GORAN KIKOVIĆ: Vasojevići su najveće srpsko pleme koje je vijekovima prolivalo krv za Crnu Goru

GORAN KIKOVIĆ: Vasojevići su najveće srpsko pleme koje je vijekovima prolivalo krv za Crnu Goru

Prateći politička ali i kulturna dešavanja u mojoj ujčevini privukao mi je pažnju časopis Glas holmije. Sadržaj me je inspirisao prvo da i sam objavim nekoliko tekstova u njemu a potom da na promocijama u Beogradu i upoznam ljude koji ga uređuju i stoje iza njega. Tako sam upoznao Gorana Kikovića. Da li je to politički blefer koji na priči o srpstvu skuplja glasove a samo misli na titule i profit što je najčešći slučaj na kulturno političkoj sceni Balkana. Da li je to naučni radnik, istoričar i pisac kojem je očuvanje Srpstva životni put i cilj. Hteo sam da saznam: Ko je zapravo Goran Kiković?

To je bio razlog što smo povodom petnaest godina njegovog naučno-istraživačkog rada (2003.-2018.) napravili  jedan obično – neobičan razgovor. Razgovor u kojem je otvorio i objasnio sebe kao pojedinca koji predstavlja svoje pleme i svoje sugrađane ali i kao oca koji daje primer svojim sinovima. Što je rečeno to je i zapisano. Što je zapisano to je i svedočanstvo. Treba biti hrabar pa dati i držati reč. Ovo je REČ Gorana Kikovića

AUTOR: Nikola Apostolović

                                                            

Obrazovanje, zalaganje i priznanje

Goran Kiković rođen je 28.07.1975. u Ivangradu (današnjim Beranama), od oca Strahinje i majke Darinke-Mare, djevojačko Božović. Osnovnu školu učio je u Rovcima i Donjoj Ržanici. Gimnaziju završio u Beranama. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini na odsjeku za Istoriju na temi “Vojvoda Pavle Đurišić“. Još kao student bio je saradnik lista Saveza studenata Univerziteta u Prištini “Potpis“. Do sada je objavio šest knjiga: “Vojvoda Pavle Đurišić“, Podgorica, 2003., “Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori“ Podgorica 1918.“, Berane, 2006., “Razvoj prosvjete i školstva u Donjim Vasojevićima (sa posebnim osvrtom na osnovne škole u Donjoj Ržanici, Kaludri, Zagorju, Rovcima i Rijeci Marsenića)“, Berane, 2008., “Milo Kenjić sa svojim bataljonom u borbi za slobodu i ujedinjenje srpskoga naroda“, Berane, 2010. i “Preci i potomci“, Berane, 2014. “Srpski narod u Crnoj Gori kroz vjekove“, Berane 2016. U štampi mu je knjiga “Vasojevići u borbi za Srpsko i Jugoslovensko ujedinjenje od 1914. do 1918. godine“. Baveći se prouočavanjem istorije srpskoga naroda učestvovao je na mnogim naučnim skupovima i okruglim stolovima. Objavio je značajan broj tekstova, članaka i priloga u mnogim listovima i časopisima u zemlji i inostranstvu, u kojima se bori protiv falsifikovanja istorije srpskoga naroda.

Dobitnik je mnogih nagrada, povelja, plaketa, zahvalnica, ordenja i priznanja među kojima: Nagrade za publistički rad i istraživanje iz istorije Srpskog naroda sa teritorije Vasojevića, koja nosi naziv “Radomir P. Guberinić“, za 2015. godinu, odlikovanje Zlatni orden prvog stepena “Dragoljub Draža Mihailović“ za nesumnjive zasluge i doprinos u odbrani Srpstva i Ravnogorstva, kao izraz za rad, vernost i postignute rezultate i brojnih drugih, plaketa i zahvalnica, među kojima “Velike povelje“ Udruženja srpskih književnika i pjesnika Srba u Crnoj Gori i rasejanju “Gorska Vila“ sa sjedištem u Podgorici, “Velike srpske povelje“ koje mu je dodijelilo Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca Regionalni odbor Berane, povodom 100 godišnjice Mojkovačke bitke i dvadesetogodišnjice obnove rada Udruženja 18. februara 2016. Dobitnik je Kozačkog- ruskog odlikovanja Svetog Đorđa, kojeg mu je uručio kozački ataman iz Moskve Viktor Zaplatin.

Od 25. januara 2018. kada dobija prestižno priznanje od Saveza pisaca Rusije “Zlatnu medalju A.S.Puškina za vjernost slovu i djelu“, koje su u Crnoj Gori pored njega dobili Mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije i novinar i književnik Branislav Otašević. Dobitnik je “Kosmetske zvezde“ za izuzetne zsluge za novinarstvo u 2018. godini koje mu je dodijelilo Društvo policijskih ratnika Republike Srbije 26.maja 2018. u gradu Stalaću. Od 27.juna 2018. Godine je počasni građanin opštine Ćićevac u Srbiji.

Jedan je od osnivača Srpskog kulturnog centra “Župan Prvoslav“- Berane, član UO od osnivanja, od oktobra 2003. do septembra 2005. Bio je potpredsjednik, a od 2005. do 2010. i vršilac dužnosti predsjednika SKC-a. Bio je predsjednik i osnivač Srpskog istorijsko-kulturnog društva “Nikola Vasojević“-Berane od osnivanja 2008. do 2014., glavni i odgovorni je urednik časopisa za književnost, istoriju i kulturu “Glas Holmije“, član je redakcije časopisa za obnovu srpske kulture i tradicije “Srbobran“-Berane, član je Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju – Beograd, Jugoslovenske književne zajednice, Udruženja srpskih književnika i pjesnika Srba u Crnoj Gori i rasejanju “Gorska Vila“ sa sjedištem u Podgorici.

Bio je predsjednik Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca Regionalni odbor Berane od 21.12. 2001. do 28.06.2014. Sada je počasni predsjednik Udruženja.Član je Udruženja novinara Crne Gore . Od 2.septembra 2017.godine obavlja funkciju predsjednika Srpske Narodne Odbrane Vasojevića i Limske doline. Organizator je mnogih kulturnih događaja i tradicionalnih manifestacija kao što su: “Savindanske svečanosti“, “Vidovdanske svečanosti“, “Dani sjećanja na srpske junake i dobrovoljce“ i mnoge druge koje obilježavaju slavnu prošlost naših predaka i afirmišu Srpsku kulturnu baštinu na prostoru Vasojevića. U dva mandata bio je odbornik u SO Berane i šef odborničkih klubova Srpske liste i Nove Srpske Demokratije, a dužnost predsjednika Skupštine opštine Berane obavljao je od 24. marta 2014. do 12.aprila 2018.godine.Sada obavlja dužnost potpredsjednika SO Berane. Oženjen sa Ivanom Jovović, dipl.pravnicom imaju sinove Nikolu i Iliju. Živi u Donjim Lugama kod Berana. 

  • APOSTOLOVIĆ:Objasni, opiši svoj nacionalizam (patriotizam). Njegove korene, pravce i susretanja sa drugim narodima i njihovima nacionalizmima. Imaš li svoju životnu misiju, šta je ona precizno i kada si je prepoznao. Da li je ona na nivou profesije ili je mnogo više od toga.

KIKOVIĆ: Objasniću na početku moje priče prvi put javno iznosim , evo kako je to zaista bilo i otkud moje interesovanje za prošlost ili kako sam postao antkomunista i srpski nacionalista.

 Od malih nogu tačnije od svoje desete godine bilježio sam priče moje babe Rakite, majke Mare i strica Sava Kikovića o Rovcima, životu na selu, kako se nekada živjelo , o našem porijeklu iz Gračanice kod Andrijevice, o rodoslovu bratstva Kikovića, zanimljive priče o ratniku Milovanu Raleviću ocu moje babe Rakite koja je bila porijeklom iz Kaludre kod Berana od Rovaca susjednog sela. Sve me je to motivisalo da se zainteresujem za prošlost i da zavolim istoriju. Bio sam osrednji učenik ali mi je Istorija uvijek bila najmiliji predmet u školi kako u osnovnoj tako i u Gimnaziji. U osnovnoj školi Istoriju mi je predavala Milica Obadović, djevojačko Đurašković, koja mi je bila i razredni starješina a Istoriju u Beranskoj gimnaziji su mi predavali Vojin Rajović i Vule i Zvezdana Osmajlić, ona mi je rekla da sam joj bio najbolji poznavalac Istorije u njenoj radnoj karijeri, što mi posebno inponuje. Na nagovor majke Mare upisao sam Istoriju na Filozofskom fakultetu u Univerziteta u Prištini i završio ju 2002. godine. Na diplomskom sam  dobio ocjenu devet kod profesora Veljka Đurića Mišine na temi “Vojvoda Pavle Đurišić“.  Potom sam 2003. Objavio moju prvu knjigu “Vojvoda Pavle Đurišić“, to je prva knjiga o toj ličnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji. Kao što je poznato o četnicima se nije smjelo pozitivno pisati. A kako sam ja zavolio četnike? Moja baba Rakita Miraševa Kiković, bila je rodom kako sam već rekao od Ralevića iz Kaludre, imala je dva brata i dvije sestre. Kako je u Drugom svjetskom ratu došlo do podjela u našim krajevima na četnike i partizane jedan brat joj ode u četnike (Milisav) a drugi u partizane (Kosto, koji je bio partizanski oficir). Pošto su partizani pobijedili Milisav je uspio da pređe granicu i živio je u Engleskoj u kojoj je i sahranjen. Ona je kao i svaka sestra voljela braću ali činimi se više Milisava, možda iz razloga što ga nije nikad vidjela stalno ga je tužela i za njim plakala, i ako je bio živ. Ja kao dijete početkom devedesetih crtao sam petokrake jer za druge simbole i nismo znali, kada je baba vidjela da ja crtam petokraku i da volim taj simbol rekla mi je “Eh šta su nam jada dali komunisti“ ( i pomenula dvoje lokalnih komunista iz sela). Tada sam ja pitao babu iako je bila nepismena važila je kao mudra žena, šta su to radili komunisti, o kojima sam ja učio da su nas oslobodili od okupatora i domaćih izdajnika “Četnika“. Baba mi je tada rekla da su oni i u toku rata a i poslije rata vršili teror nad narodom i da se nije kako je ona govorila “smjelo slobodno zborit ni u kući a kamo li negdje javno“. Opisala mi je ko su bili pravi borci za Srpstvo onda mi je pričala da su Marko i Dmitar Kiković  tokom rata podržavali i pripadali četničkom pokretu Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, a dva Dmitrova sina Milo i Milija, bili su u štabu Vojvode Pavla Đurišića, prvi kao čovjek zadužen za finansije, a drugi u ličnoj vojvodinoj pratnji. Vukajlov sin Batrić bio je u četnicima, a sva trojica su sa vojvodom Pavlom uhapšena i internirana za Njemačku u kojoj su ostali da žive i sahranjeni su tamo. Mlađeg Vukajlovog sina Veljka ubili s  u tzv.“lijevim skretanjima“ komunisti na čelu sa Vukajlom Kukaljem. Sa njim su nevino stradali i Panto Mirkov Kiković, kao i Tomovići Miloš i sin mu Vladimir koji su se bili sklonili od Šiptara kod Miraša u Rovcima i Šekularci David Davidović i Komnen Dujović. Nikada nije mogla da prežali ubistvo djeteta Veljka, čija je sestra Draginja molila dželate da ga ne ubiju. Tako je  ovaj klasičan primjer zločina nad nevinim žrtvama za kojeg niko nije odgovarao promijenio u meni svijest o “dobrim i lošim momcima u Drugom svjetskom ratu“. Mi smo u školi učili da su ovo bila “lijeva skretanja“ partizana a ne klasični ratni zločin. Kao što je poznato na ovaj način su “ lijevi skretničari “zatvorili za sva vremena mnoge  domove i mnoge majke u crno zavili u Crnoj Gori i tadašnjoj Jugoslaviji. Komunisti su ubili i tada najuglednijeg Kikovića Iliju, sina Jova Kikovića, jedinog nosioca zlatne  Obilića medalje za hrabrost u Kikovića. Ilija je bio prvi fakultetski obrazovan Rovčanin, koji je završio Pravni fakultet i u Beranama bio sreski i okružni državni tužilac. Kikovići su bili svi sem Sekula Kikovića u četnicima do 1944. A potom u partizane odlaze  kako su mi isti pričali ne svojm voljom nego što su morali Danilo i Savo Kiković. Savo je bio član NOO u selu a poslije rata dugogodišnji predsjednik sela, koji je dosta uradio da se u selu bolje živi. I ako sam rođen trideset godina poslije završetka rata 1975. Godine nesrećne podjele u Srpskom narodu na “četnike i partizane“ ostavile su dubok trag na moje odrastanje i stasavanje. Kako što je poznato početkom devedesetih dolazi do demokratskih promjena i uvođenja višestranačkog sistema u SFRJ i Crnoj Gori i formiraju se prve stranke, ja iako mlad od 16. godina učlanjujem se u tada jedinu srpsku stranku u Crnoj Goru u Narodnu stranku, odnosno postajem član kluba mladih “Vladika Danilo“. Prvog decembra 1991. U NS me učlanjuje moj razredni starješina profesor srpskog jezika i književnosti Milan Cimbaljević, tada republički poslanik NS. Od tada ja postajem i zvanično organizoivani antikomunista i demokrata i srpski nacionalista koji želi da se vrati monarhija i kralj, i da se rehabilituju četnici Pavla Đurišića i Draže Mihailovića.

  • APOSTOLOVIĆ: Prihvataš li žrtvu kao posledicu te misije ili bi odustao zarad dobrobiti porodice? Kako je tvoja posvećenost prihvaćena u sredini u kojoj živiš?  Da li je prepoznaju i poštuju?

KIKOVIĆ: Ja sam pravoslavac, hrišćanin, vjerujući čovjek tako da sam svesan da sam podnio veliku žrtvu u ovom mom kratkom životu. Sve što sam postigao u životu postigao sam samo uz Božju pomoć i svojim radom, odnosno žrtvom. Imao sam puno iskušenja i ponuda da promijenim identitet odnosno da dam “vjeru za večeru“ ali nijesam to učinio, nikada se nijesam pokolebao u svojoj borbi za nacionalni identitet kojem od rođenja pripadam. Još sam mlad i ako sam “star“ u nacionalnoj borbi od 16 godina sam se aktivirao i tada sam znao da sam Srbin jer sam odrastao u takvoj porodici. Ali mudri ljudi su kazali “nikad nije kasno da se čovjek obruka“. Ima puno ljudi koji me podržavaju i koji mi pomažu u radu a ima i onih koji me mrze i podmeću mi noge ali i jedni i drugi me cijene.

  • APOSTOLOVIĆ:  Šta zameraš svojim sugrađanima a pogotovo svojim saplemenicima? Kako misliš da utičeš na to?  Šta zameraš srpstvu 21. veka?

KIKOVIĆ: Fenomen diktature u Crnoj Gori, kojoj je pečat dao dugogodišnji Titoistički režim, nametnuo je aktuelno mišljenje, nacionalističko kolektivno ludilo da “što se više odričete svog porijekla, imaćete bolje pozicije u sistemu laži, koja vodi ukidanju nacija, ali ne svih, već samo nepodobnih, a Srbi nijesu podobna nacija, jer su se često bunili kroz istoriju protiv nepravdi“, te se ovo doba mora smatrati najsramnijim perodom srpske istorije, jer baš iz tih razloga, dojučerašnji titoisti, sada kvaziljevičari, pobornici neoliberalne ideologije, realizuju volju svjetskih moćnika na štetu vlastitog porijekla, vjere, jezika kao osnove nacionalnog i ličnog identiteta.

Vlast, uspostavljena silom i policijskim terorom političke policije, zasnovana na ideološkoj manipulaciji hijerarhijski organizovanoj, nametnula je mit o Velikosrpskoj opasnosti, čime je potisnuta istina o genocidu nad Srbima, koji nikada nije kažnjen, pa je partijskom državnom represijom suzbijena svijest o značaju srpske tradicije u kojem nije dozvoljeno slobodno, kritičko mišljenje, već je stvoren poltronski mentalitet, kao realnost političkog zla, a srpska herojska epopeja proglašena genocidnom i “srpskim teritorijalnim ludilom“.

  •  APOSTOLOVIĆ: Da li može da se živi kao Srbin ili se se samo preživljava čekajući promene?

KIKOVIĆ: Počeću odgovor na ovo pitanje na sledeći način. Naravno da može da se živi kao Srbin, pa naši preci su opstali pet stotina godina, pa mnogi nijesu podlegli pod turčenjem i prelaskom u druge vjere i sada eto nacije.. Momir Vojvodić, poznati srpski pjesnik i pisac iz Crne gore je kazo Crnogorac koji nije Srbin nečije je kopile. Ali dio srpskog identiteta pored vjere čini jezik i pismo. Poznato je da svi evropski narodi doživljavaju procvat ujedinjavanjem, nosioci društvene moći u Crnoj Gori, suprotno proklamovanim evropskim načelima, prisilno rade na dijeljenju i rasparčavanju srpskog duhovnog i jezičkog bića, svjesno tim činom slabe i potiru jedan od najstarijih jezika i najsavršenije pismo u Evropi. Stanje u kojem se nalazi i u koje je dovedena upotreba ćirilice u svakodnevnoj komunikaciji na prostoru Crne Gore alarmantno i zabrinjavajuće. Zar treba da podsjećam da se ćirilicom pisalo od vremena Miroslavljevog Jevanđelja i Žitija Svetog Save, prve štamparije Crnojevića u kojoj se štampalo ćiriličnim pismom, i Sv. Petar Cetinjski i Njegoš i Marko Miljanov i Stefan Mitrov Ljubiša i kralj Nikola svi pismeni i učeni ljudi našega naroda koristili su se ćiriličnim pismom. Što znači da je ćirilično pismo i srpski jezik izraz naše hiljadugodišnje tradicije. Prva ćirilična štamparija na slovenskom jugu nastala je u Crnoj Gori. I pored nedaća i nevolja kroz koje je prolazio naš narod, porobljavanja, zuluma i okupacija raznih osvajača, kulturno degradiranih režima, srpski narod je kroz vjekove u svojoj kolijevci čuvao i njegovao svoju ćirilicu. Međutim, današnji okupator je globalna misao favorizovanja svih devijacija ljudskog društva (narkomanije, nasilja, homoseksualizma i bezbožništva), pa i borbe protiv tradicionalnih vrijednosti u koje spada i naša ćirilica. Danas se protiv nje bore zloupotrebom medija, izbacivanjem iz udžbenika, službenih dokumenata i opšte komunikacije prikazujući je kao retrogradnu i anahronu. Naš narod sve više podliježe toj sili i propagandi, i u opštoj letargiji gubi svoj identitet. Ja  se  zalažem za poštovanje Ustava Crne Gore u kojem piše da su pisma ćirilica i latinica ravnopravni. Stoga se zalažemo za ravnopravnost ćirilice, koje je oduvijek bilo temeljni izraz našeg jezičkog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Srpskim jezikom i ćirilicom smo se prepoznavali i prepoznavaćemo se na kulturnoj mapi svijeta. Zato borbu za očuvanje ugrožene ćirilice treba voditi u struci i nauci, lingvističkim krugovima, književnosti, u školama, javnim istupanjima, akcijama i tribinama, u svakom našem domu. Moja poruka je da je ćirilica naše trajanje i naša budućnost, naše ime i naše prezime. Čuvajući ćirilicu čuvamo duh predaka i budućnost potomaka, budimo dobri potomci kako bi sjutra bili čestiti preci.

  •  APOSTOLOVIĆ: Da li je srpstvo iznad vere iznad mesta življenja iznad filozofije i iznad egzistencije, jezika objasnite te pojmove ?

KIKOVIĆ: Veliki srpski pisac Jovan Dučić je kazao  “Vjerujem u Boga i srpstvo“. Ali nekima u našem narodu nije ništa sveto, najdrastičniji primjer jeste agresija na srpski jezik u zemljama okruženja jeste krađa srpskog jezika! Da bi se ubijedili građani Crne Gore i svijet, kako postoji nekakva „crnogorska nacija“ stvara se takozvani „crnogorski jezik“. Zapravo se jedan dio ijekavskog dijalekta srpskog jezika pokušava proglasiti novim jezikom.

Radi se zaista o primitivnoj, ideološkoj, antinaučnoj konstrukciji čiji je jedini cilj izmišljanje novih crnogorskih ustanova i uništenje postojećih srpskih. Dopustimo li da se dijalekt ili provincijalizam proglasi jezikom, onda bismo dobili mnogo novih jezika u svijetu: američki, kanadski, meksički, brazilski, austrijski, novozelandski, južnoafrički, itd. Naravno da je ovo potpuno besmisleno i nijedna ozbiljna država ne bi sebi dopustila ovako nešto, ali ova naša je nešto drugo i zato nad srpskim jezikom i narodom sprovodi zločin (genocidnih razmjera i kapaciteta). Uzgred, međunarodne naučne i druge ustanove nažalost ćute pred ovakvim postupcima. Napomenimo da na staroslovenskom riječ „jezik“ znači „narod“.

  Oni koji su u Crnoj Gori do sada bili Srbi, pa od sada ne žele da budu Srbi već Crnogorci, imaju pravo na takvo opredjeljenje, bez obzira koliko to besmisleno bilo. Ali, i obrnuto, to nikako ne daje za pravo onima koji žele da se odreknu svog porijekla i identiteta da kradu i otimaju ono što je autentično i neprikosnoveno, međunarodno priznato kao srpsko. A to je, na primjer, jezik. Oni koji se izjašnjavaju kao „Crnogorci“ i koji žele da imaju svoj registrovan „crnogorski jezik“, neka se već potrude da smisle novi jezik koji će se od svakog dijalekta srpskog jezika razlikovati za najmanje 50%.

Jezik je ogromno kulturno, umjetničko, etničko i civilizacijsko blago i kao takvo se mora pažljivo čuvati i njegovati.

  • APOSTOLOVIĆ: Čemu se nadaš od vlasti države Srbije?

KIKOVIĆ: Srbija je naša majka. Kada sam jednom prilikom putovao prema Beogradu pozvao me telefonom jedan prijatelj i pitao gdje si? Ja sam mu odgovorio idem kod majke a on je pomislio da sam kod moje rođene majke u selu Rovca kod Berana. On kaže pa znači u Rovcima si!? J amu rkoh ne putujem prema Beogradu prema majci Srbiji. Tako misli svaki pravi Crnogorac odnosno Srbin. To mora da shvati svaka vlast u Srbiji. Ova vlast u Srbiji je u velikim problemima. Pitanje Kosmeta nije riješeno a kakvi su izgledi teško će se i riješiti. Srbija skromno pomaže nama u Crnoj Gori  ali je formirana “Srpska kuća“ i to je dobro. Ja sam tražio otvaranje konzulata u Beranama bilo je obećanja ali dosada nije ova ideja realizovana. Srpski narod i država Srbija ne smiju dozvoliti otimanje crkava u Crnoj Gori i uništavanje srpskog jezika, na kojem su stvorena književna djela od svjetskog značaja neprocjenjive vrijednosti.

Možda ćete mi zamjerit što insistiram na pitanje i probleme oko jezika, međutim  suština je da jedan jezik ne može imati više naziva i da se identitet jezika ne može mijenjati za dnevnopolitičke potrebe. Govor u Crnoj Gori se ne razlikuje ni po čemu od govora Srba u Republici Srpskoj i djelovima BiH, kao ni od govora Srba jugozapadne Srbije, odnosno Like, Korduna, Banije, itd. Govor u Crnoj Gori se od govora u Beogradu razlikuje samo po (ij)ekavici. Svi koji govore na pomenutim prostorima se savršeno “razumiju“ ili “razumeju“!

Stoga svi Srbi u Crnoj Gori i Srbiji i drugdje (kao i naučne, prosvjetne, državne i druge ustanove) su dužni da se bore protiv postojanja i priznanja takozvanog „crnogorskog jezika“. Crnogorski govor nije čak ni cio dijalekt (ranije objašnjeno), već samo lokalna interpretacija ijekavskog narječja, štokavskog dijalekta srpskog jezika. Oni koji tvrde drugačije su ili velike neznalice ili zlonamjerni demagozi. Po pomenutom pitanju nema nikakvog kompromisa. Nekome se može srpski jezik sviđati ili ne – može ga koristiti ili ne – ali niko nema pravo da vrši amputaciju srpskog jezika i da mu nasilno mijenja identitet, jer bi to značilo da se nasilno zavodi ideologija genocida, kao priprema za njegovo sprovođenje. Nažalost, ne bi bilo prvi put srpskom narodu da tako nešto doživi.

Evo i jednog ilustrativnog primjera: Njegošev „Gorski vijenac“ se u Crnoj Gori prevodi na takozvani „crnogorski jezik“!? Ovo je klasičan organizovani kriminal, koji podsjeća na kriminalne grupe koje ukradu automobil, obrišu serijske brojeve šasije i motora, ugraviraju nove lažne brojeve, a zatim prodaju takav auto.

 Odbrana Srbije se ne vrši u Beogradu već u Beranama, Banjaluci, Herceg Novom,Trebinju…Zato država Srbija treba da pomaže kulturne institucije Srba u Crnoj Gori, kao naprimjer da pomogne štampanje časopisa “Glas Holmije“ i pomoć kulturnih manifestacija koje mi organizujemo okupljeni oko Srpske narodne odbrane Vasojevića i Limske doline. I naravno da šalje umjetnike i kulturne poslenike da organizuju promocije knjiga, dramske predstave i druge manifestacije u organizaciji države Srbije.

  • APOSTOLOVIĆ: Da li su podele iz prošlosti prevaziđene u 21. veku? Bjelaši – zelenaši, separatisti federalisti, dinastičke podele, plemenske podele i iznad svega podele na rodoljube (nacionaliste, četnike) i na borce za vlast jedne partije (partizane).

KIKOVIĆ: Ne, nijesu prevaziđene. U Crnoj Gori su podjele nešto što nas prati kroz vjekove od istrage poturica do danas.

 Prije sto godina došlo je do ujedinjenja Srbije i Crne Gore, tačnije 1918. godine. U Crnoj Gori je poslije odluka Velike narodne skupštine Srpskog naroda u Crnoj Gori 1918. godine došlo do podjele nabjelaše i zelenaše, prvi su bili pristalice bezuslovnog ujedinjenja Srbije i Crne Gore, a drugi pristalice kralja Nikole. Ipak, i jedni i drugi su bili – Srbi. To svakako potvrđuju činjenice u svim dokumentima iz dokumentima iz toga vremena. O Zelenašima i Bjelašima prof. dr Aleksandar Stamatović kaže “I jedni i drugi, stajali su po stanovištu da su Crnogorci  nacionalno Srbi. Zelenaši samo daju veću poentu posebnosti Crnogoraca, u smislu elitnosti u odnosu na ostale Srbe.“

Vasojevići su u ogromnoj većini gotovo stoprocentno bili za suživot sa Srbijom odnosno za bezuslovno ujedinjenje.

Podjele se i dalje forsiraju jer vlast u Crnoj Gori opstaje na podjelama.

O ujedinjenju i prihvatanju kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pod Karađorđevićima, najbolje piše prestolonaslednik Mihailo Petrović Njegoš u svojim memoarima:    “Mada se ogromna većina Crnogoraca izjasnila za ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom, – i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, – jedan mali broj odbijao je da to prizna. Kad je kralj Nikola umro, oni su za kralja proglasili mog strica Danila. Iz kog razloga koji mi nisu poznati, Danilo se rešio da tu titulu ne ponese. Kako je bio bez dece, sva svoja prava preneo je na mene, još maloletnog. To, uostalom, nije imalo svoje važnosti, ni posledica. Dva-tri meseca docnije, kad sam se o raspustu našao kod majke u Parizu, pročitao sam u štampi vest o tome da su sve velike sile priznale ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ja sam u ono vreme bio isuviše mlad, da bih imao tačnu i jasnu predstavu o značaju svega toga. Docnije, kad sam temeljno proučio istoriju Južnih Slovena, razumeo sam u kojoj meri je bilo pravedno, i neopozico, to uklapanje Crne Gore u jednu širu otadžbinu, nakon vekova rastavljenosti, s ostalim Srbima, Hrvatima i Slovencima. Crna Gora, – koja se bila održala kroz istoriju kao ostrvce nezavisnosti i slobode, dok su se ostala braća nalazila u sklopu Austrije ili Turske, – nije imala razloga da postoji kao celina za sebe kad su se braća oslobodila tuđinskog gospodarstva. Poput Italijana i Nemaca, Jugosloveni su se 1918. godine ujedinili na osnovu načela o samoopredeljenju naroda. Oni što su žalili za Crnom Gorom kao zasebnom državom, nisu uviđali jednu osnovnu stvar: da Crna Gora nije mogla postojati kao samostalna država od trenutka kad su se stvorili uslovi za jednu veliku nacionalnu državu naroda iste krvi i jezika. Već u svojoj mladosti, čim sam bio u stanju shvatiti elemente našeg nacionalnog problema, ja sam se zauvek, i nepokolebljivo, opredelio za princip punog jugoslovenskog jedinstva.“

Saveznici su  u Crnoj Gori, slali više misija koje su im podnosile izvještaje. “Premda se danas prenaglašavaju mnoge nepravilnosti prilikom priprema velike Narodne skupštine u Podgorici, uz isticanje da je prisustvo srpskih trupa bilo korišćeno kao neka vrsta pritiska, činjenica je, van svakog spora, da je većina naroda u Crnoj Gori, preko svojih uglednih izabranika, s mnogo autentičnog entuzijazma 26. novembra 1918. izglasala bezuslovno sjedinjenje sa Srbijom. Svrgavanje dinastije Petrović-Njegoš, koje je prethodilo činu ujedinjenja pod dinastijom Karađorđevića imalo je, međutim značajnije posledice: kraljeve pristalice su, uz finansijsku pomoć italijanskih oficira, pokušali da oružjem ospore novo stanje, i najstarijega srpskoga kralja Nikolu Petrovića Njegoša, vrate na presto Crne Gore. Brzo i brutalno skršena Božićna pobuna, ostavila je, bar u lokalnom predanju, ako ne i u proverivim istorijskim izvorima, gorak ukus međusrpskog sukoba, koji se danas, iz sasvim drugih razloga, namerno, tj. nenaučno, preuveličava.“ O tome pišu poznati istoričari kao što je učinio Dušan T. Bataković u djelu “Ujedinjenje Crne Gore i Srbije: od snova predaka do košmara savremenika“. Sve je ovo dio činjenica koje govore kakva je bila Velika narodna skupština i da je bila i legalna i legitimna i da je bila odraz želje cijeloga naroda, jer su na njoj pored Srba – pravoslavaca učestvovali i Srbi rimokatoličke  i muhamedanske vjere’.’

Takođe i u drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori dođe do podjela evo recimo oko Trinestojulskog ustanka koji je izazvao podjele i građanski rat koji je došao  poslije sloma ustanka, šta je značilo to što je tri četvrtine ustanika odlučilo da napusti ustanak? Da li se narod išta pitao, ili o njegovoj sudbini odlučuje grupa neodgovornih lica koji imaju svoj politički cilj? Objašnjenje je prosto, tri četvrtine ustanika se nije slagalo sa stavom komunista da se borba nastavi, civilno stanovništvo je još više bilo protiv toga  te je, znači, to bilo opšte rješenje naroda. Nema sumnje, tako ponašanje komunista  je bilo pogrešno i tragično rješenje, koje je odredilo dalju sudbinu i pravce djelovanja pokreta Pavla Đurišića, Baja Stanišića, Blaža Đukanovića, ali mnogih drugih ljudi koji su bez kakvog razloga izgubili živote na obije konfrontirane strane građanskog rata u Crnoj Gori. Ako, pak , neko smatra da je produžetak ustanka, kako su tražili komunisti, bilo ispravno rješenje, tada ostaje da odgovore na neka pitanja.Podjele nisu ni danas nepoznanica Crne Gore.

  • APOSTOLOVIĆ: Koliko je to danas očigledno i kako se u kom smeru opredeljuju potomci iz protivničkih tabora.

KIKOVIĆ: Tu nema nikakvih pravila. Mnogi potomci četnika se danas odriču Srpstva a potomci komunista se diče Srpstvom. U Crnoj Gori je sve pomiješano što govori sledeći primjer: Kada je pred popis 2003. godine a tada je Crna Gora bila u zajedničkoj državi sa Srbijom ekipa prvog programa RTS-a pravila prilog oko izjašnjavanja u Crnoj Gori i kako se ko izjašnjava ostalo mi je simpatično odgovor nekog Podgoričanina čije ime nisam zapamtio ali je bio sada mojih godina. Na pitanje novinara kako se izjašnjava on je rekao: Ja sam Srbin ali mi je otac Crnogorac. Pitam ja oca kako si ti tata Crnogorac kada ti je otac bio Srbin ( do 1945. Svi Crnogorci su se izjašnjavali kao Srbi) A on pita mene kako si ti sine Srbin kada ti je otac Crnogorac.

Evo još jednog primjera na popisu 2003. godine kada su popisivači upitali babu Jelicu jesi li ti baba Crnogorka ona je odgovorila ponosno jesam sine. Znači baba nijesi Srpkinja? Nego šta sam sine no Srpkinja. Na to će popisivač začuđeno pa šta da upišem bako? Piši sine šta hoćeš ali  ja to dvoje ne odvajam.

E to je raspolućena Crna Gora u kojoj u jednoj porodici postoje dva naroda.

  • APOSTOLOVIĆ: Koja je tvoja knjiga tvoj najveći doprinost buđenju nacionalne svesti i da li je knjiga o Đurišiću prva u nizu onih koje ćeš da napišeš  o velikanima srpske istorije?

KIKOVIĆ: Pa to je knjiga  “Srpski narod u Crnoj Gori kroz vjekove“, za koju sam  dobio na Savindan medalju od Saveza pisaca Rusije iz Moskve. Moto mi je borba za istorijsku istinu, protiv falsifikata a evo zbog čega? Govoriti o nacionalnom identitetu Crnogoraca danas nije zahvalno, ali je neophodno potrebno. Cilj studije jeste bio istorijskom istinom protiv falsifikata, pa je zato potrebno objasniti i definisati istinu, a pobiti falsifikate argumentima.

Crna Gora je u svojoj istoriji doživljavana i nazivana “srpskom Spartom“, “Pijemontom srpskog naroda i srpske krune“, “dragim kamenjem“, “buktinjom srpske slobode“ (…) Tako su je slikali najumniji i najviđeniji Srbi, poput Laze Lazarevića, Alekse Šantića, Sima Matavulja, Branka Radičevića i drugih. Ta i takva Crna Gora, zemlja Svetoga Petra Cetinjskog i Svetoga Vasilija Ostroškog, zemlja čojstva i junaštva, hrabrosti i poštenja, danas u najvećoj mjeri živi samo u sjećanjima, knjigama i pričama. Takva Crna Gora, dostojanstvena i dostojna poštovanja, časna i poštena je prestala da postoji nakon dolaska komunističkog režima na vlast 1945. godine. Tada dolazi do pokretanja tzv. crnogorskog pitanja, a nova nacija je rođena 01.05.1945. nakon objavljivanja teksta „O crnogorskom nacionalnom pitanju“ u listu “Borba“, autora književnika i političara Milovana Đilasa.

Tim činom su komunisti samo nastavili ono što su započele crnogorske ustaše – Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija. Od tada do današnjeg dana, u kontinuitetu, u Crnoj Gori traje akcija ubijanja duše i nacionalne svijesti Crnogoraca. Tada su to radili komunisti, a danas njihovi ideološki sljedbenici, koji se, doduše, jesu preobukli u nova odijela i zamijenili parole, ali je suština ostala ista. A suština se sastoji u rasrbljivanju, stvaranju lažne nacije, brisanju kolektivnog pamćenja i svijesti. Način rada je ostao isti. Razoriti narod u moralnom, duhovnom i nacionalnom smislu, izazivajući raskole i podjele u stanovništvu, sprovoditi ateizaciju i amoralizaciju.

Prošle godine pravo na grob u Crnoj Gori dobili su Njemačkio okupatorski vojnici koji su uz podršku vlade Crne Gore dobili obilježen grob i pravo na dostojnu sahranu a više od 70 godina prikrivaju se komunistički zločini i ne dozvoljavaju da se objelodani istina o najvećem i najskrivenijem zločinu koji je počinjen po završetku Drugog svjetskog rata nad ratnim zarobljenicima i zbjegom nedužnog naroda, koji je odstupao sa sa jedinicama Jugoslovenske kraljevske vojske, bježeći pred „crvenim terorom“.

„Taj zločin se prikrivao svim sredstvima već 70 godina i planinski vijenci laži, kojima je zatrpavan, nisu manji od planinskih vijenaca Slovenije pod kojima leže nebrojene žrtve pobijene bez spiska i bez suda.- riječi su našeg mitropolita Amfilohija.

Istina o tom zločinu bila je zabranjena, a svaka laž poželjna i dozvoljena. Ta istina se jedva mogla šaputati u četiri oka, dok je laž više od pola vijeka lansirana iz svih ideoloških topova i razglašavana na sva zvona. To je najduža neispričana priča i najduža još neispisana čitulja srpskog naroda Crne Gore.

„U ovo vrijeme, prvi put u našoj istoriji, pojavljuju se jame, kao masovne grobnice i mjesta iracionalnih zločina izvršenih nad svojom braćom, a pojam „jamari“ za izvršioce ulazi na velika vrata u našu istorijsku stvarnost i jezik.

Na taj način se pokret otpora u Crnoj Gori protiv okupatora od samog početka rascijepio na onaj nazvan „nacionalno-četnički i drugi „partizansko-komunistički. Kada bi se pak sabrao konačan broj postradalih u Crnoj Gori u toku Drugog svjetskog rata u borbi s Italijanima i Njemcima i onih poginulih u uzajamnom istrebljivanju i uništavanju, nesumnjivo bi se pokazao da je broj ovih drugih neuporedivo veći. Ta strašna činjenica postaje utoliko očevidnija ukoliko biva  sagledana u svjetlosti svega onoga što se dogodilo kada su komunisti (1944) preuzeli vlast, kako u Crnoj Gori, tako i u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji. Crna Gora i ratna i posleratna crnogorska stvarnost zauzimaju izuzetno mjesto u sveukupnoj ondašnjoj jugoslovenskoj drami. Komunističko istrebljivanje („likvidiranje“) ideoloških protivnuka, pod vidom „izdajnika“ i „petokolonaša“, vrhuni upravo u masovnom uništenju, bez suda i presude, odstupivše na „zli put“ vojničke, intelektualne i duhovne elite Crne Gore sa brojnim prestravljenim narodom. Bio sam prije tri godine u Sloveniji na stratištu gdje su Titovi partizani napravili masovno klanje svoje braće i za te zločine niko nije odgovarao. Jedan sam od onih koji traži podizanje spomenika Vojvodi Pavlu Đurišiću ne samo u Zaostru nego i u Beranama ispred opštine Berane.

Proći će još mnogo vremena dok se ne iznađu i shvate korijeni te i takve bratomržnje, u Crnoj Gori i šire. Zli kainovski sindrom kao sveopšti ljudski usud? Povampireni zli duh krvne osvete, protiv koje se tako žestoko borio Sveti Petar Cetinjski? Opterećenost plemenskom sviješću i njenim pljačkaškim duhom, često proglašavanim u prošlosti za junaštvo i viteško, u pjesmi opjevano, „plijenjenje“ turskih (i ne samo turskih) ovaca i otimanje tuđe imovine? Kad je na kraju u sve to ugrađena iz toga rođena klasna borba i slijepa klasna mržnja kao osnova stvaranja novog pravednog i srećnog društva utemeljenog na bogoubistvu, a time i na oceubistvu i bratoubistvu – sklapa se mozaik ovog zlog vremena i njegovih ništa manje zlih plodova, u toku i na kraju Drgog svjetskog rata…to sam saznao radeći knjigu o Vojvodi Pavlu Đurišiću.

  •  APOSTOLOVIĆ: Šta je za tebe tipični Vasojević?

KIKOVIĆ:  Dobro je napisao Ivan Vukićević ovih dana da su Vasojevići  prvih par vjekova po dolasku u Lijevu Rijeku u velikoj meri živjeli izolovano i bez većih uticaja sa strane. Zahvaljujući tome što je njihova plemenska oblast bila zabačena nisu bili česta meta turskih napada, a usled toga što nisu bili izmiješani sa bratstvima drugog porijekla  mogli su nesmetano da razviju sopstveni plemenski identitet.

 Kao i kod susjednih brđanskih plemena, patrijarhalnost, gorštački mentalitet i čvrsta moralna načela su ključne odlike Vasojevića. Širenjem na oblast Polimlja, Vasojevići posle dužeg vremena počinju da žive zajedno sa bratstvima drugačijeg porijekla (koje su Vasojevići nazivali Srbljacima) što je dovelo do obostranih uticaja. Tako su recimo Vasojevići u Polimlju znatno blaže naravi od srodnika u Lijevoj Rijeci, ta podjela na „Ljevorečane“ i „Nahijaše“ nije samo geografska, već u velikoj mjeri i sociološka.

Tako su Ljevorečani impulsivniji, glasniji i odlučniji, a Nahijaši staloženiji, tiši i promišljeniji. Pojedine osobine su karakteristične za sve Vasojeviće i po njima se izdvajaju u okruženju, a snalažljivost je svakako najizraženija. U Crnoj Gori je poznata izreka „Umije ka’ Vasojević“, a vjerovatno najbolji opis Vasojevića dao je pisac Grigorije Božović: „Niko se iz nas ne probija kroz svet kao Vasojevići i niko među Dinarcima ne može biti dovitljiv i lukav kad je potrebno kao Vasojevići. Jedini su Vasojevići koji su pod Turcima od Turaka zemlju osvajali i došli do više Peći, do Bihora i Peštera. Bez prekida. Niko svojoj meti upornije ne hoda od Vasojevića.“. I zaista, nijedno drugo pleme nije uspjelo da se proširi u tolikoj mjeri da ne samo što je teritorijalno i brojčano postalo najbrojnije, već i daleko najuticajnije u čitavoj Crnoj Gori nakon Njeguša iz kojih potiče dinastija Petrović-Njegoš. Tako su Vasojevići jedino pleme po kome je u 19. vijeku naziv nosila neka od nahija u Crnoj Gori, a u 20. vijeku i oblast. Usled toga Vasojevići više nego i jedno drugo pleme sa ponosom ističu svoju plemensku pripadnost, a rijetko propuštaju priliku da istaknu kako su najveće srpsko pleme. Bitno je naglasiti da Vasojevići nisu istovremeno i najbrojniji rod u Crnoj Gori jer su pojedini rodovi, iako malobrojniji u svojim plemenima, ukupno brojniji usled naseljavanja oblasti van granica njihovih plemena.

Kada su u pitanju predanja, Vasojevići se u određenoj mjeri izdvajaju u odnosu na susjedne veće rodove. Dok su se kod drugih Brđana ustalila predanja o porijeklu od Mrnjavčevića, Drekalovića, Brankovića i druge srednjovjekovne vlastele, kod Vasojevića se ustalilo predanje o porijeklu od, ni manje ni više, nego od Nemanjića. Takođe, dok su za vrijeme oslobađanja Srbije druga plemena svojatala brojne vojvode, Vasojevići su svojatali nikog drugog do Karađorđa. Teoriju o porijeklu od Vasojevića su zastupali i pojedini Karađorđevići.Kako ističe Vukićević.

Ukorenjenost Kosovskog kulta i spomenuta predanja o srodstvu sa naistaknutijim srpskim vladarskim dinastijama sigurno su doprinijeli činjenici da je srpski nacionalni identitet kod Vasojevića uvijek bio iznad regionalnog crnogorskog identiteta i pripadnost crnogorskoj državi. To je posebno došlo do izražaja tokom 1918. godine kada su Vasojevići podržali Podgoričku skupštinu na kojoj je proglašeno ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom, a nedugo potom i učestvovali u gušenju Božićnog ustanka. Isto tako, tokom Drugog svetskog rata Vasojevići su masovno učestvovali u četničkom pokretu kao protivteži partizanskom pokretu iza koga je stajala Komunistička partija sa svojim programom stvaranja zasebne crnogorske nacije i republike. I u današnje vrijeme kada se Crna Gora u velikoj mjeri odrekla svog srpskog identiteta, Vasojevići su naistaknutiji rod u Crnoj Gori čiji se pripadnici većinski izjašnjavaju kao Srbi i zalažu za jedinstvenu državu srpskog naroda.

  • APOSTOLOVIĆ:  Gde su danas Vasojevići, nacionalno, državotvorno, politički?

 KIKOVIĆ: Vasojevići su uvijek imali svoju orjentaciju, a ona je bila vezana za Crnu Goru, i naravno za Crnu Goru koja je težila ujedinjenju sa Srbijom i svim srpskim zemljama. Takođe je poznato da su Vasojevići bili na referendumu 2006-te u većini za zajedničku državu sa Srbijom. No, bez obzira na to kako je sproveden taj referendum, oni danas prihvataju realnost da je Crna Gora samostalna, ali i crnogorska vlast treba zato da poštuje specifičnost Vasojevića, jer su Vasojevići najveće srpsko pleme. Uostalom Vasojevići su kroz istoriju dali dosta krvi za Crnu Goru, o čemu je ponajbolji primjer boj na Bukovoj Poljani, gdje bi – da nije bilo Vasojevića – Crna Gora nestala i bila okupirana. Ima još puno sličnih primjera, pa o tome govore i pjesme kralja Nikole Petrovića u kojima on najbolje odslikava Vasojeviće, jer je znao da cijeni to da su mu Vasojevići prislonili još jednu Crnu Goru i pomogli mu da tadašnja Crna Gora postane veća država. U Vasojevićima se danas teško živi, mladi odlaze, naša sela su opustjela. Ovo vam najupečatljivije govori u kakvom je stanju oblast Vasojevića danas. Takođe je ugroženo u Crnoj Gori sve što je srpsko: srpski jezik, srpska pravoslavna crkva, srpska kultura…Ali Vasojevići su i dalje većinski Srbi. Tako će i ostati.

  •  APOSTOLOVIĆ:   Kako približiti Šumadince Vasojevićima? Jesu li Vasojevići bliži Šumadiji ili staroj Crnoj Gori?

KIKOVIĆ: Odavno me zaokuplja misao da napišem knjigu o Vasojevićima između Srbije i Crne Gore. Ta ideja mi se javila kada sam još kao student na Filozofskom fakultetu u Prištini na predavanju mog profesora Branislava Milutinovića saznao jednu istorijsku istinu .Na pitanje odakle sam, ja sam mu odgovorio da sam iz Berana. On je pitao jesam li Vasojević? Ja sam odgovorio potvrdno. On mi je tada rekao : Vi Vasojevići ste u teškoj istorijskoj situaciji, na Cetinju vas smatraju Srbima a u Beogradu Crnogorcima! I stvarno je tako. Mi nismo ni srbijanci ni Crnogorci Vasojevići su najčistiji dio Srpskog naroda odnosno oni su najveći Srbi. Međutim poslednjih desetak godina dosta sam se bavio lokalnom istorijografijom i sazano sam da smo mi autohtoni rod. Odnosno da su Vasojevići svoji na svome. Da nisu nikakvi došljaci kako im se to spočitava. Da su imali svoju kneževinu Holmiju i u ranijim vremenima. Kao što je poznato o Vasojevićima je napisan veliki broj knjiga, studija, brošura, članaka, prikaza… ali niko se na ovaj način nije bavio prošlošću ovog plemena.  

Sasvim proizvoljno i za ovu temu dovoljno podsjetiću vas da su se Polimljem i Vasojevićima, sa više ili manje naučnog upliva, bavili mnogi autoritativni autori, kao što su Bogdan Lalević, Ivan Protić, Jovan Cvijić, Radoslav-Jagoš Vešović, Marko Cemović, Sreten Vukosavljević, akademik Milisav Lutovac, Mirko Barjaktarović, Miloš Velimirović i plejada raznovrsnih publicista, koji su ostavili neosporno mnogo zanimljivih i bitnih istorijskih podataka i ukazali na nezaobilazne istorijske podatke. Pa ipak, po mom ličnom opažanju, sve dok akademik Miomir Dašić nije svojom novootkrivenom izvornom istorijskom građom ne samo naučno obradio Vasojeviće, već i u mnogim i raznovrsnim aspektima studiozno osvijetlio brojne interakcije ovog plemena u njegovoj istorijskoj pojavnosti, nijesmo svi, a posebno stručna javnost, bili ubijeđeni da su ove ili one izrečene istorijske ocjene na sigurnim nogama.

Najbolju definiciju o Vasojevićima između Srbije i Crne Gore dao je književnik i političar Milovan Đilas koji je napisao : “Vasojevići su bili-držim da su i ostali- okrenuti sviješću ka Srbiji i životom vezani za Crnu Goru: svijest je često omanula, veze još češće bile nepravične i nasilne- tako se trajalo i pretrajalo“.

O Vasojevićima kao plemenu pisali su mnogi a o  tome šta je pleme opisuju Miodrag Mišo Nenadov Vulević i Zoran Novičin Vulević, u knjizi “Trešnjevo-zavičaj bratstva Vulevića“, oni ovako definišu pleme: Skup svih bratstava koja zajedno žive na jednoj teritoriji i u društvenom smislu čine homogenu cjelinu (isti jezik, običaji, krsna slava i sl.) predstavlja pleme.“

O Vasojevićima kao plemenu  poznati i priznati srpski naučnik  Jovan Cvijić kaže:

“…Po psihofizičkim osobinama ovaj narod u mnogome je bliži stanovnicima visoke Šumadije negoli stanovnicima Starocrnogorskih plemena. Zato i sami vjeruju da su najčistiji Srbi. Kult predaka im je veoma razvijen, jer svaki prati svoj rod za 300 godina unazad. “

 Visoko cijeneći pobjede ustaničke vojske iz oblasti Vasojevića  knjaz Nikola je u svojim memoarima zapiso i ovo: “Vasojevići su se junački borili, nijesu ni stope svoje zemlje napuštali bez velike muke i pogibije Turske“…

 O Vasojevićima pisao je Pavle Apolonovič Rovinski koji kaže: …“Iz cjelokupne prošlosti Vasojevića, vidi se da su oni stalno težili ka Srbiji, kojoj su željeli da se oslobode Turaka i u čemu su joj pomagali. Zatim, kada je Srbija postala slobodna, ranija politička težnja pojačana je ekonomskim uslovima. Počeli su da traže i nabavljaju u Srbiji hranu za sebe i svoju stoku. Drugi, opet, nemaju ni uslova za život kod kuće, sasvim su se preselili.

Nekako u isto vrijeme i Crna Gora se počela oglašavati svojim pobjedama nad Turcima. Njoj su se priključila sva plemena, teritorija sva do Vasojevića. Tada su mnogi iz ovog plemena počeli odlaziti na Cetinje, gdje su nalazili potpunu slobodu i srpski ponos. Bila je to priprema za njihovo priključenje Crnoj Gori…

…Za vrijeme vladike Petra Drugog Petrovića Vasojevići su se, mada ne i formalno, pripojili Crnoj Gori, da bi, za vrijeme knjaza Danila, 1852. Godine, došao u Vasojeviće Krco Petrović i, u ima crnogorskog knjaza postavio ovdje sud i glavare. Istina, ovo je na Vasojeviće navuklo gnjev Turske, što je bio razlog za boj u Polimlju 1854. Koji je imao teške posljedice po Vasojeviće. Ali, 1857. Knjaz je imenovao kapetane ( 5 za nahiju i jednog za Gornja sela). (Međutim svuda se pominju sedam kapetana. Prim.autora)1858. Godine, poslije boja na Grahovcu, stigla je u Vasojeviće evropska mješovita komisija za razgraničenje Crne Gore i Turske, po čijoj je odluci veći dio Nahije pripao Crnoj Gori. Tako su Vasojevići izvojevali ono što su željeli i čemu su stremili…“

Miljan Zečević u knjizi “Pleme Vasojevići i bratstvo Zečevići“ o Vasojevićima piše: “…Kada su se  Vasojevići naljutili na kralja Nikolu Petrovića zbog njegovog netaktičnog ponašanja prema vojvodi Lakiću Vojvodiću, otvoreno su poručili negodujući:

Šta misli gospodar i zna li on da smo mi Vasojevići od cara Dušana. Ako će on lijepo, dobro i jest, neće li-kako hoće,granica ni se zna, pa ga neka tamo, a mi ovamo i oveseli Bože…“

Autor citira prof. dr Miliju Zečevića koji kaže : Vasojevići su danas naseljeni u Šumadiji, u Beogradu, u Sremu, u Bačkoj (Savino Selo), u Banatu, u Užičkom kraju, u Topličkom kraju, u Republici Srpskoj, a veliki broj živi u Čikagu, Los Anđelesu i drugim gradovima Amerike, u Sidneju, Londonu i gotovo svim gradovima Evrope. Svi znaju odakle su im preci i rado podsjećuju mladu generaciju na pretke na Crnu Goru, svoj zavičaj…

 Vasojevići se poznaju po izgledu, po otmenosti, po otresitosti a posebno po tome što drže Nemanjića soj i što slave slavu Svetog Aranđela…

… Vasojevići su najrasprostranjenije i najbrojnije pleme u Crnoj Gori. Prostiru se od  Nožice ispod Vjeternika do Lješnice iza Berana, Prokletija iz Gusinja i rečina iznad Kolašina. To je kako je ustvrdio akademik dr Jovan Erdeljanović, najveće srpsko pleme, koje je činilo ekonomsku i duhovnu celinu. Prostor na kojem danas žive Vasojevići manji je od teritorije na kojoj je u 18. Veku knez Nikola Vasojević (Milošević) osnovao “treću srpsku državu Holmiju ili kneževinu Vasojeviće“, za koju je tada dobio priznanje nekih evropskih sila. Od tada se i smatra da je državnost crnogorskih brada starija od nastanka crnogorske države…

Miljan Zečević ovako opisuje trajanje Vasojevića na Balkanskoj vjetrometini:

“ Tokom pet vekova, koliko datiraju pisani tragovi o Vasojevićima, ovo pleme je dalo Crnoj Gori i Srbiji na stotine znamenitih i uglednih ličnosti: kraljeva, voždova, vojskovođa, vojvoda, predsednika republika, naučnika, književnika, umetnika…

Vasojevićka istorija trajanja protkana je neprekidnim borbama za krst časni i slobodu zlatnu i opstanak. Vasojevići su učestvovali u svim velikim pobjedama Crnogorske vojske nad Turcima kao što su Boj na Krčevu, Rudešu, Bukovoj poljani, Morači, Polimlju, Nevesinju, Vučjem Dolu, Šekularu, Buču, Donjoj Ržanici,…

Vasojevići su dali veliki doprinos crnogorsko- srbijanskim vezama, učestvuju u ekspediciji 300 Vasojevića preko Giljeve prema Srbiji.

Gotovo da ne postoji nijedan istorijski period i događaj u Srbiji i Crnoj Gori u kome Vasojevići nisu uzeli zapaženo učešće, dajući svoj puni doprinos.

Zato i ovdje treba naglasiti ono što je i kralj Nikola Petrović  napisao Vasojevićkom vojvodi Lakiću Vojvodiću:

“… Istraj junački soju vasojevićki! Velika srpska porodico, da se hvališ i ponosiš među morem i Dunavom , dok god bude Srba i junaka! Istrajte, najljepši sinovi moji“.

Dimitrije Ivanović, u knjizi Bratstvo Ivanovića iz Gračanice kaže o Vasojevićima. “ …Vasojevići kao pleme, svojom brojnošću i svojom duhovnom snagom ne izostaju iz ostalih plemena u Crnoj Gori; naprotiv, smatraju se najvećim srpskim plemenom na Balkanu…“.

  • APOSTOLOVIĆ:  Kako ojačati kult i povezati sveto trojstvo Srbija, Crna Gora i R. Srpska?

KIKOVIĆ: Biti Srbin danas nije samo porijeklo, to je prihvatanje stava, obaveza i prava koja pripadaju i definišu Srpkinju i Srbina! Biti Srbin je način razmišljanja, način života, živjeti moralno, čuvati dostojanstvo, porodične vrijednosti i za iste se žrtvovati, ako je to potrebno. Ovo su naši stari odlično znali, i to upražnjavali u praksi kroz život. Često su vodili težak život, ali su znali da je to jedini način da sačuvaju svoje dostojanstvo, svoje porijeklo i svoju vjeru. Zato i jesmo kroz istoriju bili proganjani, a tako je i danas, jer svijetu (zapadnom svijetu) smeta takav način života, smeta im čojstvo i junaštvo, smeta im ponos i dostojanstvo, smetaju im gusle!

Zato ostanimo ono što su nam bili preci. Poklonimo se našiim precima kako bismo im pokazali da ih nijesmo zaboravili i da su bili bolji od nas. A sada je na nama da naši potomci budu mnogo bolji nego što smo mi! Čuvajmo našu kulturu, tradiciju, istoriju, ne samo zbog nas, nego zbog naše djece, zbog naših pokoljenja, da ne budu sjutra tikva bez korijena! Moja poruka je da ostanemo svi vjerni svojim svetosavskim opredeljenjima, svojoj tradiciji, vjeri, kulturi i narodnim običajima.

  • APOSTOLOVIĆ:Vi ste i glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost, istoriju i kulturu „Glas Holmije“, koji izlazi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u Beranama, šta je cilj izlaska časopisa?

KIKOVIĆ : Od juna mjeseca 2012 godine izlazi časopis za književnost, istoriju i kulturu „Glas Holmije“, koji izlazi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu od juna mjeseca 2012 godine, čiji osnivač i izdavač je Srpsko istorijsko-kulturno društvo „Nikola Vasojević“, Berane, prije nekoliko dana doživio je i svoj 36 primjerak.

Rezimirajući vrijeme i učinak ovog časopisa, cilj njegovog osnivanja je postignut, što potvrđuju i mnogi poznavaoci pisane riječi. „U vremenima poremećenog sistema vrijednosti, kad nosioci novog globalnog poretka nastoje da potisnu tradicionalne kulturne i istorijske vrijednosti i umjesto njih na vidno mjesto istaknu nešto što nema dodirnih tačaka sa urođenom duhovnom snagom i tradicionalnom kulturnom i naučnom baštinom srpskog naroda, grupa skromnih i vrijednih entuzijasta, okupljena oko Srpskog istorijsko-kulturnog društva „Nikola Vasojević“ odlučila je da pokrene časopis „Glas Holmije“, kako bi dala doprinos očuvanju svega naprednog, po čemu smo se kroz vjekove prepoznavali u civilizovanom svijetu. Od osnivanja časopisa izašlo je 36 brojeva, čijim posredtvom su naši brojni čitaoci šireg regiona obogaćeni istorijatom Vasojevića i ostalim dešavanjima tog i okolnog prostora. Poznato je da se nekada oblast oko „svete“ vasojevićke planine Kom, gdje živi najveće srpsko pleme, nazivala Holmija, što nas je i opredijelilo da naš časopis štampamo pod tim imenom“.

Ubijeđen sam da je upravo Kom, taj div među planinama, davao gorštačku i intelektualnu snagu srpskom narodu ovoga kraja, potrebnu da bi se opstalo na ovim prostorima i odoljelo brojnim udarima različitih zavojevača, koji su nastojali da porobe ponosno Vasovo pleme i izbrišu ga sa mape živih. Tim prije, jer je Holmiji kao državi, odnosno kneževini udario temelje i jedan od najobrazovanijih Vasojevića knez Nikola Milošević Vasojević, poznat kao Nikola Konzul, koga je 30. maja 1844. godine nasilna smrt pretekla da svoju zamisao sprovede u djelo.

Nastojimo da se između korica ovog časopisa nađe sve ono što zavređuje pažnju sa željom da, između ostalog, kao budni hroničari svoga vremena, odbranimo srpski jezik i ćirilično pismo, koje je vjekovima postojalo na „svetim vodama“ Lima. Zato nam je važno šta misle uvaženi čitaoci koje uvijek pozivamo na saradnju, jer su oni podržali naš poduhvat, kako bi zajednički odgovorili postavljenom zadatku. Njihov sud i sugestije su nam glavne odrednice, jer „glas naroda je Božji glas“, koga treba uvažavati, onako kako su Vasojevići uvažavali i u svojim srcima nosili amanet pradjedovski, jer samo u njemu stanuje nada za neko bolje sjutra. Na putu do tog boljitka potrebna su nam oštra pera i puno duhovnog mastila, koje će ostaviti trajni zapis, jači od ognja i mača, koji visi nad našim glavama. Uvjereni da je Bog Vasojevićima i u ovim teškim vrenemima tako nešto i podario nudimo čitaocima „Glas Holmije“ ili bolje rečeno „Glas istine“, u nadi da zavrijeđuje pažnju i interesovanje i šire čitalačke publike.

  • APOSTOLOVIĆ:  Kakav je tvoj odnos prema porodici, ženiplemenuKonzervativan, savremen, neka kombinacija toga.

KIKOVIĆ: Porodica je temelj naroda. Ponosim se svojim porijeklom što sam Vasojević i Srbin. Što sam od Nemanjića koji su ostavili našem narodu veliku kulturnu baštinu. Pa da nam nije Nemanjića ko bi mi bili danas. Nemanjići nam čuvaju i Kosovo i Metohiju danas jer su ostavili prelijepe manstire Studenicu, Dečane, Ljevišku,… One danas pored nas živih brane hrišćanske vrijednosti na našim prostorima. Moram ovdje istaknuti na kraju ulogu majke oko mog školovanja. Ja sam želio da upišem Šumarski smjer a majka me je upisala u gimnaziju i naravno opredijelila moj životni put i ja tako postadoh profesor istorije koju sam uvijek volio. Dok sam studirao bila je teška ekonomska kriza mnogo mi je pomogao brat Miloš i finansirao dio mog školovanja. Naravno i otac Strahinja je pomagao kao i majka Darinka- Mara. Jednom prilikom otac koji je radio u fabrici “Polimka“ kod Berana dao mi je cijelu platu koju sam ja potrošio za kartu do Prištine i ostalo mi je još nešto malo za džeparac. Teška je bila ekonomska kriza pa sam ja dvije godine tokom prvog semestra radio u kafiću i na poker aparatima kod gazde Bana Đekića. Ali sve je prošlo dobro na kraju sam diplomirao i počeo da radim nakon tri mjeseca. Moj put životni bio je trnovit sa radom i na selu gdje sam ljeti pomagao svojim roditeljima oko radova u poljoprivredi. Nisam se libio da radim pošteno. Radio sam u školi kao učitelj, nastavnik i profesor i nikad se nijesam libio da se pošteno i stručno vladam. Na kraju i oženio sam se sa mladom djevojkom Ivanom Jovović, vasojevkom sa kojom imam dva mala dječaka Nikolu i Iliju. Ima problema zbog moje konzervativnosti ali sam ponosan na svoju porodicu.

Naravno da sam konzervativan ali koristim savremena sredstava komunikacije. Mnogo mi znači da imam podršku porodice i u političkom radu i u borbi za srpsku stvar. Imam je uvijek i od roditelja i od brata Miloša i od supruge Ivane  i od sestara Biljane i Tanje i njihovih porodica. Moram na kraju da pomenem još jednog u mom životu bitnog čovjeka tetka Božidara Ivovića koji kad je došao da me “isprati“ na fakultet i donio mi novac da me časti pitao: čime se bavi ta tvoja nauka? Ja sam mu odgovorio. Prošlošću ljudskog društva od najstarijih vremena do danas. On mi je kazao sve je to lijepo no ima li neka nauka koja proučava budućnost? Ja sam mu odgovorio nema da ja znam.

Bez prošlosti nema budućnosti.

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar