• Oblaci, ljubičasto siva boja na nebu; iza mene obrisi kamenog mosta, magla je i kiši. Jednu priču pripovijeda voda koja dolazi sa neba, drugu voda one koja žudi da ponovo postane nekrotiva i svoja – slobodna da ponire i izlazi iz dubina pričajući priču o gradu koji stoji na raskrsnici puteva.

Grad – to su ljudi. Grad – to su kuće i tržnice, kafane i ulice. Grad – to je ono što se vidi. Grad – to su skriveni dijelovi, ušuškani, prepušteni sebi, spokojni i mudri, tu je vrijeme dobri prijatelj čovjekov, strpljiv i samilostan. Odabrala sam ovo mjesto u Starom gradu za fotografisanje, u gradu podno Leutara, za početak priče o mom gradu, jer je to samo po sebi živopisno mjesto, ono koje nakon prolaska ispod luka nudi vezu sa proteklim vijekovima, sa nebom i zemljom.

Oblik Starog grada, njegovi bedemi svjedoče o potrebi za zaštitom kao jednom od prvih principa gradnje grada, o potrebi za uporištem. Bedemi svjedoče i da je rat bitan urbanistički faktor, da otvorenost mora da prati zakriljenost, odbrambena izolacija, da je život, od kada smo izbačeni iz prvog Grada (Raja) stalna borba, neizvjesna i iscrpljujuća. Grad kao nekropolis (grad mrtvih) i grad kao grad živih.

Raj je osmišljen prostor, mjesto stvaranja, mjesto nađenog smisla života, oduhovljen prostor.
U centru Starog grada imao je kuću moj čukunđeda Lazo Vlačić, seiz vojvode Lazara Sočice (tako će i moj pradjed Lazar dobiti ime po čuvenom vojvodi). Istorija njegovog života i njegovih potomaka to je pripovijest o stradanju, borbi i slobodi.
Moj grad se gradi, dobija nove obrise, širi se i raste, no da bi on zadržao eleganciju, monumentalnost, ritam svog razvoja, u njemu ne smije prevladati duh urbanog rasta po svaku cijenu. Na mjestu jedne od najljepših kuća u Zasadu, kuće koja je sama po sebi bila pripovijest o slavnoj prošlosti, nikla je zgrada. 

Borba dva duha – korisnosti i ljepote ne mora da ide na uštrb jedna druge – rješenja postoje i uvijek su u duhu tradicije. Kao što je govorio naš čuveni arhitekta pokojni Vuk Roganović, dobri duh našeg grada: „Možda neću biti upamćen po onome što sam uradio (a uradio je zaista mnogo) ali ponosan sam na ono što sam spriječio da se uradi.“
U Trebinju treba ostaviti prostora da jednog dana nikne muzička akademija, pozorište visokog nivoa, sportski objekti koji će omogućiti da prirodni genetski sportski potencijal hercegovačkog dinarskog čovjeka stekne uslove da postiže svjetske rezultate.