Bilećki planinari u osvajanju „crnogorskih Himalaja“

Bilećki planinari u osvajanju „crnogorskih Himalaja“

  • Petočlana ekipa Bilećkog planinarskog društva „Koritnik“ u petak u poslije podnevnim satima, zaputila se put zemlje planina, ovoga puta ni manje ni više nego put netaknutog dragulja prirode, na samu granicu tri države (Crne Gore, Srbije i Albanije), među vrhove koji se postepeno uzdižu od jugo-zapada prema sjevero-istoku, put Prokletija.13920655_10209092693668043_337180909977266196_n

Autor: Tijana Trklja
Foto. Srđan Savić
Izvor: Slobodna Hercegovina

K

o jednom stigne do Prokletija, uvijek će željeti da im se vrati, jer se ta ljepota ne može opisati riječima, niti dočarati fotografijama, ona se jednostavno mora doživjeti. O Prokletijama se može govoriti satima, danima, mjesecima, godinama, ali nikada se dovoljno ne kaže dok se planina ne osjeti u punom smislu te riječi. Treba doživjtei sve njene litice, opasne i oštre stijene, vrhove koji se dižu visoko  i prekrivaju pola neba. Treba osjetiti miris planinske trave, vjetar koji njiše šatore, i ose  koje napadaju iz svakoga prikrajka, te istražiti markirane i nemarkirane staze, koje vode put vrha, a sa vrha se vidi više od onoga što ljudski um može pojmiti.

U ovu avanturu krenuli smo u petak poslije podne, ni slutili nismo koliko su vrhovi Prokletija veličanstveni, jer to fotografije koje smo na raznim sajtovima i forumima gledali nisu mogle dočarati, kao ni iskustva prethodnih planinara.

13900229_10209092628066403_2479641175031651203_n

 

Nakon što nas je predsjednik Uljarević okupio, pred sami polazak svratili smo kod jednog od naših članova, koji se postarao da nam predoči najbliži put do Prokletija. Vođeni njegovim GPS – om stigli smo u ponožje Grebaje prije nego što smo mislili da ćemo, negdje oko 11 sati. Vožnja koja je trajala skoro devet sati, između ostaloga provela nas je jednim putem kojim danas malo ko ide, to je put od Žabljaka do Kolašina preko Boana. Jedva da smo susreli jedno auto na tom pravcu, i negdje nakon tridesetak minuta vožnje u susret nam je pristigao jedan automobil, čiji su se putnici obradovali kada su nas su ugledali, jer su zanli da nisu zalutali. To obradovanje, bilo je na obostranu radost. Poslije njih vođeni uskom,  davno asfaltiranom stazom naišli smo na grupu ljudi, koja nas je srdačno dočekala. Rekoše nam, da tim putem ljudi rijetko kada prolaze, pa je za njih velika radost kada se neki putnik zaputi kroz njihov kraj. Domaćinski, onako kako to Crnogorci uvijek čine kada neko sa strane dođe, pozvaše nas da odmorimo i da se okrijepimo. Nismo se puno zadržavali, jer nismo ni sami znali koliko ima vožnje do Doline Grebaje.

100_9979

 

S obzirom da smo stigli malo prije nego što će početi povečerje, uspjeli smo samo da se pozdravimo sa domaćinima i planinarima koje smo susretali i koje znamo sa drugih planinskih pohoda i memorijala. Poslije toga,  uslijedilo je postavljanje šatora, gdje smo imali malo nezgodnu dobrodošlicu od osa na čiji teren smo zagazili, ali nekako smo našli mjesta i za naše privremene „kućice“.  Dolina Grebaje, odmarala se u tišini, ništa izuzev zvukova insekata  nije se  moglo čuti, ono malo neba što je oivičeno vrhovima, koji su u mraku zastrašujuće djelovali, bilo je obasuto zvijezdama.

Željno iščekivano jutro, osvanulo je vedro bez kapi kiše, i sve je ukazivalo na jedan nezaboravan uspon. Pred sami polazak nakon što smo izašli iz šatora pred nama se ukazalo parče neba u ramu oštrih vrhova, litica i još uvijek snijegom prekrivenih strana. Otvorila se lepeza surovo divljih i gorostasnih vrhova, naprosto, ovdje kao da priroda nije štedila sebe. Prvo što nam je zapalo za oko bio je masiv Karanfila, gdje je na rastojanju  od svega  4 km skoncentrisano više od dvadeset vrhova viših od 2000 metara. Odmah pored ovih nazubljenih grebena i nepristupačnih vrhova uzdiže se drugi pompezni vrh –  Očnjak.  Da nije sve tako divlje kao što je izgledalo uvjerili smo se kada smo krenuli u  pohod Prokletijama.

100_9962

Prokletije su naprosto izgledale kao planine iz bajke,  dok su nam ostali vrhovi bili zaklonjeni maglom. Oduševljeni samo onim što smo vidjeli iz podnožja željno,  smo iščekivali polazak, koji je po rasporedu bio zakazan u osam sati. Znali smo da će nas „ Hamdova staza“ toga dana voditi kroz prirodu koja pruža nezaboravav osjećaj;  nego pred polazak dok smo se okupljali ispred planinarskog doma, susreli smo još dragih lica koje gledamo samo na planinarskim usponima, između ostaloga, velikog prijatelja i simpatizera našega društva Dragicu Podhraski , bez koje nijedan uspon ne bi imao apsolutnu draž razonode i milijardu fotografija.

13906884_10209092631306484_4955323151784282987_n

U obilazak Prokletija, odnosno dio Prokletija koji obuhvata memorijal  „Hamdovom stazom“ krenuli smo desnom stranom doline, preko Velušnice do Popadije, te dalje nastavili do Talijanke i Maja e Can – a. Velika grupa, negdje oko stotinu planinara krenula je šumksom stazom i nakon nekih četerdesetak minuta izašli smo u podnožje puno borovnica i jagoda. Bez obzira na žeđ i činjenicu da je izvor samo par koraka od nas svi smo se bacili u berbu, pa je neplanirana pauza umjesto na izvoru, napravljena do izvora. Dalje od izvora kroz bukvalno otvoren atlas geomorfologije nastavili smo ka prvom vrhu, ka Popadiji, koja se uzdiže na nadomorskoj visini od 2057 metara. Uspon do samoga vrha bio je zahtjevniji nego što smo mislili, umjesto stjenovite strane dočekala nas je travnata strana, sa koje se mnogo lakše okliznuti nego s neke stijene…13886315_10209092650226957_5277865760410909333_n

Sa vrha Popadije pruža se veličanstven  pogled stotinama kilometara unaokolo: na obližnje Karanfile, a onda dalje na masive Prokletija sa svim najvišim vrhovima. Razuđenost vijenaca, vrhova i njihovih ukrašenih grebena sa dubodolinama koje ih presijecaju, dovodi do toga da ne znate gdje je centralni dio same planine. Svaki vrh na svoj način predstavlja centar, a sa samog grebena svo vrijeme pažnju privlače veličanstveni Karanfili, dok svaki novi uspin donosi po još jedan novi pogled na obližnje vrhove.

13882199_10209092709708444_3273373580686659724_n

 

Dalje od Popadije nastavljamo prema Talijanke, spuštajući se niz strane i penjući se ponovo ka vrhu. Sa svakoga vrha vidjelo se više, niz pejzaža ostao je iza nas, dok nam je drugi niz dolazio u susret na svakom koraku.  Kada smo s Talijanke krenuli ka Maja e Canu, sve bliži smo bili Karanfilima, koji su bili u magli i tami. Djelovali su tako zastrašujuće nasuprot padina kojima smo gazili. Oni, kao da su poručivali koliko je čovjek mali pred zastrašujućom ljepotom prirode.  Do Maja e Cana ponovo su nas vodile staze borovnica, a pogled se gubio među vrhovima Karanfila.

13906950_10209092710988476_1771556056570376772_n

Prokletije, same po sebi su misteriozne ali uopšte nisu divlje kao što izgledaju na prvi pogled, vjerovatno zato što ih čovjek treba prvo upoznati pa o njihovoj ćudi govoriti. Mada, sa planinama čovjek nikada ne može biti na Ti, one uvijek znaju nečim novim iznenaditi, ili se mi jednostavno ne upustimo dovoljno u istraživanje istih. Sam naziv ovoga masiva koji se prostire od Skadarskog jezera prema Metohiji do doline Ibra i Kosovske Mitrovice, oduvijek je bio enigma za lingviste. Etimološka analiza iziskivala bi stranice i stranice jezičkih varijacija i mogućih rješenja, ali mimo toga u nauku se uvijek uplete neka legenda, a nema planine bez legende.

13920802_10209092695348085_2936131307645809037_n

Lokalno stavnovništo kaže da je preko Prokletija nekada išao put ka Carigradu, i da su upravo tim putem došli Turci u ove krajeve, te su ih stoga nazvali „prokletim planinama“. Kasnije je Jovan Cvijić uzeo ovaj naziv u množini, okarakterisavši ga kao krševit, divlji i neprohodan kraj u kome uvijek vreba neka opasnost, nesigurnost, a i anarhija. Bilo kako bilo, ovaj kraj koliko god da je divlji toliko je i pitom. Ovo druženje s Prokletijama, sigurno će ostati nezaboravno iskustvo, jer nismo samo upoznali jednu novu planinu, već i jedan novi kraj i jedan drugačiji mentalitet od onoga na kakav smo navikli.

13681081_10206729036251536_2498797911869613546_n
Poslije uspona, nakon što smo se vratili u Dolinu Grebaje uslijedio je ručak, na kome se komentarisalo i govorili o svemu onome što se toga dana vidjelo. Pored toga, mnogi su podijelili i svoja životna iskustva, jer gotovo 30% učesnika, koji su uzeli učešće na Memorijalu, već godinama živi preko okeana. Govorili su o svom djetinstvu, teškom i surovom životu koji ih je odveo daleko od ognjišta, ali ih žalu za Gusinjem i gusinjskim Prokletijama, koji ih uvijek vraća u podnožje i na vrh ove planine, gdje su sanjali i maštali o nekom drugačijem životu, koji danas žive.

13921127_10209092743229282_9160978496709770666_n

U večernjim satima, otišli smo do grada, kako bismo posjetili izložbu posvećenu Prokletijama, a pored izložbe prisustvovali smo i promociji knjige Rifata Murića, pod nazivom „ Gusinjske Prokletije – zavičajne staze“. Autor koji nije štedio emocije govoreći o svemu onome što je preživio i doživio družeći se četerdeset godina sa Prokletijama, darovao nam je primjerak svoje knjige, te ćemo ovu reportažu i završiti jednim odlomkom, koji je autor preuzeo od svoga kolege Zuvdije Hodžića : „ Ljudi što se rađaju i žive u mjestima kao što je Gusinje, mimo su ostalog svijeta. Tome je uzrok i granica – stalni izazov njihovim mislima, željama, činu i životu na njoj. Nikada se ne zna šta dan nosi i uzima. Ljudi ovdje žive kao zapete puške, spremni na sve, ali opet, na oku i sumnjivi svakome. Tome su uzrok i planine, koje su ovo mjesto odvojili od drugih. Vidjela si i sama kakve su: divlje i pitome, sa lazinama, ali i vrtolomnim vrletima od kojih mrči svijest i kad se samo pomisli na njih. Osoben i čudan svijet, za koji nema i ne može biti granica i međa.“

 

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
O autoru

Ostavite komentar




* Zakon o javnom informisanju – član 38: Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo.

Mišljenja iznijeta u komentarima privatno su mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Slobodna Hercegovina