Meša Selimović – dvostruka paradigma „Srbin je slavno biti, ali i skupo“

Meša Selimović – dvostruka paradigma „Srbin je slavno biti, ali i skupo“

  • Priča o romanesknom, književnokritičkom i esejističkom djelu Meše Selimovića sa sobom uvijek nosi povlačenje paralele sa likom i djelom Ive Andrića. Da li kao usud dvojništva, ili potrebe da se svaki veliki čovjek posmatra kroz poređenje sa sebi sličnim ili, možda, zajednička tematika – „mračna Bosna“ i čovjek u njoj − teško je odrediti.


Selimović je po mnogo čemu jedinstvena književna figura: do kraja nepotkupljiv, iskren, nemilosrdan, i prema svojim i tuđim porocima, predan svemu čemu je srcem pristupio, veliki analitičar društva i položaja čovjeka koji se usuđuje da promišlja svijet oko sebe… Živeći u vremenu u kojem je sloboda misli bila nepoželjna kategorija uspio je da svoje strahove, bježanja, borbe i poraze pretvori u neponovljivu književnu i životnu potragu za smislom. Iako je proveo veliki dio svog života pod žigom očevog autoriteta i nepravednog ubistva brata, Selimović je, kao rijetko ko na prostoru Balkana, ostao svoj i proživio život bez kompromisa – plativši za to veliku cijenu. Njegovi stavovi o bošnjaštvu, srpstvu, identitetu, poltronstvu, komunističkoj i svakoj drugoj indoktriniranosti, o vlasti i ljubavi, po opsegu i psihološkoj iznijansiranosti staju rame uz rame sa svjetskim klasicima. Nakon dugogodišnje borbe sa sobom, svojim kompleksima i ranama, Selimović je na kraju svoje rvanje sa „neurasteničnim emocijama“ pretvorio u nesvakidašnje stvaralačko izlijevanje – životnu i umjetničku katarzu.

Mešina snaga da istraje u svom intelektualnom i književnom nepotkupljeništvu jednako je aktuelna i danas kao i prije toliko godina unazad. On je jasno, duboko i iskreno iznio sav antagonizam bosanskog čovjeka „umrežnjenog i izgubljenog dugogodišnjim tuđim navikama, neobičnom istorijom, spletenošću osjećanja pripadnosti i odbačenosti“.

„ ’Ni s kim istorija napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrnguti smo, a nismo prihvaćeni…’ Zabilježio sam tu misao davno, čak i prije nego što je Derviš i smrt napisan. Javila mi se ponovo otkako se u Bosni javila težnja za književnim popunjavanjem istorijskih i kulturoloških praznina, kao što je traženje istorijskog kontinuiteta i nepronađenih istorijskih tokova. Pomenuo bih samo traženje bogumilskog korijena u književnim djelima, kao autohtonog izvora bosanskog duha, i idealizovanje 1878. godine, kao perioda bosanskog muslimanskog junaštva, što je istina, i narodnoslobodilačkih otpora, što nije moglo da bude. S tom težnjom i pod tim idejnim znakom napisano je posljednjih godina nekoliko književnih djela od kojih su neka napisana veoma darovito. To je, međutim, vrlo čudno, jer bogumilstvo nije izvorno bosanska pojava niti se samo u Bosni zadržalo, i isto je toliko uvezena koliko i ma koja ideologija nastala na tuđem tlu. Zašto bi se internacionalna ideologija proglašavala i smatrala isključivo našom? Ona je zanimljiva kao i sve što se dešavalo na našem tlu, kao i pravoslavlje, katolicizam, islam, pojava sefarda, ali nikako više. To je zatrpavanje bola koji nastaje od povijesnog vakuma, ali na osnovu istorijskih činjenica koje je teško i jednim dokumentom potvrditi: to je projiciranje bošnjaštva i bosanskog zajedništva u prošlost gdje ih nije bilo… „

Selimović je smatrao nužnošću da čovjek teži istini. U tradiciji Dostojevskog, pod čijim je jakim uticajem cijeli život bio, iznosio je stav da je istina kategorija koja oslobađa, da od nje ne treba zazirati. Poslije izlaska iz štampe romana Derviš i smrt Meša se susreo sa Abdulahom Škaljićem, tadašnjim članom Ulema-medžlisa, orijentalistom, poznatim piscem Rječnika turcizama. Škaljić je iskreno bio dirnut Mešinim preuzimanjem odgovornosti za štampanje Rječnika. Njihov razgovor je Meša u cjelini unio u svoja Sjećanja. Škaljić je, nakon nekoliko inteligentnih i bitnih stvari o romanu, suptilno stavio samo jedan prigovor, na riječ „otpadnik“. Naime taj termin mu je izgledao „nezgodno“. Meša je branio svoj stav: riječ otpadnik je tačna i nezamjenjiva. Otpadnik je čovjek koji je promijenio vjeru, konvertit, onaj koji je uzeo novu veru, okupatorovu. Škaljić je iznio stav po kojem sa aspekta islama uzimanje muslimanske vjere nije otpadništvo, već pravi put i vjera. Meša je, uprkos tome, ostao pri svom stavu i riječ otpadnik nije promijenio u romanu.

Ono što kod Selimovića budi istinsko divljenje jeste hrabrost koju je ovaj čovjek posjedovao – u kojoj mjeri je, u vrijeme kada je istina bila nepoželjna kategorija, bio spreman da se bori za istinu sa sobom, tugujući za bratom, i sa svijetom u kojem je živio, u kojem je zatrpavanje istinitih priča postala svakodnevica:

„U prvim partizanskim brojevima ’Fronta slobode’ 1944, objavio sam jednu pripovijetku i tri reportaže o zločinima 13. SS-divizije nad narodom majevačkih sela, užasnute napise o neviđenoj surovosti naših ljudi nad našim ljudima. ( U 13. SS-diviziji, koja se zvala i ’Handžar divizija’, samo je komandni kadar bio njemački), o zvjerstvima nad nevinim srpskim seljacima, uglavnom ženama i djecom sela Vakup. (Ni danas ne shvatam da je potrebno o zločinima pojedinih nacionalnih grupa u NOB-u govoriti vrlo obazrivo. Zar istina ma kakva da je, ne bi bila korisnija? Zar ne bi doprinijela da se ne ponovi ono što je bilo? ).“

Selimović se među prvima osmjelio da iznese i negativne aspekte Vukov rada. Njegova studija Za i protiv Vuka i među današnjim esejima o jeziku djeluje moderno, sveobuhvatno, smjelo u svojim ocjenama: „Mene je interesovao sam problem, jer nam je jezik zaista tvrd, seljački, nesavitljiv, konkretan, vezan za ovaj svijet, nepodoban za ’umozritelne misli’, a činilo mi se da je na Jovanu Hadžiću i ostalim Vukovim protivnicima ostalo suviše mrlja.“

Selimović se zato vraća vizantijskoj rečenici. U Dervišu rečenice počinje veznicima, obogaćuje retorskim pitanjima, metaforu stavlja iznad poređenja. Rečinica ima ravnotežu i ritam te tenziju, nabijenost, pokušaj da se situacija predstavi u potpunosti, a svijet u svojoj sveukupnosti. Paralelizmi, paradoksi, gnome u kojoj se pojavljuje sublimirana misao. Metafizika. Ono što se izlaže pretenduje da predstavi svevremenost − biblijski i kuranski vanvremenski stil rečenice. Tekst Kurana kao podloga romana i vizantijska rečenica kao njegovo ruho. Meša je, kao i mnogi njegovi likovi, pokazivao otvorenost prema svim aspektima života, prema svim kulturama i tradicijama.

Površno ovlaš gledajući, po ambijentu, Selimović je u dva svoja velika romana Dervišu i Tvrđavi možda i sličan Andriću. Ono što ga zasigurno izdvaja, i po čemu je Selimović posebna književna pojava, jeste ugrađivanje potpuno modernih postupaka: psihoanalize, egzistencijalizma, kamijevski pobunjenog čovjeka u romanesknu strukturu koja se bavi prošlošću. Pisanje predstavlja način samorazumijevanja u svijetu u kojem je čovjek neizvjesnost…

Rat je za Mešu mjera za nesreću i pokvarenost. Ratno iskustvo postaje aršin kojim mjeri svijet. Selimović je bio bez iluzija o životu. Zlo po njemu ima veću pokretačku snagu od dobra. Uhvatiti čovjeka, naslikati njegove konture u periodu mira i u periodu rata je nešto čemu se Meša neprestano vraćao. Smatrao je da je upravo rat stanje u kojem se čovjek otkriva, a ne mir.

Selimović je jedan je od rijetkih koji je priznavao, i smatrao spasonosnim, oslobađajućim, ispovijedanje svog porijekla. Potraga za porodičnom istorijom – potraga je za sobom. Korijen je nešto bez čega čovjek nije potpun. Meša je, kao i njegov otac, po nacionalnom osjećanju bio Srbin: „Moji bliži preci su iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kada se porodica iz Bileće pokrenula prema svojim posjedima na sjeveroistoku Bosne.

Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu na islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. I desilo se ono što je predački savjet zamislio, pa su dva brata, jedan Selimović, jedan Ovčina, branili braću i rođake, generacijama pamteći da su rod. Kad su rođaštvo počeli da zanemaruju, pa da zaboravljaju, pa da preziru, i kada se sasvim zatrla rodbinska veza, teško je reći: to je dio naše teške i neispitane istorije. Nekadašnja želje da se pomogne rođacima polako se pretvarala u crnu mržnju.“

Mora se biti iskren pa reći da ovo odricanje nije bilo jednosmjerno, već dvosmjerno. Oni se odrekoše nas pa mi njih. Najveći neprijatelji često postaju dojučerašnji rod ili prijatelji. Istorija svijeta jeste istorija ratova, bratoubilačkih. Sada, nakon posljednjeg rata, jedino što možemo učiniti u pravcu koji bi vodio u pravcu nekog razrješenja jeste – reći istinu, do kraja. Bez manipulisanja. Pa tek onda očekivati eventualno pomirenje i suživot, jedni pored drugih.

Šta je Meša Selimović danas? Dvostruka paradigma – gdje smo mogli biti i gdje nismo.

Milana Babić

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Moji su preci iz Bileće od bratstva Vujovića

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar