo poravnati što je vijekovima gojeno! Plaho se uplašila za djecu koju je željela samo školovati.

Begzadino pismo – IZVOR: oslobodjenje.ba

Odlučila je pisati žalbu samome Dvoru, baš onako kako su i njeni stari slali haber na ferman sa Porte. Napisala je pritužbu austro-ugarskom caru Franju Josipu Prvom. Pismo je diplomatski sročila tkz. begovicom, verzijom bosanske ćirilice sa elementima glagoljice, a kojom se dopisivalo poturčeno plemstvo cijele Rumelije (evropskog dijela Osmanskog carstva). Tekst je sastavljen 1902. godine u Počitelju i poslan u Beč. Nakon nekog vremena pismo se vratilo u Hercegovinu sa pečatom carskog ureda i molbom da se tekst dostavi na latinici.

Upravo je begovsko pismo iz 1902. godine ovih dana skrenulo pažnju javnosti Bosne i Hercegovine. Naime, praunuka Begzade Bašagić-Gavrankapetanović, akademska slikarka Šemsa Gavrankapetanović, napravila je umjetnički omaž svojoj prabaki inspirisana njenom odvažnošću. Tehnikom veza i otiska uradila je umjetničku postavku njenog pisma, a koja je ovih dana otvorena u Počitelja pod nazivom „Majkina pisma“.

Šemsa Gavrankapetanović veze tekst prabakinog pisma – IZVOR: faktor.ba

Izložba je postavljena baš u kući gdje je pismo prije više od vijeka i napisano. Porodična kuća Gavrankapetanovića, u kojoj je begovica stanovala sa djecom, otkupljena je u posljednjoj Jugoslaviji kao izuzetno vrijedan primjerak stambene arhitekture iz turskog perioda. Tu je 1961. godine zasnovana Likovna kolonija koja i danas živi i umjetnost rađa.

I eto, tu se krug zatvara. Pismo posljednje hercegovačke begovice oživjelo je kroz njenu praunuku slikarku. Ova pismena i ponosna žena najviše je cijenila obrazovanje i napredak duha. Sva njena djeca i nakon oduzete zemlje bila su školovana, a dvojica sinova diplomirali su pravo u Beču i Budimpešti.

Begzadino pismo dokaz je snage i samosvijesti hercegovačke žene i prije ideologije feminizma i demokratije. Danas kada se u srpski jezik svilenom silom uvode neukusne rodne odrednice (arhitektinja, vojnikinja, borkinja) ova stara ženstvenost razobličuju instaliranu, a lažnu ravnopravnost žene u Hercegovini, Bosni, Srbiji…

I još nešto. Ova priča nam zasigurno svjedoči da onaj ko zbog praha zemlje pogazi vjeru otaca, kad-tad izgubiće zemlju od neke tuđe vjere! Pogubiće i vjeru i zemlju i sebe.

 Goran Lučić

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar