NAJBOLJI GUSLAR DANAŠNJICE BOŠKO VUJAČIĆ: Guslama nije mjesto u kafani!

NAJBOLJI GUSLAR DANAŠNJICE BOŠKO VUJAČIĆ: Guslama nije mjesto u kafani!

  • Boško Vujačić je po ocjenama poznavalaca najbolji guslar današnjice. Četiri uzastopne titule nakon kojih je prestao da se takmiči na festivalima najbolja su potvrda. Boško je diplomirani inženjer metalurgije, sada u penziji koji se sa puno strasti iz hobija bavi guslama.

Najveći guslar današnjice Boško Vujačić (FOTO: TRIFKO ĆOROVIĆ)

U razgovoru sa glavnim urednikom portala Slobodna Hercegovina Boško Vujačić priča o najsvijetlijim trenucima drevnog instrumenta, sistemskim greškama u očuvanju epske tradicije, svojim dilemama i najčešćim greškama današnjih guslara…

  • Kada i kako ste zavoleli gusle?
    – Gusle su porodično nasleđe, naime, moj otac je bio odličan guslar i vješt kazivač, ali i izuzetan poznavalac narodne istorije. Tako sam uz njega čuo prve riječi o srpstvu i našim velikim junacima, o Kosovu… Svakako da je postojao i određen uticaj mjesta u kome sam rastao, jer su Uskoci pod Durmitorom oduvek imali jaku tradiciju.
  • Kada ste prvi put nastupali pred publikom?
    – Sve je krenulo kada sam bio učenik trećeg razreda osnovne škole. Učitelj nas je spremao za školsku priredbu na kojoj sam imao dvije tačke, recitaciju i pjesmu uz gusle da pevam. Imao sam devet godina, pred publikom prvi put. Nastavilo se sa đačkim priredbama, a posle sam učio gimnaziju u Nikšiću. Tamo je uvijek bilo odličnih guslara koji su mene kao atrakciju pozivali da gostujem na njihovim večerima. Bilo je to vrijeme u kome nije bilo nikakve elektronike, zvučnika, mikrofona… Išao sam sa njima, ali nisam bio zainteresovan za takmičenja.
  • Da li je bilo već tada ponuda za snimanje ploča?
    – Kada sam bio gimnazijalac u Nikšić su došli ljudi iz „Jugotona“ da snimaju Voja Radusinovića. Tamo su čuli i za mene i ponudili snimanje, ali sam odbio smatrajući da ima vremena. Tako je i bilo. Kasnije sam počeo kao student da snimam male long plej ploče.
  • Poznavaoci Vas smatraju najboljim guslarem današnjice. Višestruki ste savezni prvak. Možete li da evocirate uspomene sa učešća na prvim guslarskim festivalima?
    – Takmičio sam se u Jugoslaviji u kojoj je bilo puno društava. Nisu postojali savezi kao danas.Četiri puta sam se takmičio i svaki put sam bio prvi. Smatrao sam da je dalje učešće u takmičarskom dijelu besmisleno i kontraproduktivno i nakon četvrte pobjede odlučio sam da se više ne takmičim. Na prvo takmičenje sam otišao na insistiranje mog brata starijega. Naime, to je bilo na Kosovu Polju 1973 godine, a tu je živjela naša tetka, majčina sestra, koju nikad ranije nismo vidjeli. Za samo takmičenje suštinski nisam bio zainteresovan.

Boško Vujačić: Suština pevanja i njegovanje gusala nije da pravite ličnu afirmaciju! (FOTO: TRIFKO ĆOROVIĆ

Sličnosti Srbije i Bretanje

Bio sam 1974. godine na svjetskom festivalu tradicionalne muzičke umjetnosti koji se održavao u francuskom gradu Renu. Bio sam jedini predstavnik stare Jugoslavije. Festival je trajao tri dana, a četvrtog kad je sve bilo završeno zadržali su predstavnika domaće Bretanje i mene. Odveli su nas u američki naučni institut na kome smo se predstavili. Predstavnik Bretanje nije imao instrument, a njegovo predstavljanje meni je ličilo kao kad žene ili muškarci leleču. Kasnije sam iščitao neke tekstove i postalo mi je jasno da je nauka u dubini prepoznala elemente kulture zapadnih Veneta.

