PRIČE IZ KAMENOG GNIJEZDA: Na začelju kolone

PRIČE IZ KAMENOG GNIJEZDA: Na začelju kolone

  • Kada god čujem krajišku pjesmu asocira me na nepreglednu kolonu izgnanika koji u strahu, jadu i bijedi, haosu i metežu grabe prema Srbiji.  Iako sam mnogo puta slušao  ponosne i melodične krajiške pjesme i sam pokušavao da sa Ličanima ili Dalmatincima zapjevam, danas ne znam nijednu njihovu pjesmu. Sve mi se pretvore u plač nejake djece i jauk iznemoglih staraca.

Mjesto vašarske šatre pod kojom trešti muzika, odliježu krajiške pjesme  i salijeva se pivo u neizmjernim količinama, ja vidim najlonima i šatorskim krilima natkrivene traktorske prikolice pod kojima okamenjene majke doje izgladnjelu djecu, dok ih iznemogle babe umivaju posljednjim zalihama umlačene vode, da bi ih koliko-toliko rashladile i odbranile od vrelog ilinskog sunca. U gomili na brzinu nabacanih rutina trese se do juče ponosni Krajišnik, a danas jadan, čemeran i bijedan starac koji u ovome momentu ne zna šta ga je snašlo, ni kuda ide.

U teškoj tampaziji prikuplja i grli uplakanu unučad i pazi da mu koje ne ispadne iz traktorske prikolice. Volanom traktora IMT-539 upravlja mlad čovjek, obučen u vojničku maskirnu košulji i Levis farmerice, dok su mu na nogama nekakve nezavezane cokule koje je na brzinu obuo, a koje su mu nekada služile za rad u šumi ili na građevini. Za odlazak u svijet, a naročito za odlazak u stolovni Beograd i majku Srbiju,  sigurno nisu služile (kada bi odlazili u Zagreb, a naročito u Beograd oni su se gospodski oblačili).

Kada neko zapjeva  A oj moji crni doratovi / sjutra ćemo u Bosanski Novi (to je jedina krajiška pjesma koju sam zapamtio), sjetim se najtužnije scene od svih scena kojih sam se nagledao za vrijeme našeg ratovanja.

Nekolika dana po Ilindanu 1995. godine, u vrijeme izgona Srba iz Republike Srpske Krajine, dobio sam naređenje da sa pet kamiona-šlepera iz Bijeljine do Bileće, za Bazu Hercegovačkog korpusa, prevezem određena materijalna sredstva koja su neophodna za dalju borbu. Krenuli smo iz Bileće u ranim jutarnjim časovima i u kasnim popodnevnim časovima zdravo stigli do pred Bijeljinu. Tu nas zaustavi policija i naredi nam da se sklonimo sa puta i da na usputnom proširenju čekamo do daljeg, dok ne prođe kolona. Odnosno, dok ne prođe kraj kolone izgnanika i pogorjelaca čije je čelo već zaobišlo Beograd i stiglo  do Novog Sada.  Postupili smo po naređenju, izašli iz kamiona  i pored puta stajali više od  dva sata, kao što se stoji na pogrebu ili kao što stojimo kada pogrebna povorka nama nepoznatog pokojnika prolazi kroz naš sokak. Niko nam nije rekao da moramo da stojimo, mogli smo da sjedimo ili da spavamo u kamionima, mogli smo otići u obližnju hladovinu, mogli smo potražiti kafanu, mogli smo bilo šta drugo raditi, ali nismo. Od našeg stajanja prognanicima nije bilo nikakve koristi, čak smo im možda i smetali, ali mi smo stajali i „oplakivali“ nešto nama drago iznenada i, na tugu i žalost, zauvijek izgubljeno. Kao vojnici bili smo ubijeđeni da ćemo povratiti izgubljene teritorije (vojnik ne smije sumnjati u poraz, mora vjerovati u pobjedu), ali su nam  neka viša sila i strašni udes koji je prolazio ispred nas govorili da ćutimo i stojimo. Što bi rekao cetinjski pustinjak, preosvećeni vladika Rade: „Ljudi trpe, a žene nariču“. 

Prolazili su autobusi, kamioni, stojadini, lade, fiće, traktori (kažu da su oni u mercedesima, na čelu kolone, prošli mnogo ranije, prije godinu dana i više). Prorjeđivala se kolona i bivala sve tanja i slabija, što je nagovještavalo da joj je tu negdje kraj. Policajci su se preko „motorola“ dozivali, pitali kolege koji su tamo negdje oko Bijeljine  ili ko zna gdje na Koridoru života do Banje Luke, „Koliko ih još ima?“ i nama saopštvali da „samo što nisu prošli“ i izvinjavali se što moramo toliko dugo da čekamo.

-Put prema Srbiji mora biti slobodan. Tako su nam naredili. Kao da se izvinjava, objašnjava mi vođa patrole.

Pred sami mrak, kada smo se moja jedinica i policajci spremali da krenemo u svojim planiranim pravcima, na začelju kolone unesrećenih, popaljenih i protjeranih Krajišnika pojaviše se zaprežna kola sa gumenim točkovima koja su vukla dva, do juče dobro njegovana i domaćinski pažena, crna dorata. To su oni kršni konji koji imaju boju dlake između crne i smeđe, između vranca i dorata, a opet više vuku na doratastu pa ih zovu crni. Opuštene cugle  sa namaknutim upravljačkim krajem na kolski stupac visile su nemarno.  Svi uočismo da konjima niko ne upravlja. Konji idu sami. Kada se s nama izravnaše, ugledasmo  dvoje staraca, babu i djeda koji su imali najmanje sedamdeset pet, ako ne i osamdeset godina, kako spavaju na goloj podnici kola, bez prostirke i bez pokrivača. Na zadnjem dijelu podnice ležao je, vidi se,  nespretno i na brzinu uvezan osrednji denjak u kome je bilo najvjerovatnije sve pokućstvo koje je ovo dvoje starih ljudi uspjelo da pokupi i ponese prilikom spasavanja glava.

-Jesu li živi? upita neko.

– Jesu! Spavaju. Odgovori policajac koji se, najvjerovatnije, iz profesionalne navike nadnese nad  lagano mileća kola.

Sve moguće zlo ovoga svijeta sručilo se na duše i tijela ovih zanemoćalih staraca.  Strah, bol, tuga, nesanica, glad, žeđ, umor oborili su ih na podnicu kola, a njihova sudbina i pravac kretanja prepušteni su konjima da ih oni vode i o njima odlučuju. Dvije duše u dva  umiruća skeleta lutaju dugim drumovima kroz popaljene srpske zemlje.

U tom momentu, sjetih se kako je vojvoda Živojin Mišić u Zapovijesti za proboj Solunskog fronta uzviknuo: „Napred u Otadžbinu do poslednjeg atoma ljudske i konjske snage!“ Da! A danas, pred mojim očima Srbi prečani bore se do posljednjeg atoma ljudske i konjske snage da spasu gole živote od onih koje je srpska vojska oslobodila i kao braću u bratski zagljaj priljubila.

Konji nas i ne pogledaše. Vidi se da su plemeniti, rasni, snažni, sa velikim kopitama, jakim prsima i širokim sapima. Lagano kopitu pred kopitu, sa vidnim znacima umora, kljusaju i idu prema Drini. Ko zna koliko dana putuju? Da li su pošli iz Dalmacije ili iz Like? Sa Korduna ili sa Banije? Postavljaju se pitanja na koja niko nema odgovora. A konji niti zastaju niti se obaziru na nas ljude, na naša pitanja, niti na naše kamione i druga vozila koja su se sklonila da ih propuste. Ne zaustavljaju se da upasu zalogaj trave na usputnoj livadi ili da popiju gutljaj vode iz riječice koja tuda protiče. Ne! Sami, bez kočijaša ili bilo koga drugog koji bi ih usmjeravao, odoše prema Srbiji.  Odvukoše svoga gospodara koji se, vjerujem,  njima ponosio na nekim od vašara u Kninu, Gospiću, Glini, Korenici ili u Bosanskom Novom. Možda je baš ovaj domaćin prvi ponosno zapjevao onu pjesmu „ A oj moji crni doratovi“…

Konji su pametne životinje, kažu, kuda jednom prođu zapamte put i nikada ga više za života neće zaboraviti. Isto tako vele gdje se jednom napiju dobre vode uvijek će svraćati na taj izvor ili rijeku. Vjerujem da je tako, ali ne vjerujem da je ovaj domaćin ikada prije sa ovim konjima putovao za Srbiju, niti vjerujem da su njegovi konji pili vode  iz rijeke Drine. Kako onda znaju gdje je Srbija i gdje je Drina? Znaju.

-Odvukoše ih konji u Srbiju. Tužno reče jedan od mojih vojnika vozača.

– Umračiće im se prije Drine, sažaljivo dodade drugi.

– Nikada se više njima neće svanuti, ulazeći u kamion dobaci najstariji i najiskusniji vozač koji je na točkovima prešao čitavu Evropu, Bliski istok i pola Azije i koji se nagledao svijeta i njegovog zla, jada i čemera više nego svi mi zajedno koji smo se tu zatekli.

 

 

                                                                                                                              Boro Grahovac

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar