Bilećka trilogija: Ljepotica hladnog srca

Bilećka trilogija: Ljepotica hladnog srca

  • Ona je bila preteča našeg puta u Evropu jer je svojevremeno bila najveća ponornica na svijetu. Tako smo o njoj učili u zemljopisima i doživljavali je u prirodi. Iako joj je Bilećko jezero skratilo put, ona i dalje ponire u Popovom polju i javlja se u Komolcu kao Dubrovačka rijeka – Ombla.

trilogija2

Čim počnu jesenje kiše, koje ovdje traju neprestano u dekadama, ožive njena glavna izvorišta: pećine iznad Jevtovih i Kostovih mlina. Tokom cijele godine rade njena stalna izvorišta: Oko, Mali buk pa duž Malog bostana, Dvogrla, Studenca, sve do Prispe.
Uz sami Obarak nalazila se Kaptaža, betonirana građevina sa zaobljenim zidovima, a u njenom produžetku bio je Mali buk. Preko njega se moglo pregaziti na lijevu obalu prema Tomanovića mlinima. Preko puta Kaptaže uzbrdo nalazila se centrala za struju. Od nje je vodila betonska staza do centrale odakle se crpila voda. Neposredno uz Obarak s desne strane nalazila se pumpa pomoću koje su grad i kasarna snabdijevani vodom. Tu je bila i stambena zgrada u kojoj jestanovao majstor Dejan Popara koji je održavao pumpu.
Glavni izvor nalazio se ispod brdašca Kuletina koji se nalazio iznad pećine. Ispred pećine napravljena je brana sa mostom za pješake. S jedne i druge strane brane bili su mlini Gavrila Salatića i Jefta Popare. Uz Salatića mline bila je i stupa za valjanje sukna pomoću drvenih čekića i vode. Bila je jedna od rijetkih u Hercegovini. Najčešća sirovina bila je kostret.

tb

Mlini vodeničari vlasništvo Salatića i Popara na izvorištu Trebišnnjice

Za razliku od mnogih, ova rijeka nije imala mostove, jer nije imala šta da spaja. Njene obale bile su nenaseljene. Prvi most na njezinom trideset kilometara dugom toku do Trebinja bio je na desetom kilometru od Bileće (Mistihalj), koga je izgradila Austrija od drvene građe na betonskim postoljima. Preko njega se moglo doći iz Miruša u Čepelicu.
Jedina poznata ćuprija u njenom širem toku u ovom kraju bila je u selu Čepelici preko rijeke Čepelice, njene desne pritoke, na putu Bileća – Trebinje, pored kuće Vuka Mićića. Iz tog vremena ostala je poznata izreka: „Bog čuva Srbiju, Vuko Mićić ćupriju.“

tb 01

Ćuprija na rijeci Čepelici, pritoci Trebišnjice iz 1895 godine

Draži mostova zamijenili su hladni izvori njene plavičastozelene bistre vode. Umilna rijeka, koja naizgled miruje, kao ogledalo krivuda kroz pitome luke i pašnjake praveći sebi put. Nije razdvajala ni ljude ni teritorije; štaviše, privlačila ih je svojom ljepotom.

ZORAN ILI „ZLORAN“

Među Zavođanima i danas žive i prepričavaju se brojne uspomene na njihovo Zavođe, na Vuka Mićića i „njegovu“ ćupriju. Zoran Zoka Lero danas se uveliko sjeća kako je Vuko pitao njegovu majku:
– Kuma Jele, kako ti se zove taj mali?
– Zoran…
– A je li „Zloran“… vidim, vidim (kao mali bio je veoma mršav).
Mlini su radili od kasne jeseni do ranog proljeća. Tomanovića mlini bili su nešto udaljeniji od ovih i koristili su vode koje su doticale sa crnogorske strane po istom sistemu brane ali daleko slabijeg dotoka vode, za razliku od Poparinih, koji su koristili vode Dabarskog i Fatničkog polja.
Teško je bilo oteti se toj živopisnoj idili koju je stvaralaTrebišnjica pjenušajući pri prolasku kroz propuste brane šireći nizvodno svoje korito. Oko mlina svezani konji sa zobnicama na glavi pripremaju se da džakove mljevenog žita iznesu uz teško prohodne vrleti.

tb 02

Pogled na izvor Trebišnjice, mrijestilište, obarak, mali buk, elektrana, pumpa za vodu, vodenice.

U mlinu se obrću kameni žrvnjevi pod snažnim mlazevima vode. Radnje su toliko bile jednostavne da nije trebalo posebnog nadglednika. Svako je znao da zaspe svoju količinu žita i da čeka. Buka žrvnja i žubor vode djelovali su zaglušujuće pa su se ljudi u mlinu nadvikivali.
Rađale su se mnoge dogodovštine i priče. Jedna od njih vezana je za Iliju koji je bio nagluv. Kada je išao iz mlina, susretne ga komšija koji je pošao u mlin pa ga pozdravi:
– Dobro jutro, Ilija!
– Evo idem iz mlina.
– Dobro jutro ja ti velju!
– Melju, melju.
– E jebem te gluva!
– Ne moreš, navala je!
Usluge su se rijetko naplaćivale u novcu. Obično se uzimao takozvani „ujam“ u brašnu. Godine su tako prolazile, a mlini su ispraćali mnoge namjernike. Rad se nije prekidao ni noću. Mljelo se dok ima žita.
Kad se žito samelje i džakovi paljarom napune i svežu, tad predstoji posao od koga zavisi bezbjedan put – tovarenje džakova. Samo jači muškarci su mogli sami da odrade ovaj posao. Trebalo je s obje strane samara natovariti džakove, povezati tako da ne kriva ni na jednu stranu. Ako se to ne može, onda se obično neki veći kamen stavljao u „trešelj“ radi održavanja ravnoteže. Uz samar je išla i šarena torba sa brašanicom u kojoj je najčešće bilo sira i kajmaka u „brzaru“ i hljeba.
Potkivanje konja ponekad se obavljalo i u Dejanovoj bravarskoj radionici koja se nalazila u blizini mlina. Bili su to obično mali brdski konji, a među njima u posebnom boksu bila je i čika-Jeftova kobila Zeka s kojom je izlazio u Bileću. Čika Jefto,Dejanov otac je svojevremeno pričao da se neka kuma iz Pilatovaca dolazeći u mline stalno žalila da joj uvijek kriva, ali nije dala da joj se bilo šta metne u trešelj. Ljeti kad presuše ova izvorišta, pećine su bile skrovište i legla raznih ptica i gmizavaca.

Put do rijeke vodio je krivudavim makadamom, ali bilo je i drugih prilaza koji su nastali iz potrebe da se na konjima može dognati žito.
Osim ljepote rijeka je imala i svoje ćudi. Zato je naročito trebalo poznavati izvorišta Oko i Studenac. Rijeka je uzela i mnoge žrtve. Najčešće su to bili vojnici. Pritisnuti žegom i omorom slobodne časove provodili su na Trebišnjici. Oni koji bi izabrali lijevu, takozvanu „Mirušku stranu“, morali bi preplivati na desnu obalu da bi se napili vode. To nije bilo poznato ni Mirku Domaćinoviću, profesoru francuskog i latinskog jezika, koji je ljeta 1954. nakon dolaska u Bileću prvi put izveo porodicu na izlet, ali na lijevu obalu rijeke. Pošto nije bilo pijaće vode, Mirko je s pletarom u ruci preplivao na desnu, natočio vodu i opet se vratio na lijevu obalu noseći stalno pletaru iznad vode. Govorio je: „Ćuješ! Lijevo je teže, ali ljepše.“
Radničke porodice i sirotinja kupali su se na Obarku. Tu je rijeka bila plitka, mogla se pregaziti, a bilo je i hladovine. Nije bilo suncobrana, dušeka niti peraja. Djeca neplivači nosila su osušene tikvice na leđima kako bi se lakše naučila plivati.

tb 05

Mlini Kosta i Andrije Tomanovića koristili su vodu iz izvorišta sa crnogorske strane.

Dvogrle i Luke bile su omiljena izletišta za imućnije bilećke trgovce, kafedžije, majstore, gostioničare, oficire, gdje su se nedjeljom i praznicima pekli janjci, igrao fudbal, sviralo i pjevalo, a u studencu hladili „nikšićko pivo“ i karpuze.
S proljeća uz Cvijeti tu smo išli u vrbicu. Sjećam se, samo bi rijetke porodice-vjernici okupili nas djecu ranom zorom prije izlaska sunca, da bismo se uz prve ljubičice umili hladnom vodom u kojoj je bilo proljetno cvijeće.

tb 03

OKO taj nepresušni izvor Trebišnjice i danas napaja Bilećko jezero

S prvim zalascima sunca napuštali smo rijeku. Tad bi nas smijenile grupe ribara koji bi do kasnih večernjih sati uživali u lovu pastrmke i strugača. Rijeka je bila bogata ribom. U zoru i predveče u svom tihom toku na njenoj površini praćkala su se jata riba. Nisu ribu lovili samo ribari; bilo je i krivolova. Kada dnevna žega popusti, brzaci na Obarku ožive. Tu su odvažniji pojedinci izdržavajući hladnoću brzaka hvatali rukama pastrmku podvlačeći ruke pod kamenje obraslo algama gdje se ona obično skrivala. Naizgled jednostavno, ali ovaj lov zahtijevao je mnogo umijeća, strpljivosti i izdržljivosti.
Svojom ljepotom bila je inspiracija i nadahnuće slikarima, pjesnicima, fotografima. Na njezinim obalama ispjevane su mnoge ljubavne pjesme, izgovorene mnoge kletve i zakletve.

Skoro da nije bilo porodičnog albuma a da u njemu nije bilo slika s Trebišnjice. Ona je u svojim njedrima sačuvala mnoge ljudske tajne. U njenim vrbacima mnoga ostavljena pisma ljudi lišenih slobode našla su put do svojih najmilijih. Bila je posljednja nada slobode!
I danas mlade generacije koje tek stasaju, iako joj nisu bili savremenici, osjećaju njenu draž i ljepotu koju su drugi prenijeli na platna, zapisali u knjigama i opjevali u pjesmama nastavljaju da pišu o njoj kao rijeci uspomenā koje i na taj način ne daju da padne u zaborav. Tako tu divnu rijeku doživljava i Tijana Trklja, učenica Bilećke gimnazije, upućujući joj ove izlive ljubavi:

Trebišnjica

Živi su talasi tvoji,
Ti tečeš, ali te nema.
Tečeš kroz vrijeme koje peče,
Kroz uspomenu koja živi
U plavoj slavini jezera – moga.

Nose te blagi talasi vremena
Kroz suzu prošlosti,
Salivenu vremenom uspomena.

Pričaju zidovi kamenih kuća
Kestenu mladom o ljepoti tvojoj,
A on je širi s mirisom behara
Kroz lijepu riječ protiv zaborava.

PIŠI ĆIRILICOM: Tekstove sa portala Slobodna Hercegovina, uz obavezno navođenje izvora i link, mogu da prenose samo oni sajtovi koji koriste srpsko pismo
  1. Dušan Keča Reply

    Ubih se tražeći i nikako da vidim to mesto gde reka PONIRE!

Ostavite komentar




* Zakon o javnom informisanju – član 38: Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo.

Mišljenja iznijeta u komentarima privatno su mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Slobodna Hercegovina