  • Zašto?
    – Nisam nešto posebno o tom razmišljao. Suština pevanja i njegovanje gusala nije da pravite ličnu afirmaciju, to je nešto čemu morate služiti. Veliki je grijeh stavljati epsko pjevanje u službu lične promocije da bi se dobilo što više aplauza. Veoma je važno pravilno kazivati i birati poeziju koja je naša. Tako sam 1977. godine odustao da se takmičim. Osam godina kasnije 1985. Godine tražili su me da kao prvak otvorim festival u Kragujevcu. Ljudi iz društva, „Vuk Karadžić“ iz Beograda i „Filip Višnjić“ iz Sarajeva, insistirali su da se takmičim ucjenjujući organizatore bojkotom. Domaćini iz organizacionog odbora su me molili i prihvatio sam samo zato da njihov trud ne propadne. Opet sam pobjedio. Ta neka niska zavjera je propala. Međutim, ja to ne upisujem u svoje pobede, jer se nisam takmičio svojom voljom.
  • Kako izgledaju festivali danas?
    – Zadnjih 20 godina sve je podređeno zakulisnim pričama oko festivala. I prije i poslije festivala kruže priče o namještanju i žiriju. To odnosi veliku energiju i stvara bespotrebnu neslogu među ljudima. Suštinski, problemi su mnogo dublji. Guslari se za festival pripremaju čitavu godinu, a Propozicije su takve da se u polufinalu pjeva 20 do 30 stihova, a u finalu 40 do 50. Da bi postigli što bolji rezultat guslari se naprosto bilduju sebe i izlaze iz svojih glasovnih okvira. Da bi stvorili jači utisak podižu glas za čitavu notu, jer mogu da izdrže toliki broj stihova. Svjesno se trude da naprave efekte da bi dobili aplauz i ostavili što jači utisak. Međutim, epski tekstovi su dramski. Suština je pronaći stare proverene tekstove koje treba saopštavati kao dramu. Vještina je kazivati stihove prirodnim glasom balansirajući sa ritmom i energijom zavisno od scene i lika koji se tumači. Današnji guslari rijetko uče stare pjesme koje su najbolje. Ako se neko i odvaži pjesme ne uče kompletne već samo pojedine dijelove. Veliki broj ljudi koji su usključeni u guslarske organizacije nisu na pravi način u funkciji posla.
  • Da li to znači da je problem u Propozicijama ili nečem drugo?
    I ja sam nekad učestvovao u tim poslovima oko Propozicija.U žiriju su me birali večito, međutim ja sam izbjegavao učešće u bilo kakvim strukturama i samo sam u jednom mandatu bio na čelu Saveza guslara Srbije. U dva navrata učestvovao sam u radu žirija. Moje ocene su prosto toliko odskakale od drugih da su ih drugi rukovođeni Propozicijama precrtali. Uprkos tome imali su poštovanja prema meni i pozivali me, ali sam uvek govorio nemojte mene birati, ja neću doći.
  • Snimili ste Njegošev „Gorski vijenac“, pjesme iz „Ogledala srpskog“ i najbolje pjesme Radovana Bećirovića. Kako vršite odabir i gdje u selekciji pjesama griješe mlađi guslari?
    Mladi ljudi biraju novije teme i obavezno rimovane pjesme. U mojim pjesmama koristim i rimu ali nikako po svaku cijenu i samo ako ne šteti.Dakle, ako ne zahteva da mjenjam neki redosled, da mjenjam neki izraz zbog dužine slogova. Ukoliko imam problem onda pišem stih bez rime. Ipak, rima dobro dođe jer je melodična, fino zvuči i lakše se pamti.
  • Kakve su nerimovane pjesme?
    – Kod nerimovane pjesme često ima sličnih izraza i dešava se da se zamijeni redosled teksta. Vrlo je važno da se tačno govori, u suprotnom se promijeni smisao pjesme. Posebno se mora voditi briga o akcentu jer isti termin u kontekstu može da donese potpuno drugo značenje.
Jezička barijera
Stranci ne znaju tekst, ali obično dođu u društvu prijatelja Srba koji im prevode. Muka je što mnogi naši ljudi posebno druga i treća generacija u dijaspori slabo poznaju jezik pa i oni imaju problem sa razumijevanjem teksta. Jezik je velika barijera, stranci osjete energiju, ali ne mogu da dožive pun efekat. Žao mi je što me dok sam još bio dijete nisu uputili da učim engleski jezik.
  • Da li se skraćivanjem pjesama podilazi željama publike?
    – Koncertna dvorana zahtjeva brzu promjenu događaja. Mnogi ljudi kad dođu u želji da se zabave. Neki žele da komentarišu kao da su na utakmici. Guslari zato često prilagođavaju i program svode na efektne stihove očekujući aplauze. Dugačka pjesma prirodnije zvuči u manjem prostoru, gdje se tišina sama nameće i gdje su slušaoci zainteresovani da je čuju. Jedini sam guslar koji pjevam na koncertima čitave pjesme.
  • Kako komentarišete snimanje albuma sa dnevnopolitičkom tematikom?
    Kada sam bio dječak stariji ljudi su pjevali stare pjesme, dok su mlađi tražili stihove Radovana Bećirovića koji je bio prvi, najznačajniji i najbolji pjesnik rimovanog deseterca. Poznato je da je zvanično Radovan bio zabranjivan zato što je bio u četnicima, ali narod je volio njegovu poeziju i učio je napamet. Čak su i političari koji su ga zabranjivali tajno slušali njegove pjesme. Tih godina sam i ja imao problem zbog Trebješkog. Naime, na takmičenju u Nikšiću 1974. godine zabranili su mi da pjevam pjesmu „Vila sestra starih uskoka“ koju sam i snimio. Neki tamošnji političari su bili uvjereni da je to pjesma Radovana Bećirovića Trebješkog, a zapravo je njen autor bio Vuksan Vušo Marjanović iz Ljevišta, iz Morače. Ja nisam mogao da im dokažem da to nije Radovanova pjesma, i odluka je bila neumoljiva u finalu nisam mogao da ponovim tu pjesmu. Ljudi iz vlasti su dobili direktivu i bilo im je najvažnije da se pokažu kao revnosni čuvari partijske discipline. Pravljenje kompromisa zbog dnevne politike je već tada dovelo do devijacija i nekvalitetnog odabira teksta. Danas se kroz organizaciju društava i saveza zakve greške pokušavaju popraviti. Vrijeme će pokazati da li ima rezultata.

VUJAČIĆ: Mnogi pojedinci su raznoraznim izjavama zloupotrebljavali ovaj instrument često i ne znajući šta čine.

  • Da li gusle možemo ubrajati u estradne instrumente?
    Gusle na svoju štetu jesu dio estrade. Mnogi pojedinci su raznoraznim izjavama zloupotrebljavali ovaj instrument često i ne znajući šta čine. Kolkiko smo nemarni gusle nismo zaštitili kod sebe svojim zakonima kao nematerijalno duhovno dobro. Srbije je to uradila tek prije dvije godine. Sada preko Saveza guslara Srbije i Ministarstva kulture pokušavamo da kod UNESKO-a gusle upišemo kao našu kulturnu baštinu.
  • Sad smo svjedoci da mnoge nacije poput Hrvata i Crnogoraca svojataju gusle dok Albanci pokušavaju da ih upišu kao svoj nacionalni instrument. Kakva su vaša iskustva sa pomenutim narodima?
    Najveći broj guslara je bio iz Hercegovine i Crne Gore. Da napomenemo da je polovina današnje Crne Gore na teritoriji Stare Hercegovine, a odatle su uvijek bili najbolji guslari. Međutim, istina je da ima i albanskih i hrvatskih guslara, ipak sve je to smešteno u jeziku. Gusle u Hrvatskoj njeguju Hercegovci i Dalmatinci, ali kad znamo da je najveći dio tog naroda nastao pokrštavanjem Srba jasno je da je riječ o prostoru koje gravitira Hercegovini. Slično je i sa Albancima među kojima afinitet prema guslama gaje brđani – Malisori.
  • Kako gusle doživljavaju stranci, a kako ih doživljavaju generacije nekih naših zemljaka koji su već tamo duži vremenski period?
    – Naši ljudi u dijaspori su već druga i treća generacija. Oni koji nisu zaboravili srpski jezik dolaze na guslarske večeri. Ima i onih koji srpski jezik ne znaju ali imaju odnos prema korijenu kome pripadaju. SPC se prilagodila takvim okolnostima pa se liturgija obavljaju i na engleskom jeziku. Bolje je da imate Srbina koji govori samo engleski, ali ima odnos prema istoriji, tradiciji.
  • Ima li danas mjesta ženama u guslarstvu?
    Vuk svjedoči da je u njegovo vrijeme bilo žena među guslarima i to veoma značajan broj. Sjetimo se Gordane, Jece, Živane… Život potvrđuje su žene pjevale uz gusle. Kad sam bio dječak u mom selu bile su dvije djevojke koje su pjevale uz gusle. I to fantastično. Ženski glas je čaroban. Pored toga, žene su veliki pjesnici. Smatram da žene koje se bave tužbalicama su zapravo i pjesnikinje i muzičarke. To je pojanje, koje je veoma elegičan i emotivan izraz koji govori o smrti, o rastanku najdražih. Rodile su nas majke – žene. Po kom pravilu sad ona koja me rodila i zadojila da ne može da pjeva uz gusle, a ja mogu. To je neprirodna stvar. Ako se osvrnemo na današnjicu i mladu Bojanu Peković koja ne pjeva klasnično, ali pjeva na način koji potvrđuje da gusle mogu da budu univerzalan instrument.
  • Dobili ste brojne nagrade i priznanja, izdvajamo zlatni lik Njegošev, Vukovu nagradu. Da li smatrate da ste tu nagradu mogli dobiti i ranije i da li su guslari potpuno zapostavljena kategorija?
    Nebitno je koje je ime u pitanju, ali tužno je da Vukovu nagradu čije cjelokupno djelo počiva na guslama tek nakon 52 godine dobije guslar. Uvijek ima neko preči i značajniji za Vukovu nagradu. Zahvalan sam da je u žiri došla grupa ljudi koja je prepoznala nepravdu i odlučila da popravi grešku. Za mene to predstavlja priznanje upućeno guslama.
Koncerti najidealniji u pozorištima
Imao sam priliku da uz gusle pjevam u dvoranama. Najmoćniji koncerti bili su u Sarajevu i Podgorici desetak godina uoči rata. Znalo je da se okupi po 10.000 ljudi. Međutim, to nije pjevanje nego estrada. Morate da napunite taj ogromni prostor zvukom, to je u susprotnosti sa guslama koje stvaraju prefinjeni tanani melanholični zvuk. Pozorišta su veoma pogodna jer u takvom prostoru se mogu stvoriti pravi uslovi koje zahtjeva pjesma i instrument.
  • Da li osuđujete guslanje po kafanama?
    Apsolutno, to je skrnavljenje. Istina je da sam i ja znao da pjevam u restoranima, ali na način da se tamo ništa drugo ne događa, nego se okupe ljudi, slušaoci i to se organizuje u restoranu. Međutim, mnogi od naših guslara danas odu da pjevaju po kafanama dok se okolo igraju karte, šah ili je u programu i kafanska pjevačica.To je nedopustivo. Naši ljudi nisu dosledni. Ne možemo mi nikome da zabranimo da pjeva po kafanama, ali kroz programe i dokumente možemo da sankcionišemo ograđivajući se od tog člana ili ga izbacujući iz članstva udruženja. Međutim, lažna solidarnost nam i danas uzima harač, do kad će ja ne znam.

VUJAČIĆ: Kakvu diplomu djeca mogu da dobiju od škola gusala (FOTO: TRIFKO ĆOROVIĆ)

  • Kad pominjete društva, u Srbiji postoje 32, u Crnoj Gori 15, u Republici Srpskoj 19. Međutim uticaj je da su medijski vrlo slabo prisutni u medijima. Da li mislite da se ta slika može promeniti?
    – Mnogi očekuju da će upis na listu UNESKO nešto da promjeni, ali neka niko ne očekuje od države i od državnih institucija da promjene stanje među srpskim guslarima. To moraju da rade pojedinci i udruženja koja su spremna da žrtvuju prvo vrijeme, a često i neka materijalna sredstva. I do sada gusle su najvećim dijelom sačuvali pojedinci. To nije radila nikad država, već smo naveli primjere kada je država bila na strani onih koji su svjesno ili nesvjesno proganjali gusle.
  • Da li postoji interesovanje danas omladine za gusle i šta biste vi savetovali tim mladim guslarima?
    Mene mnogi savjetuju da napravim školu gusala. Međutim, ne mogu sebi da dozvolim da radim nešto što nije primjereno i što ne može da ima neki efekat. Kakvu ja diplomu mogu da dam djeci i šta oni sa njom mogu da rade. Dijete može da se podučava, i ide u muzičke škole u kojima bi kao izabran predmet mogle da budu i gusle, kao što je slučaj u muzičkim školama „Mokranjac“ u Beogradu i u Kraljevu. Tamo djeca mogu da nauče i solfeđo i teoriju muzike i da se u potpunosti muzički obrazuju. Sve drugo je čista manipulacija.
  • Objavili ste knjige „Zavet“, i „Na krilima slobode“. U vašoj poeziji pohvalno su se izrazili akademici Zuković i Remetić. Odakle potreba da se iskažete i kao pesnik?
    – Još kao dijete sam smišljao seoske poskočice i šaljive pjesme. Međutim, nisam to zapisivao. Tako je bilo i kasnije a smatrao sam šta ja imam da objavljujem pored pjesama kakve su Banović Strahinje, Ženidba Maksima Crnojevića, Dušanova ženidba… Sad mi je žao što sam ih bacio. Zadnjih nekoliko godina sam to započeo. Upravo sam završio jednu finu pjesmu koja je posvjećena izuzetnom događaju. To je „Pohara Kuča“ koju je izvršio knez Danilo Petrović, kad su naši ubijali naše, bez ikakvog razloga. To je nešto što ne smije da se zaboravi, bez obzira ko je na čelu države, to ne smije da se prećutkuje. Gusle su svjedok u svakom vremenu svih događaja, i obavezuju da se govori istina. Pjesmu sam pisao na osnovu istorijskih dokumenata koja govore da su tom prilikom odječene 243 glave. Taj vladar koga su zvali Zeko Maniti je prvi svetovni vladar koji je zbog takvih postupaka i izgubio glavu. Njegova vlast trajala je devet godina i ostala je upamćena po zlu.
Biografija
Boško N. Vujačić rođen je 9. aprila1947. god. u Šavniku. Osnovnu školu završio je u Boanu, gimanziju u Nikšiću, a Metalurški fakultet u Zenici.Epikom i pjevanjem bavi se od đačkih dana. Snimio je i objavio najljepše pjesme iz Vukove zbirke: Početak bune protiv dahija, Bog nikom dužan ne ostaje, Boj na Mišaru, Kosovka djevojka, Bolani Dojčin, Kosovska bitka, Margita djevojka i Rajko vojvoda, Smrt Senjanina Iva, Tri serdara, Bajo Pivljanin i beg Ljubović… U njegovom repertoaru je Njegošev Gorski vijenac, kao i „Mojkovačka bitka”, Radovana Bećirovića Trebješkog. Snimio je i pjesme iz „Ogledala srpskog“ : Sinovi Obilića, Osveta uskočka i Kula Karadžića…
O Svetom Savi je snimio i objavio najljepše pjesme sa biografijom od Domentijana, kao i svoje pjesme: Gavrilo Princip, Bečki ultimatum i Zavjet.
U Staroj Jugoslaviji bio je šampion na festivalima u Kosovu polju (1973.), Zenici (1975.), Beogradu (1976.) i Podgorici (1977.), dok je u Nikšiću 1974. godine osvojio drugo mesto. Njegovi audio snimci imali su visoke tiraže: Zlatna ploča „Mojkovačka bitka“ (1980.), Srebrna ploča „ Vila sestra starih uskoka“ (1981.), Srebrna ploča „Gorski vijenac“ (1981.) Imao je sjajne nastupe na međunarodnim festivalima u Francuskoj – (Ren 1974.) i Amerika (1976.) gdje je dobio Pismo zahvalnosti od Simsonovog instituta. Odlikovan je 2013. godine od strane Mitropolija crnogopsko- primorska Zlatnim likom Petra Drugog Petrovića Njegoša.
Godinu dana kasnije dobio je Vukovu nagradu za naročite rezultate ostvarene u stvaralačkom radu na širenju kulture, obrazovanja i nauke u Republici Srbiji. Nagradu dodeljuje Kulturno- prosvetna zajednica Srbije.
Kao nastavnik gusala radio je u Muzičkoj školi „Mokranjac“ na Odseku za srpsko tradicionalno pevanje i sviranje, od osnivanja do 2011. godine. Član je stručne komisije koja prati „Festival mladih izvođača tradicionalne muzike“ koji se svake godine održava u MŠ “Mokranjac“ u Beogradu.
  • Recite mi, po pitanju gusala ima li nade u bolje sutra?
    Nade uvijek ima i ona se može očekivati samo od mladih ljudi. Optimista sam i mislim sve ovo zlo koje se događa državi, društvu i civilizaciji uopšte mogu da riješe samo normalni ljudi. Zahvaljujući sredstvima komunikacije ljudi će se brzo upoznati na čitavoj Zemlji. Zbog tih stvari biće i pametniji i bolji od nas. Ne postoji generacija koja je bolja ili pametnija od prethodne, postoje pojedinci. Ovi, o kojima mi pjevamo uzvišene pjesme, su takođe bili pojedinci, a ne mase.One su sada u padu i biće još, ali doći će generacije, posebno obrazovani ljudi koji će shvatiti šta je ta vrijednost. To su dragulji, gusle i epika, to je nešto što rijetko koji narod ima.
  • Imate li neku posebnu poruku za kraj ovog razgovora?
    Bilo bi dobro da se u školama posveti malo više pažnje epici, lirici, uopšte našoj klasici. Ja čujem danas da su Njegoša sveli na jedan ili dva časa. Bilo bi dobro da ljudi koji prave obrazovne programe posebno za osnovne i srednje škole da povedu računa. Gusle nisu sačuvali veliki guslari, nego obični ljudi.

 

Razgovarao: Trifko Ćorović
NAPOMENA: Ovaj tekst nije dozvoljeno preuzimati bez pismene saglasnosti autora

 

 

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar