HODOČAŠĆE HERCEGOVINI - OSAM VIJEKOVA SRPSKE CRKVE U HUMU I PRIMORJU

HODOČAŠĆE HERCEGOVINI – OSAM VIJEKOVA SRPSKE CRKVE U HUMU I PRIMORJU

  • Na hodočasničku stazu ka pravoslavnoj Hercegovini stupili smo na slavu Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog. Iz Beograda su nas ispratile prognoze za izuzetno nepovoljne vremenske prilike. Veliki kišni talas kretao se prema Balkanu od sjevera Italije i Jadranskog mora. No mi smo cijelu vjeru predali u ruke Sv. Vasilija, molitvenog pokrovitelja Hercegovine i našeg sigurnog zastupnika pred Gospodom.

Stari grad Vjenčac iznad Nevesinja.

Majsku hodočasničku grupu Hercegovini činili su većinom penzionisani profesori i prosvjetni radnici iz Beograda. Sve su to izuzetne i posebno senzibilne ličnosti. Nekadašnji profesori Beogradskog univerziteta, beogradskih gimnazija, stručnjaci sa instituta, direktori visokoškolskih ustanova… Među njima je bilo i nekoliko potomaka Srba postradalih u genocidu od Like do Prebilovaca. Izuzetno društvo, velika privilegija, ogromna odgovornost.
Prepoznali su vrijednost posjete svetinjama Hercegovine i povjerenje su poklonili Svesrpskom Slovenskom Pokretu, srpskom udruženju za duhovnu i kulturnu samosvjesnost. Moja dužnost je bila da budem ne samo vodič kroz Hercegovinu već i njen predstavnik i tumač.

Jutro smo udahnuli u Nevesinju. Grad vitez, ljudi slobodari. Dočekao nas je spomenik Bogdanu Žerajiću kao počasni gardista. Iako kamen i bronza ne govore živo je tišinom odjekivala dobrodošlica.
U nevesinjskom hramu Vaznesenja Gospodnjeg pozdravio nas je nevesinjski paroh o.Mladen Čalija, poželivši nam dobrodošlici, a potom je izložio kratku istoriju hrama i poklonio nam blagoslov za srećan put.
Tu nas je dočekao i Vojin Gušić, nevesinjski ratnik i potpredsjednik Boračke organizacije Republike Srpske, održavši nam istorijski čas o Mitrovdanskoj ofanzivi, hristolikim hercegovačkim ratnicima i ulozi Nevesinja u odbrani i podizanju Republike Srpske.

Prošavši glavnim nevesinjskim trgom Hercegovačkih ustanika krenuli smo prema srednjovjekovnom gradu Vjenčacu poviše Nevesinja, drevnom sjedištu hercegovačkog Zagorja i nevesinjske župe. Tu smo se prisjetili cara Justinijana, a koji je na ovom prostoru utvrđivao granicu Romejskog carstva, srpskog kralja Milutina koji je obnovio Vjenčac, Svetog Save koji je u Nevesinju ustanovio Humsku i Primorsku episkopiju kao jednu od prvih pet srpskih eparhija. Nevesinje nas je isratilo prema Mostaru sa tihom i lakom kišom koja nas nije usporavala, skoro pa ni ometala.

Nad Mostarom su bile „mostarske kiše“. Recitujući stihove Pera Zubca stigli smo pred Sabornu crkvu Svete Trojice u Mostaru. Ispod glavne kupole imali smo istorijski čas o istoriji Mostara, Srbima u Mostaru i gradnji ovog, do kraja 19. vijeka, najvećeg i najljepšeg pravoslavnog hrama na Balkanu.
U Staroj pravoslavnoj crkvi čekao nas je mostarski paroh otac Radivoje Krulj.

Izuzetno prijatno i iskreno o.Radivoje je pozdravio hodočasnike iz Beograda i izložio nam savremeno stanje života i rada Srba u Mostaru. Cjelivali smo kivot sa moštima Leontija Radulovića, velikog mitropolita Hercegovine i Mostara.

Uz njegove blagoslove krenuli smo prema grobu Alekse Šantića na srpskom pravoslavnom groblju pokraj Saborne crkve.

 

To je bio emotivan susret svih nas sa pjesnikom hercegovačke duše. Profesori su recitovali Šantićeve stihove, položili smo cvijeće. Uzbuđeni glasovi i stihovi pjesama „Moja otadžbina“ i „Predprazničko veče“, uz tapkanje kišnih kapi, bili su naš pozdrav pjesniku i gradu, Mostaru i Aleksi.

Čekao nas je Stari most i kao žad zelena Neretva, nabujala i silovita kao žudnja. Na stazi do mosta zastajali smo pred Vladičanskim dvorom, pred sahat-kulom Šarića Fatime, ispred rodne kuće Džemala Bijedića. A onda do groba Osmana Đikića, drugog velikog srpskog pjesnika iz Mostara. Zahvalno i ponosno stajali smo pred mezarom (muslimanskim grobom) na kome srpskom ćirilicom piše ime pjesnika, a kameni nišan kao da je govorio: „Bog je veliki! Gdje nema korijena, nema ni krošnje!“.

Odviše radostan bio je susret sa Starim mostom. Pojedini su prvi put stali ispred njega. Uzbuđenje, trepet i osmjesi među kišnim kapima.
Ispred Mostarske gimnazije, koja je do 1992. godine nosila ime Alekse Šantića, krenuli smo prema Prebilovcima. Sunce se već probijalo dolinom Neretve.
Zlaćani odsjaj krsta sa zvonika manastira Žitomislića ozario nam je oči. Bjelina Počitelja umila je naša lica.

U Prebilovicima nas je čekao otvoren hram Hristovog Vaskrsenja. Crkvenjak Aleksa Dragićević dočekao nas je bratski i srdačno. Njegov istorijski čas o Prebilovcima i stradanju sela i naroda ostavio je najsnažniji utisak.  Većina profesora je prvi put razumjela razmjere i strahote stradanja srpskog naroda u Hercegovini.
Ćutali smo. Osjećao se sudar sa teškom istinom.

Profesor dr Slavko Mrkić ispred Prebilovačkog hrama.

Posebno je potresan bio susret prof. dr Slavka Mrkića sa imenom njegovom oca na spisku prebilovačkog Zida stradalih.

– Evo, ovo je moj otac! Sava Mrkić! Sjećam se dana kada su ustaše došle da ga uhapse. Otac se nije odupirao, bio je častan i nevin. Sakupio je nas djecu, svakoga poljubio i otišao. Bačen je u jamu.

Prof. dr Slavko Mrkić je doktor pravnih nauka, profesor sociologije, redovni profesor Beogradskog univerziteta i Centra Visokih vojnih škola.
Njegovu majku su 1993. godine spalili pripadnici HOS-a i hrvatske vojske. Staricu od 93 godine spalili su u porodičnoj kući, u selu Domanovići, između Stoca i Prebilovaca.
U tišini i bez glasa pozdravili smo se sa Prebilovcima i svetim Prebilovačkim i Donjohercegovačkim mučenicima.

Zasluženi odmor i prenoćište čekali su nas u Trebinju.

Lijepo i djelimično oblačno jutro osvanulo je ispod Leotara. Ruke je širilo nježno i pitomo Trebinje.
Posjetili smo Hercegovačku Gračanicu i grob pjesnika Jovana Dučića. Gledajući Trebinje kao na dlanu imali smo mali istorijski čas. Miris ruzmarina, čempresa i kadulje širio se oko nas. Svi su razumjeli da je to miris Hercegovine.

Slijedila je posjeta manastiru Tvrdošu, istorijskom sjedištu hercegovačkih mitropolita, oltaru ispred koga je zamonašen Sv. Vasilije, svetoj ruci kraljice Jelene Anžujske, koju Tvrdoš čuva i koja Tvrdoš čuva…
U Tvrdošu nas je pozdravio manastirski vodič i održao čas o istoriji manastira i manastirske vinarije. Zapalili smo svijeće, izgovorili molitve, posjetili tvrdoški vinski podrum i kupili manastirsko vino.

I za kraj posjeta gradu Trebinju.
Lagano, sa uživanjem, bez žurbe. Trebinjski park, kuća Luke Ćelovića -Trebinjca, Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg, Njegošev i Dučićev spomenik, dvor Jelene Anžujske, srpske i trebinjske kraljice, trebinjski platani, trg Slobode, spomenik oslobodilačkoj Srpskoj vojsci u Velikom ratu…

Iz Trebinja smo krenuli za Beograd po planu.
Putujući kroz Hercegovinu i Bosnu pjevali smo, recitovali, sabirali utiske. U Beograd smo stigli po idealnom planu i sa velikim zadovoljstvom.
Naše hodočašće je ostvareno sa uspjehom.
Na rukama Gospodnjim, a molitvama Sv. Vasilija Hercegovačkog proneseni smo između nabujalih rijeka i poplavljenih krajeva Bosne i surovih planina Hercegovine.

Zahvaljujem se svim profesorima i potomcima Srba od Like do Hercegovine na ukazanom povjerenju, divnom druženju i saradnji.

Posebnu zahvalnost iskazujem parohu mostarskom o.Radivoju Krulju, parohu čapljinskom o.Marku Gojačiću, parohu nevesinjskom o.Mladenu Čaliji, našem domaćinu u Prebilovcima Aleksi Dragićeviću i našem prijatelju i domaćinu u Nevesinju Vojinu Gušiću.

Goran Lučić

 

Naredno hodočašće Hercegovini, po identičnom programu,  predviđeno je za Vidovdan. Polazak iz Beograda 28. juna, povratak 30. juna. Sve informacije na telefon 069 29 55 121

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar




* Zakon o javnom informisanju – član 38: Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo.

Mišljenja iznijeta u komentarima privatno su mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Slobodna Hercegovina